U Srbiji

Nakon sloma Kraljevine Jugoslavije u travanjskom ratu došlo je i do raspada njenih vojnih snaga, tako da su se u pojedinim dijelovima zemlje pojavile manje naoružane skupine sastavljene od časnika, dočasnika i vojnika jugoslavenske vojske. Jednu od tih skupina koja je brojala tridesetak časnika i dočasnika predvodio je generalštabni pukovnik Dragoljub Draža Mihailović. Oni su povlačeći se iz sjeverne Bosne preko Drine, početkom svibnja, našli na Ravnoj Gori, kod Valjeva  u Srbiji. Ta je skupina organizirana kao buduća jezgra pokreta otpora, te je 8. svibnja 1941. godine osnovan i Stožer (štab) organizacije, koja se često naziva i Ravnogorski pokret. To je bio začetak Mihailovićeve četničke organizacije koja je službeno nazvana «četnički odredi jugoslavenske vojske» (kasnije Vojno-četnički odredi) čime je označen kontinuitet s oružanom silom raskomadane Kraljevine Jugoslavije i veza sa njenim nositeljima vlasti, sa emigrantskom vladom u Londonu i kraljem Petrom II Karađorđevićem.(1)

Pored vojne organizacije četničkog pokreta Draže Mihailovića, u kolovozu 1941. bilo je osnovano i političko rukovodstvo i to pod nazivom Centralni nacionalni komitet (CNK). Njegovi vodeći članovi bili su Dragiša Vasić(2) Mladen Žujović(3) i dr. Stevan Moljević(4). Slijedilo je i osnivanje političkih odbora lokalnog karaktera, a među njima najveću važnost je imao četnički odbor u Beogradu (tzv. Beogradski četnički komitet).(5) Beogradski komitet je tako npr. dao prijedlog o protjerivanju 2.675.000 ljudi iz četničke zamišljene velike Srbije, uključujući 1.000.000 Hrvata i 500.000 Nijemaca. Isto tako bi u «redefiniranu» Srbiju ušlo 1.310.000 ljudi, od toga oko 300.000 Srba iz Hrvatske, dok bi se u velikoj Srbiji dopustilo da ostane oko 200.000 Hrvata.(6)

Četnički pokret Draže Mihailovića je osnovan kako bi vodio borbu sa okupatorom, ali je njegov vođa stalno odlagao borbu protiv istih jer je planirao jačanje svojih snaga kako bi se mogle dostojno upustiti u ratovanje kada se saveznici iskrcaju na tlo okupirane Jugoslavije. U međuvremenu je Mihailović dobio velikog konkurenta u pogledu obnove Jugoslavije u liku Josipa Broza Tita, tajnika (sekretara) KPJ i vođe jugoslavenskog Narodnooslobodilačkog ili tzv. partizanskog pokreta koji je bio oformljen na komunističkim načelima i kao takav je dijametralno suprotan rojalističkom četničkom pokretu.(7) I dok se četnički pokret s Mihailovićem na čelu zalagao za obnovu Kraljevine Jugoslavije na čelu s kraljem iz dinastije Karađorđevića, te za obnovu starog društvenog centralističkog i velikosrpskog sustava uz pomoć četničkih postrojbi i za svojevrsnu četničku diktaturu, stvorivši prije toga u okviru Jugoslavije etnički čistu «veliku Srbiju» na zapadnoj crti Virovitica-Sisak-Karlovac-Ogulin-Gospić-Karlobag, partizanski pokret organiziran i predvođen od KPJ zalagao se za obnovu Jugoslavije kao nove federativne i ravnopravne zajednice svih njezinih naroda po uzoru na SSSR (sa sloganima «nema povratka na staro», «bratstvo i jedinstvo») koju treba ostvariti kroz zajedničku borbu protiv okupatora i njihovih suradnika, te kroz revolucionarnu promjenu sustava i vlasti.

Unatoč razlikama Tito i Mihailović su se dva puta sastali, 19. rujna u Struganiku i 27. listopada 1941. u Brajićima, s namjerom da ujedine svoje snage u borbi protiv okupatora. Dogovor je postignut samo o međusobnom nenapadanju partizana i četnika. Skoro istodobno Mihailović je pregovarao sa Nijemcima kojima je rekao da je spreman upotrijebiti svoje ljude u borbi protiv komunizma. Čim je počeo prvi pothvat (ofenziva) Nijemaca na partizansko područje u zapadnoj Srbiji (tzv. «Užićka republika»), četnici su napali partizane i tako se svrstali uz okupatora. Njemačka pomoć četnicima je utanačena u selu Divci blizu Valjeva (11. studenoga 1941.), u kojem se Mihailović sastao sa njemačkim opunomoćenikom potpukovnikom Rudolfom Kogardom. Četnici se od tada aktivno uključuju u borbu protiv NOP-a predvođenog komunistima.(8)

O postupcima Draže Mihailovića Tito 1. XII. 1941. u pismu(9) informira Glavni stožer (štab) NOP-a Hrvatske: «Pukovnik Draža Mihailović, koga je ovih dana jugoslavenska vlada unapredila za generala i koga ona postavlja za vrhovnog komandanta na osnovu njegovog lažnog izvještaja, napao nas je 1. XI u leđa sa ciljem da nas razoruža i uzme Užice. On je do našega savjetovanja u Stolicama imao oko sebe svega jednu grupu oficira i koju stotinu žandara i podoficira. Samo blagodareći našoj širokogrudnosti, mogao je Draža iza fronte na oslobođenoj teritoriji da stvara nove četničke odrede, koje je 1. XI poveo protiv nas kod Požege i Užica. U isto vrijeme njegovi četnički odredi napali su na svim sektorima naše partizanske odrede s leđa i pokušali ih razoružati. To izdajstvo uspjelo je samo na dva, tri mjesta, gdje je razoružano nekoliko četa od par stotina. Ali kod Požege, Užica itd., mi smo ove najnovije neprijatelje strahovito potukli i satjerali ostatke  na Ravnu Goru».

U listopadu 1941. godine Draža Mihailović uspostavlja radio-vezu s Britancima, a preko njih i s emigrantskom vladom Kraljevine Jugoslavije od koje četnici dobivaju podršku, jer ih vlada smatra «jugoslavenskom vojskom u otadžbini», pa Mihailovića u prosincu 1941. unapređuje u čin brigadnog generala, a u siječnju 1942. u čin generala, te ga imenuju «ministrom vojske, mornarice i vazduhoplovstva» u emigrantskoj vladi i zamjenikom vrhovnog zapovjednika (kralja).(10)

U Hrvatskoj

Nakon proglašenja NDH, na području Tromeđe (sjeverne Dalmacije oko Knina, južne Like i jugozapadne Bosne /B. Grahovo, Drvar, B. Petrovac/) srpsko stanovništvo, koje je za Kraljevine Jugoslavije pretežno glasovalo za velikosrpske stranke, krajem srpnja i početkom kolovoza 1941. podiže ustanak, ali ne protiv okupatora (izuzimajući malobrojne komuniste) već protiv ustaškog režima i Nezavisne Države Hrvatske, a što su na terenu često manifestirali i protiv hrvatskoga naroda u cjelini. Tako se već 27. srpnja 1941. pod nadzorom srpskih ustanika našla južna Lika uključujući općinu Srb i samo mjesto (iako bez borbe) na području kojih su prije toga bili pobijeni svi tamošnji Hrvati, a nekoliko dana potom uz talijansku potporu uspostavljena je u Srbu i četnička općinska vlast. Ustanici su i u ostalim okolnim mjestima toga i narednih dana pobili tamošnje Hrvate ukoliko isti nisu uspjeli izbjeći prije toga (npr. Boričevac, Gornji Lapac) u mjesta pod nadzorom vlasti NDH. Bez obzira na sve to u Srbu i oko njega taj dan morao se u bivšoj SFR Jugoslaviji  slaviti sve do 1990. kao Dan ustanka naroda Hrvatske protiv okupatora.(12)

Dio Srba koji je prije rata bio monarhistički raspoložen, te se zalagao za hegemoniju Srbije u Kraljevini Jugoslaviji, a to je pokazivao i kroz angažman u četničkim organizacijama, prišao je četničkom pokretu koji pravi vojno-formacijski karakter počinje poprimati nakon ustanka u srpnju 1941. Drugi dio Srba se priključuje Narodnooslobodilačkom pokretu (partizanima) koji je organiziran pod vodstvom Komunističke partije Jugoslavije i kroz svoj program se zalaže za obnovu Jugoslavije na federativnom principu i socijalističkog društvenog uređenja po uzoru na SSSR. U njegovim redovima su svi narodi bivše Jugoslavije ravnopravno zastupljeni, jer se on za razliku od četničkog pokreta nije zasnivao na isključivo nacionalnom (srpskom) principu. Prvi partizanski odred u Hrvatskoj (pa i na području bivše Jugoslavije) bio je osnovan na sam dan napada Njemačke na SSSR tj. 22. lipnja 1941. od sisačkih komunista Hrvata, te već slijedećeg dana izveo napad na njemački transportni vlak. No, taj dan nije se u bivšoj državi smio slaviti na državnoj razini, jer je riječ o prvom partizanskom antifašističkom odredu i sastavljenom samo od Hrvata, a što se nije uklapalo u velikosrpske optužbe Hrvata kao genocidnog naroda. Tek nakon demokratskih promjena 1990. u samostalnoj Republici Hrvatskoj on se slavi kao Dan hrvatske antifašističke borbe. 

Bilo je još pokušaja suradnje između četničkog i partizanskog pokreta, ali je ona bila kratkog daha, jer su razlike između četnika i komunista bile nepremostive. Zbog toga dolazi do diferencijacije u pokretu otpora, tako da ubrzo ova dva politička subjekta postaju smrtni neprijatelji. Kako je NOP sve više rastao i jačao tako je rasla i jačala suradnja i savezništvo četničkog pokreta sa talijanskim i njemačkim okupatorom, a pod njihovim utjecajem i četnička suradnja s vlastima NDH sve na crti zajedničke borbe protiv komunista i njihovog partizanskog pokreta.

Podloga za prijateljski odnos četnika i Talijana je ostvarena još u početku svibnja 1941. u Splitu kada su srpski političari iz sjeverne Dalmacije, dr. Niko Novaković-Longo i Boško Desnica, predali talijanskom civilnom komesaru predstavku u kojoj «u ime 100.000 pravoslavnih Srba sjeverne Dalmacije» traže da se to područje pripoji Italiji(13). Bio je to pritisak na NDH pred Rimske ugovore potpisan u Rimu 18. V. 1941. U Splitu je tada u svibnju bio osnovan četnički Srpski odbor za Hrvatsku, a u lipnju 1941. u Kistanjama posebni četnički odbori za Dalmaciju, južnu Liku i jugozapadnu Bosnu, koji će uz talijansku potporu razviti intenzivnu aktivnost prema područjima NDH i predstavljati jednu od osnova za organiziranje i djelovanje četničkog pokreta na tim područjima nakon izbijanja ustanka.

Kakav su odnos četnici zauzeli prema Talijanima vidimo i iz  izvješća Giuseppe Bastianinija, guvernera Dalmacije. On šalje depešu 29. srpnja 1941. g. predsjedniku ministarskog savjeta u Rimu u kojoj ga obavještava o kretanju 2.000 četnika prema Kninu, te mu prepričava događaj kada je kapetan iz talijanskog zapovjedništva II. armije zaustavljen kod Zrmanja Vrela od strane stotinjak naoružanih ljudi koji su mu rekli da nisu komunisti, već da su im samo dozlogrdili ustaški progoni i klanja, a da pokret nije uperen protiv Talijana i da stanovništvo Like želi da ima garnizon od talijanskih trupa. Vođa ustanika je predao kapetanu papir kojeg treba uručiti Zapovjedništvu talijanskih postrojbi u Kninu, a na papiru je pisalo:
«Stanovništvo Like moli talijansku vojsku da smjesta zauzme cijelu zonu provincije jer ne može više da živi od hrvatskog tlačenja. Željno vas očekujemo. Stanovništvo i četnici».(14)

O uspostavljanju suradnje između četnika i Talijana saznajemo i iz partizanskih kao i izvješća vlasti NDH. Iz jednog partizanskog pisma saznajemo o sastanku u Otriću 11. VIII. 1941. između talijanskih časnika, među kojima su bila i dva generala, te Steve Rađenovića, jednog od četničkih vođa sa Tromeđe  i Milana Tankosića, organizatora ustanika u Dugopolju, prilikom kojega su Talijani pokazali mapu na kojoj je bilo označeno da žele da okupiraju krajeve od linije koja ide pravcem Ogulina-Plaškog-Korenice-Rudog Lisca-Brotnje-Cvjetnića-Kamenica-Marinkovaca itd. prema Hercegovini. Kulen Vakuf, Donji Lapac i Drvar bili bi izvan, dok bi  Grahovo potpalo pod talijansku okupaciju. Interesirali su se za Drvar i Bos. Grahovo i izjavili da bi željeli ugušiti srpski oslobodilački pokret u tom kraju. Talijanskim vlastima su postavljeni zahtjevi «za autonomiju krajeva Like naseljenih Srbima pod zaštitom Kraljevine Italije; za garanciju sigurnosti i slobode srpskog naroda; za slobodu ispovijedanja vjere i slobodu vršenja nastave na srpskom jeziku». Tankosić i Rađenović su se ponovno sastali sa Talijanima u selu Pađane 26. kolovoza 1941.(15)

Sastanku u Pađenima bili su prisutni i dr. Niko Novaković, pop Momčilo Đujić (16) iz Strmice i Vlado Novaković iz Knina, oficiri Živko Brković, Stevan Ćuruvija, Nikola Kukolj, Veljko Ilić, popovi Stevan Prostran i Petar Stanisavljević, zatim Pajo Popović i drugi. U Pađenima je potpisana izjava u kojoj Talijani garantiraju sigurnost i slobodu srpskoga naroda na okupiranom teritoriju, ispovijedanje religije, školu i nastavu s tim da vojnu i civilnu upravu preuzimaju Talijani, a kod civilne uprave bit će imenovan komesar Hrvat u sporazumu sa Zagrebom i Rimom.(17) To znači da Talijani nisu bili spremni četnicima dati traženu srpsku autonomiju na tome području i nakon toga oni se orijentiraju ka uspostavljanju veza i radu na jedinstvenom političkom programu četničkog rukovodstva i pokreta pod rukovodstvom Draže Mihailovića, s kojim će sa znanjem i po odobrenju Talijana uspostaviti veze.

O četnicima informacije daje i župan velike župe Bribir i Sidraga, dr. Ante Nikolić, u jednom od svojih izvješća. On u izvješću od 17. lipnja 1941. govori kako se veliki broj četnika iz Knina, kninske okolice i Zrmanje nalazi u Kistanjama, a i u Šibeniku. Nadalje kaže: «Četnici izgleda  da su zagospodarili s Kistanjama i Benkovcem, jer se danas u Kistanjama nalazi oko 400 oboružanih četnika i čuje se da oni vježbaju sa oružjem na očigled talijanskih vojnika. Glavnu riječ u Kistanjama vodi vođa četnika Vlado Novaković, stric poznatoga dr. Nikole Novakovića…Utisak je kao da na tom dijelu Dalmacije postoje dvije vlasti: jedna talijanska, a druga četnička, jer se drukčije ne može razumjeti ovaj postupak».(18)

Vlasti NDH u početku nisu pravile nikakvu razliku između pobunjenika, odnosno između četnika i partizana, već su prema njima jednako postupale. To vidimo iz zapovijedi zapovjednika kopnene vojske NDH u kojoj se ističe na koji način treba postupati prema neprijatelju na prostoru Ključa, G. Sanice, Bos. Petrovaca, Donjeg Lapca, Gračaca, Knina i Drvara: «Vojskovođa(19) je zapovjedio da se bez milosrđa, ima li pušku ili ne svi koji se zateću na tom prostoru, odrasli za vojsku sposobni stave po prijeki sud i osude, a svi koji se sa oružjem zateknu, ili gdje postoji sumnja da su oružje nosili i odbacili, strijeljaju. Isto to vrijedi za sve one, pa i žene i djecu, koji nose hranu, oružje i streljivo pobunjenicima (jataci). Zapovjednici su vojskovođi osobno odgovorni da se ova odredba točno izvrši. Tamo gdje bude napadnuta željeznička pruga, putni objekt, vozila ili pojedinci ili oružničke zgrade, imadu se iz najbližih sela pohvatati taoci, staviti pred prijeki sud i strijeljati.»(20)

Zapovjednik 15. pješačke pukovnije pukovnik Čordašić u svom dopisu  zapovjedništvu u Mostaru od 5. kolovoza 1941. govori kako je opkoljen od strane pobunjenika koji su zauzeli sve područje oko Knina, u krugu od Krupe-Žegara-Ervenika-Plavna-Golubića i Vrpolja, a sa južne strane od Kijeva-Polača-Biskupije i Kosova. Za Talijane kaže da se drže pasivno i pobunjenike ne razoružavaju, a dozvoljavaju da se svi izbjeglice, četnici, vrate u Knin i okolicu. Protestirao je kod Talijana, a oni ništa ne poduzimaju, već još tvrde da se mora pokoriti činjenici da Talijani preuzimaju vlast.(21)

O napadu na pripadnike hrvatskih vlasti piše i podžupan David Sinčić u izvješću poglavniku. Tako navodi kako su se «Srbi-četnici» prebacivali sa talijanskog (Bukovice i Kistanja) na hrvatski teritorij, da bi 28. srpnja  1941. iz pravca sela Plavna napali graničnu postaju u Krupi kod rijeke Zrmanje, na način da su provalili s talijanske strane i opkolili postaju. Talijani se nisu miješali, tako da je napad rezultirao sa 14 poginulih oružnika i nekoliko ustaša. Pukovnik Boić je tražio pomoć od talijanskog generala Monticellia(22) za opkoljene u Krupi, ali ona nije došla jer po riječima generala nije imao koga poslati (a u Kninu je u to vrijeme bilo 5.000 talijanskih vojnika). Dva talijanska oficira istog dana su rekli pukovnicima Boiću i Čordašiću: «Dosta su Hrvati klali Srbe, a sada mogu dvije noći Srbi klati Hrvate». Na temelju ovoga zapovjednik Čordašić je dobio uvjerenje da Talijani «šuruju» sa četnicima, pa je zato savjetovao velikom županu da se povuče iz Knina.(23)

Župan se zajedno sa činovnicima iz Knina povukao u Drniš 29. srpnja, a u Kninu su svu vlast (vojnu i civilnu) preuzeli Talijani, a svoj čin preuzimanja su pravdali činjenicom da su hrvatske vlasti napustile urede u Kninu. To je bio dio plana koji je sklopljen između četnika i Talijana jer čim su Talijani uspostavili vlast i četnici su stali pred Kninom.(24)

General Monticelli je rekao Sinčiću da je zabranjeno poduzimati bilo kakve akcije protiv pobunjenika (četnika), jer ako dođe do borbe onda može stradati i željeznička pruga od Knina do Gračaca, a taj promet mora biti slobodan jer je od životne važnosti. Nadalje, general je rekao kako ta borba nije u interesu Talijana ni radi toga što stradava poljoprivreda, a seljaci se moraju vratiti kućama da obrađuju polja. Talijani su, po riječima Monticellia, protiv borbe i iz humanih razloga: «Mi ne možemo gledati to klanje, koje su vaši ustaše započeli. Ustaše su za sve krivi. Pobunjeni Srbi su u pravu. Oni se bore za svoj goli život. Oni sami meni kažu, da im ne preostaje drugo, nego bježati u brda, boriti se i poginuti, samo da ne padnu u ruke ustaša. Nama ste jednaki i vi Hrvati i oni Srbi. Mi ne pravimo razliku. Ja imam  dužnost da izvedem pacifikaciju, smirenje između vas i pobunjenika. Posredujte kod vaše vlade, da svim ovim Srbima bude zajamčen život, da ih se neće kažnjavati. Jeste li čitali onu strašnu naredbu vašeg vojskovođe Kvaternika, da se ubiju svi pobunjenici?... Vi nas Hrvati ne volite, a Srbi nas vole…Mi smo im (pobunjenicimaD.Z.) poslali danas jedna bolnička kola…Proći ćete sa mnom među pobunjenike, viditi njihove položaje. Vidit ćete da nije lako njih uništiti…Nisu to nikakvi komunisti. Ja sam ih dobro upoznao».(25)

Pukovnik Boić u svom izvještaju napominje kako je raspoloženje hrvatskog naroda prema državi dobro, ali prema radu «divljih ustaša» ima dosta nezadovoljstva, s obzirom da su postupali samovoljno i protivno poglavnikovim uputama. Ustaše se označavaju kao največi uzročnici ustanka «grkoistočnog življa». Boić kaže i kako su se cijeli krajevi digli u planine i pod oružje sa parolom: «Borba protiv ustaša na život i smrt». U svom izvještaju Boić nabraja napade koje su četnici izvršili na oružnike i domobrane. Pa je tako 18. VIII. napadnuta ophodnja postaje Vrlika, isti dan je napadnut «samovoz» na putu između Stoca i Berkovića, 23. VIII. napadnuta je ophodnja postaje Kosovo u selu Orlić, 25. VIII. četnici su napali i zauzeli mjesto Berković, a i dalje potpuno gospodare predjelom Krupa-Ervenik-Radučić-Pađana-Plavno-Strmica i Polača. Akcija iz Knina protiv četnika je nemoguća jer je ne dopušta talijanska komanda.(26)

Glavni četnički vođe u Hrvatskoj su bili ljudi u službi Srbije. Ilija Trifunović- Birčanin (27), najpoštovanija osoba četničkog pokreta i vojvoda još iz balkanskih ratova, stigao je u rujnu 1941. u Split, te se stavio na čelo četničkoj skupini koja je djelovala na području XVIII. korpusa Druge armije. Dobroslav Jevđević(28) je preuzeo  zapovjedništvo nad četnicima koji su djelovali na području XVI. korpusa Druge armije, te četnicima na Sanđaku i istočnoj Bosni. Među srpskim emigrantima isticao se i Niko Novaković Longo, bivši zastupnik radikala u beogradskoj skupštini.(29)

Bilješke:

1. Fikreta Jelić-Butić, Četnici u Hrvatskoj 1941.-1945. (Zagreb, 1986.),  str. 16-17. U južnoj Srbiji se istodobno organizirala četnička organizacija oko Koste Pećanca, koja je brojala nekoliko stotina ljudi. Već u kolovozu 1941. Pećanac sklapa sporazum sa srpskom kvislinškom vladom, na čelu sa generalom Milanom Nedićem, kojoj se stavio na raspolaganje i time postao suradnik okupatora. Mihailović je tada predlagao Pećancu sklapanje sporazuma, i to ponajviše vezano za podjelu područja u kojem bi djelovale njihove organizacije, međutim do dogovora nije došlo, jer se radilo o dvjema suprotstavljenim stranama.
2. Dragiša Vasić. Književnik i pravnik. Podpredsjednik Srpskoga kulturnog kluba prije rata. Jedan od glavnih ideologa četničkog Ravnogorskog pokreta. Zarobljen od ustaša i streljan 1945. u Jasenovcu. (Nikola Milovanović, Draža Mihailović /Zagreb 1985./, str. 383.)
3. Mladen Žujović (alias potpukovnik Aćimović). Pravnik. Potpredsjednik Srpskog kulturnog kluba. U rujnu 1943. delegat četničke Vrhovne komande za Dalmaciju, zapadnu Bosnu i Liku. Poslije kapitulacije Italije pobjegao u Kairo, a zatim u Francusku. Osuđen u odsutnosti na smrt. Ostao u emigraciji gdje je i umro. (N. Milovanović, n. dj., str. 384.)
4. Stevan Moljević. Pravnik. Predsjednik Srpskog kulturnog kluba u Banja Luci. Predsjednik četničkog Izvršnog odbora Centralnog nacionalnog komiteta. Jedan od glavnih ideologa četničkog pokreta. Osuđen na vremensku kaznu, umro za vrijeme izdržavanja kazne. (N. Milovanović, n. dj., str. 375.)
5. Jelić-Butić, Četnici u Hrvatskoj…,  n. dj., str.  16-17.
6. Igor Graovac, Žrtve četnika u Hrvatskoj 1941-1945. godine - sociološki aspekti, doktorska disertacija (Zagreb, 1995.), str. 154.
7. Hrvoje Matković, Suvremena politička povijest Hrvatske (Zagreb, 1995.),  str. 180.
8. Isto, str. 180-181.
9. Hrvatski državni arhiv (dalje HDA), Zagreb, Fond Zbirka dokumenata narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije, kut. 3, br. 3/215;  Pismo Vrhovnog štaba NOVJ od 1. prosinca 1941. Glavnom štabu Narodno-oslobodilačkih partizanskih odreda Hrvatske u kojem se daje pregled situacije u Srbiji i traži se od Glavnog štaba Hrvatske da više porade na pridobivanju masa za borbu protiv okupatora. 
10. H. Matković, Suvremena politička povijest…, n. d., str. 181.
11. NOB u Dalmaciji 1941.-1945. Zbornik dokumenata, (Split, 1981.), knjiga 1
12. Zdravko Dizdar-Milivoj Kujundžić, Doprinos Hrvatske pobjedi antifašističke koalicije (Zagreb, 1995.), str. 56.
13. Jelić-Butić, Četnici u Hrvatskoj…, n. dj., str.  32; Autorica navodi da postoje određeni podaci kako je Niko Novaković-Longo prije rata održavao dobre veze sa Talijanima, a navodi kako se govorilo da je on  čak išao i u Rim.
14. NOB u Dalmaciji, knjiga 1, n. dj., str. 501; U istoj toj  depeši Bastianini napominje i slučaj zapovjednika aerodroma Divulje, na koga je na putu  otvorena puščana vatra, a koja je prekinuta čim su ustanici vidjeli da je Talijan. Vođa ustanika mu je pokazao proglas kojim se naređuje da ne treba uznemiravati Talijane.
15. Isto, str.  68-69; Obaviještenje Štaba bataljona gerilskog odreda za Liku od 27. 8. 1941. o pregovorima na Otriću i Pađenima svim zapovjednicima jedinica i svim mjesnim odborima.
16. Momčilo Đujić (Kovačić 1907.- Chicago 1999.) četnički vojvoda. Nakon bogoslovije u Srijemskim Karlovcima za svećenika zaređen 1933. i odmah dobiva mjesto u strmičkoj parohiji kod Knina. Od 1935. organizator i vođa četničkih udruženja u kninskoj krajini. Nakon proglašenja NDH sa skupinom četnika razoružao žandarmerijsku stanicu u Strmici. Potkraj svibnja 1941. pred prijetnjom uhićenja bježi u Kistanje, te sve do rujna 1943. djeluje pod pokroviteljstvom talijanskih okupacijskih snaga, a kasnije pod njemačkim. Zapovjednik Dinarske divizije. U svibnju 1945. se predaje saveznicima u okolini Soče. Uhićen je i zatvoren u logoru Eboli u Italiji, a poslije se prebacuje u Sad i Kanadu gdje nastavlja djelovati na velikosrpskim načelima kroz organizaciju ''Ravna Gora''. (Tko je tko u NDH.  Hrvatska 1941. – 1945. /Zagreb 1997./)
17. Jovo Popović-Marko Lolić-Branko Latas, Pop izdaje (Zagreb, 1988.), str. 52
18. NOB u Dalmaciji,knjiga 1, n. dj., str. 788-789; Izvod iz izvješća Velike župe Bribir i Sidraga u Kninu od 17. lipnja 1941. ministarstvu unutrašnjih poslova NDH o prebacivanju četnika, uz pomoć Talijana, iz Knina u Kistanje.
19. Slavko Kvaternik (vojskovođa je najviši čin u domobranstvu i jedini ga je imao Kvaternik)
20. HDA, Fond Jadransko divizijsko područje, kut. 1, br. V.T. 1388; zapovijed od 28. srpnja 1941.
21. HDA, Fond Jadransko divizijsko područje, kut. 1, br. V.T. 1507; dopis od 5. VIII. 1941.
22. Furio Monticelli je bio zapovjednik talijanske divizije ‘’Sassari’’
23. NOB u Dalmaciji, knjiga 1,  n. dj., str. 834; Izvješće Davida Sinčića, podžupana velike župe Bribir i Sidraga od 12. kolovoza 1941. poglavniku NDH dr. Anti Paveliću o ustanku u Kninu i okolici.
24. Isto, str. 835.
25. Isto, str. 836-837.
26. Isto, str. 880; Izvješće Zapovjedništva 2. hrvatske oružničke pukovnije u Kninu o vojno-političkoj situaciji u Dalmaciji u vremenu od 18. do 28. kolovoza 1941.
27. Ilija Trifunović –Birčanin (Topola, 1887. – Split, 3. II. 1943.) četnički vojvoda. Sudionik balkanskih ratova i I. svjetskog rata u kojima dobiva titulu vojvode. U Kraljevini Jugoslaviji je bio predsjednik Udruženja srpskih četnika Petra Mrkonjić za kralja i otadžbinu (1929.-1932.), 1932. predsjednik Narodne odbrane, a 1934. osniva i predvodi Udruženje starih četnika. Sudjeluje u puču 27. III. 1941. Nakon kapitulacije odlazi u selo Lipovi kraj Kolašina. Nakon dolaska u Split uz potporu Talijana organizira i preuzima četničke postrojbe u Dalmaciji, južnoj Lici, zapadnoj Bosni i dijelu Hercegovine. (Tko je tko u NDH…, n. dj.,  str. 405.)
28. Dobroslav Jevđević (Prača kraj Rogatice, 1895. – Rim, 1962.) političar i četnički vojvoda. Za Kraljevine Jugoslavije biran za narodnog zastupnika (rogatičkog i novosadskog kotara) na listi Samostalne demokratske stranke. Smatran najistaknutijim pripadnikom četničke organizacije u BiH. Nakon sloma u travanjskom ratu bježi u Budvu, a odatle u rujnu u okupirani Split, gdje počinje surađivati sa Birčaninom. Kao izaslanik Draže Mihailovića 1944. (u dogovoru s posebnim njemačkim opunomoćenikom za jugoistok H. Neubacherom) djeluje u Sloveniji na objedinjavanju svih snaga protiv antifašističkih snaga. U proljeće 1945. bježi u Italiju, gdje ga saveznici uhićuju i zatvaraju u logor Grottaglie. Nekako se dokopao slobode i do smrti živio u Rimu. (Tko je tko u NDH…, n. dj.,  str. 172.-173.)
29. Nada Kisić-Kolanović, NDH i Italija (Zagreb, 2001.), str. 261.

Komentari (0)

Prikaži/Sakrij komentare

Ime

Email

Website

Komentar

smaller | bigger

Pretplati se putem emaila (za registrirane)

Pristajem na Uvjete koristenja.

Dodaj komentar