Kao što sam već spomenuo u prethodnom nastavku ove svojevrsne sage o povijesti novca, a trenutno kroz oči starih Rimljana i njihova tisućljetnog svjetskog postojanja, godine 161. Marko Aurelije postaje rimski imperator. Latinski to pak zvuči onako nobel, Imperator Caesar Marcus Aurelius Antoninus Augustus. Rođen bijaše kao Marcus Annius Catilius Severus, dana 26. travnja 121. godine i vladao je svemoćnim rimskim carstvom od pomenute godine pa sve do svoje smrti (po jednima od raka, po drugima od malarije) dana 17. ožujka 180. godine naše ere. U povijestij e svijeta ostao zapisan kao sasvim solidan rimski car, ali i kao veliki mislilac i filozof.

Povijest Rimskoga carstva bilježi period vladavine tzv. Pet dobrih careva. Naziv je to razdoblja koje označava vrijeme najveće moći, slave i prosperiteta carstva. Traje od 96. do 180. godine n.e., tijekom kojeg se perioda na vlasti izmijenilo pet pametnih i vrlo sposobnih careva. Bijahu to Nerva (96-98.), Trajan (98-117.), Hadrijan (117-138.), Antonin Pio (138-161.) te Marko Aurlije (161-180.) zajedno sa suvladarom Lucije Verijem (161 -169.). Poslije smrti cara Nerve, postao je 98. godine rimskim carem Trajan (53.-117.). Bio je zapovjednik i upravitelj Germanije, kada ga je Nerva usvojio i označio kao svog nasljednika. Već je 101. godine krenuo u napad protiv Dačana (današnja Rumunjska), koji su ozbiljno ugrožavali rimske granice istočnog dijela carstva. Dao je Izgraditi poznati kameni most preko rijeke Dunava, između Turn Severina i Kladova te dobar put desnom obalom Dunava, od grada Beograda (Singidunum) kroz kanjon Đerdap.

Prošlo je nešto sitno vremena otkada se nisam tekstovima svojim javljao na stranicama našega HPP-a, no evo me ponovno u stroju. Da se nakratko prisjetimo, stadoh eto pri godini 69. naše ere, a koja zasigurno ostaje u rimskoj i svjetskoj povijesti zapisana i specifično poznata kao „godina četiriju careva“. Upravo je te godine u Rimu izbio veliki građanski rat, a na vrućem su se prijestolju na brzinu izmijenili carevi Galba, Oto, Vitelije i Vespazijan. Senat je za Neronova nasljednika priznao Servija Sulpicija Galbu, rimske su legije u Germaniji izabrale Vitelija Aula, pretorijanska garda u gradu Rimu izglasala je Ota Marka Salvija, a na vlast je napokon došao Tit Flavije Vespazijan ili latinski Titus Flavius Vespasianus, kasnije Caesar Vespasianus Augustus. Proglašenje rimskim carem uz potporu legija u Egiptu dana 1. srpnja 69. godine te vladaše do svoje smrti dana 23. lipnja 79. n.e. Rođen je dana 18.studenog 9.n.e. pa je živio za ona vremena impozantno dugih sedamdeset godina. On, kao posljednji koji bijaše iz plemenite kuće Flavijevaca, na kraju je te odista čudne rimske godine uspio vrlo značajno učvrstiti svoj carski položaj.

U jednom dijelu posljednjeg nastavka ovog internetskog feljtona o povijesti novca (a i svijeta), spomenuo sam još jednog iz zaista vrlo duge pleade poznatih rimskih careva. Bijaše to Neron (*15. prosinca 37. +9. lipnja 68.), peti dakle po redu rimski car i ujedino posljednji iz Julijsko-Klaudijevske dinastije. Puno mu carsko ime bijaše Neron Klaudije Cezar August Germanski (možda ste nedavno gledali film „Drugi svijet“ na RTL-u?). Da, da, to je baš onaj povijesno poznati čudak koji je takvom nevjerojatnom ljubavlju obožavao poeziju, čak je i sam pisao i recitirao, no mnogi viđeni povjesničari kažu, više nego užasno. Upravo taj Neron bijaše onaj, a kako navesti nego ludi car koji je godine 64.n.e. spalio svoj voljeni grad Rim, kako bi doslovno istrijebio tada već u samome gradu, a i u cijelome njegovu carstvu, dosta već rašireno kršćanstvo. Ostalo je zapamćenim, kako je, dok je Rim gorio, recitirao jednu od svojih mnogih prigodnih gluposti. Car je Neron u početku svoje vladavine bio prepustio svu vlast majci i učiteljima, pogotovo Luciju Eneju Seneki. S godinama je raslan jegova nadasve bolesna žeđ za apsolutnom vlašću pa je naredio pogubiti i vlastitu majku i nesretnog učitelje. Tijekom Neronova vladanja izbili su mnogi ustanci i pobune po čitavom carstvu, primjerice u Britaniji, Armeniji, Partiji i Judeji.

Drugi je po redu rimski imperator Tiberije umro 37.n.e. U vrijeme njegove smrti, većina ljudi koji su ga mogli naslijediti, već je bila ubijena. Logični nasljednik i Tiberijev raniji izbor bijaše njegov pranećak Gaj Julije Cezar, Germanikov sin i povijesno puno poznatiji kao Kaligula. Carevati je počeo vrlo dobro, jer je odmah prekinuo sve progone i spalio kompromitirajuće ujakove zapise. Ali, ubrzo je teško psihički obolio. Kaligula kakvog povijesno znamo nakon 37.n.e. možda je imao padavicu, ali svakako je doslovno izgubio razum. Njegova je relativno kratka vlast ostala zapamćena po ludostima, neviđenim orgijama i besmislenim masakrima. Ubio ga je godine 41.n.e. njegov osobni zapovjednik straže, Kasije Hereja. Jedini preostali član carske obitelji bio je Tiberijev nećak, imenom Tiberije Klaudije Druz Neron Germanik, u rimskoj povijesti poznatiji kao pomalo čudni car Klaudije.

U prošlom smo nastavku bili spomenuli još jednog velikog Rimljanina, Tiberija koji za suvladara cara Augusta Oktavijana bijaše proglašen 13.n.e, a već slijedeće godine, poslije smrti Augusta i sam postaje carem. Bijaše izrazito nepopularan u narodu, pogotovo poslije čudne smrti njegova nećaka, hrabrog Germanija 19.n.e., a za koju su mnogi tvrdili, daje on osobno bio odgovaran. Pošto je dao velike ovlasti svom centurionu Sejanu, glavnom zapovjedniku svoje garde pretorianaca, povlači se na otok Capri. Okrutni i beskrupulozni Sejan provodi strašan teror po gradu Rimu te čak organizira zavjeru protiv samog Tiberija, koja ipak nije uspjela. Sejan je carskim ukazom uhićen i likvidiran 31.n.e. Tiberije, koji je u veličanstvenu povijest staroga Rima i čitavog Rimskog carstva zauvijek ušao i ostao kao službeno drugi rimski car, umro je mirno u svojoj vili u Misenumu, dana 16.ožujka, 37.n.e. No, vratimo se ovdje malo unatrag. Prve godine Tiberijeva carevanja bile su mirne. Car je učvrstio moć Rima i jako obogatio državnu riznicu. Ali, ubrzo se zapetljao u mrežu paranoje i kleveta, tako tipičnih za ondašnje starorimsko elitno društvo. Pogotovo je to došlo do izražaja, kada su ga javno okrivili za smrt njegova nećaka i vjerojatnog prijestolonasljednika, slavnog i u puku iznimno popularng, carskog vojskovođe Germanika. Godine 23.n.e. umro je i njegov vlastiti sin Druz. Car Tiberije se sve više povlačio u sebe.

Tiberius Claudius Nero (42.pr.n.e- 37.n.e) ili jednostavno Tiberije, bijaše drugi po redu rimski car i vrlo istaknuti vojskovođa svoga vremena. Početak njegove svjetske i povijesne slave započinje godine 15.pr.n.e. kada odnosi veliku ratnu pobjedu nad udruženim germanskim plemenima, čime se Rimsko carstvo proširilo sve do rijeke Elbe (danas Njemačka). U neprekidnim vojničkim pohodima osvaja Panoniju (12.pr.n.e.) te redovito guši sve pobune još uvijek vrlo nemirnih germanskih plemena. Zemlja Germanija tako definitivno postaje rimskom provincijom oko godine 5.n.e., a dogodine to se isto desiše i Judeji. Čuveni Batonski rat (Bellum Batonianum), koji trajaše od godine 6. do 9.n.e. bijaše ustvari velika pobuna dalmatinsko-panonskih Ilira, usmjerena direktno protiv Rima i cara. Ista je izbila zbog velikih poreza i nasilnog regrutiranja Ilira u rimsku vojsku. Baton, vođa plemena Desidijata, protjerao je Rimljane sa skoro cijele istočne obale Jadranskog mora te na jugu svoje zemlje do Apolonije.

Sjećate li se, u prethodnom sam nastavku o povijesti novca pripomenuo ponešto o prvom rimskom imperatoru, Gaju Oktavijanu Augustu koji je vladao s pola onda poznatoga svijeta sve do godine 14. ove naše ere. A još godine 23.pr.n.e. on dobiva službeno zvanje “imperium maius” ili u slobodnom prijevodu, onaj najglavniji u carstvu. Godine 19.pr.n.e. sastavio je novi spisak rimskih senatora, kojih tada bijaše 600, a sebe je stavio na prvo mjesto toga odista dugog popisa. Upravo otuda i potječe onaj poznati povijesni naslov “princips senatus”, prvak Senata. Tim je činom Oktavijan August uspostavio potpuno novi oblik vladavine u samom gradu Rimu, znan kao “principat”. Organizirao je svoju osobnu gardu, poznate Pretorijance te iste već pomenute godine potpuno pokorio Hispaniju (Španjolska).

Rimsko Carstvo je vrlo uobičajeni povijesni naziv za staru rimsku državu, a nakon što ju je iz Republike i uprave Senata preustrojio Gaj Oktavijan August, posljednja tri desetljeća stare ere. Iako je grad Rim imao svoj imperij stoljećima prije Augustove samovlade, ta se predaugustovska rimska država uobičajeno naziva Rimska Republika. Impozantno je Rimsko Carstvo od godine 27.pr.n.e. čvrsto I organizirano upravljalo sa svim bivšim, uglavnom sasvim već heleniziranim državama na Sredozemlju, kao i širokim bivšim keltskim područjima sjeverne Europe. Posljednji je rimski car zbačen s prijestolja godine 476. nove ere (n.e.), ali je tada istočnim područjima već vladao drugi car, sa sjedištem svoga imperija u Konstantinopolu. Dakle, Istočno Rimsko Carstvo (Bizant) i dalje je postrojalo, iako se postupno teritorijalno smanjivalo, sve do godine 1453., kada su Turci osvojili grad Konstantinopol. Kasnije države, na zapadu (Franačko Kraljevstvo i Sveto Rimsko Carstvo) i na istoku (Ruski carski imperij), koristile su starorimsko državničko nazivlje sve do pred sama vrata modernog doba. Neposredno pred propast Rimske Republike (oko 30.pr.n.e.) Gaj Oktavijan (37.pr.n.e.-14.n.e.), inače usvojeni pranećak Gaja Julija Cezara, a tim činom i njegov posinak, izrazito je učvrstio svoj politički položaj pobjedom nad jedinim preostalim i najznačajnijim mu protivnikom, Markom Antonijem. Bijaše to u strašnoj bitki kod Akcija, godine 30.pr.n.e. No, i sva ostala dotadašnja događanja, kao da su radila u njegovu korist.

Prošli smo nastavak ovog internetskog novčarskog feljtona završili Cezarovom povelikom prezaduženošću. S obzirom, da sam pri tome spomenuo zlatni rimski novac, potrebno je o tome nešto više i napisati. Moćni zlatni AUREUS, koji je nešto kasnije bio prenijet u carstvo, u vremena republike pod Augustom Oktavijanom iznosio je težinski 1/40 rimske funte, što znači da je imao obveznu težinu od 8.18 grama. Postojaše i zlatni TREMISSIS (treći dio solida), u starijoj numizmatičkoj literature još znan i pod imenom “triens”. Težio je 1.51 gram. I zlatni SOLIDUS je također imao svoje dvostruke i višestruke komade, koji su bili ubrajani među medaljine (zbog svoje veličine). On je bio onaj standardni novac antike i kao takav prenijet u Rimsku Republiku. Pošto se čistoća njegova zlata stalno vrlo pažljivo održavala, a težina ostajala nepromijenjena, bijaše vanredno cijenjen kod mnogih naroda dalekog Istoka, sve tamo do Indije i Kine. Godine 63.pr.n.e. Gaj Julije Cezar postaje “pontifiex maximus” (visoki svećenik). Ta je funkcija obuhvaćala i dobivanje nove kuće tzv. Domus Publica, bavljenje političkim pitanjima oko Rimske Republike te ono za Cezara osobno najvažnije, rješavanje svih njegovih dugova.