Rat je ozbiljna rabota koja razara ljudske živote ne samo smrću, već i teškom psihičkom traumom, kao i materijalnim gubitkom. Jedna tako ozbiljna i dalekosežna aktivnost mora imati valjan i značajan povod da bi dobila dogovorni pristanak javnosti, važne ne samo u demokracijama nego i u totalitarnim i autoritarnim sustavima. Koji će to povod biti i kako će biti artikuliran ovisi o puno čimbenika, tako da ih u različitim vremenima, odnosno u istom vremenu, a u različitim društvima nalazimo svakakvih, od oslobađanja Isusovog groba, preko Bismarckove „krize“ oko Schleswig-Holsteina, potonuća USS Maine u Havani, pa do Tonkinškog incidenta i Saddamovog kemijskog oružja, a sve su ih vladajuće elite ili proizvele, ili nerazmjerno napuhala uz bezobzirnu upotrebu (više ili manje) sofisticirane propagande. Hitler i nacisti nisu bili iznimka od pravila. Izlika za rat trebala im je zbog međunarodne javnosti koju se Hitler nadao još jednom prevariti bismarckovskim trikovima, a i zbog domaće javnosti tj. zbog stvaranja agresivnog ozračja i dizanja borbenog morala čitave nacije.

Radio Beograd je tijekom Drugog svjetskog rata igrom slučaja prvi emitirao pjesmu Lili Marlen, pjesmu koja je vjerojatno najpoznatija melodija tog vremena. Mnogi su vjerovali da je Lili Marlen i pjevačica koja pjeva taj romantični napjev. Sjetni pjesmuljak o ljubavi djevojke i vojnika bio je na usnama mnogih osovinskih i ponekih savezničkih vojnika. Najpoznatiju izvedbu „Lili Marlen“ je snimila njemačka glumica i pjevačica Marlene Dietrich, koja je pred nacizmom prebjegla u SAD.

Zadnja postaja – Rossum

Put za Rossum, tzv. put br. 2, bio je postavljen okomito na dominantni gorski greben uzdužne osi smjera istok-zapad, i bio je lako branjiv. Na nekim dijelovima put nije bio više od usjeka među liticama, a čitavom je dužinom bio obrastao gustom prašumom s obiju strana. Problem navale takvim terenom postavljao je pred napadača dvije, podjednako loše, alternative: izvoditi bočne manevre, koji će zbog gustog raslinja oduzeti puno vremena i energije; ili napadati frontalno, što može značiti visoke gubitke s obzirom na konfiguracijom zemljišta ograničen broj trupa koje su se mogle poslati u juriš.

Ideja

Od samog početka II. svjetskog rata njemačko je podmorničko zapovjedništvo kanilo riskirati jednu podmornicu za prodor u britansku pomorsku bazu Scapa Flow na Orkneyskim otocima. Dva su takva pokušaja u I. svjetskom ratu neslavno propala: prvi u studenom 1914. kad je U-18 Kapitänleutnant (poručnik bojnog broda) Henninga prodrla u Scapa Flow no bila uništena, a posada zarobljena; drugi u listopadu 1918. kad je UB-116 kapetana fregate Emsmanna pri pokušaju prodora naletjela na minu i potonula s cjelokupnom posadom. Unatoč tim događajima kontra-admiral Dönitz je 1939. ocijeno potencijalnu nagradu vrijednom rizika. Postojala je velika vjerojatnost da žrtvama postane čak nekoliko vrijednih jedinica poput teških krstarica i/ili bojnih brodova. Osim velikog materijalnog gubitka to bi svakako predstavljalo udarac britanskom moralu, pogotovo uzme li se u obzir oduševljenje nepobjedivom britanskom mornaricom, a Nijemci bi dobili prvoklasno gorivo za  propagandni stroj.

Iskrcavanje na Manus

Nakon što je 1. brigada slomila organizirani otpor na Los Negrosu došao je red na 2. brigadu da isto napravi na Manusu. Amerikanci nisu znali s kolikim će se brojem neprijatelja sukobiti, ali su znali da će naići na fanatičan otpor već otpisanog ljudstva. Obavještajci su broj borbeno sposobnih Japanaca procijenili na 2.700. Osim Japanaca, na Manusu je protiv napadača bio i izrazito neprohodan teren: prašumski, močvarni ili gorski. Samo su četiri «ceste» bile dovoljno izdržljive za vojna vozila, a u kišnoj sezoni je i njihova služnost bila upitna. Unatoč nepovoljnim okolnostima Amerikanci su izabrali pristup sasvim suprotan onome s Los Negrosa. Odlučili su se protiv direktnog iskrcavanja u Lorengau (pored kojeg je bio i pomoćni aerodrom) zbog toga što je mjesto bilo utvrđeno, a morski su prilazi, kako su napadači vjerovali, bili zasuti podvodnim minama. Konjanici 2. brigade dobili su invazionu obalu 4 km zapadno od aerodroma, u zoni misije Lugos.

Osvajanje luke Seeadler

Do 5. ožujka prva faza operacije, koje je uključivala stvaranje i obranu mostobrana te osvajanje aerodroma Momote, je završila. Teški gubici koje su Japanci pretrpili davali su dodatnu garanciju sigurnosti američkog položaja na Los Negrosu. Došlo je vrijeme da Amerikanci prošire ofenzivne operacije, u prvom redu osvajanjem jugoistočne (rtovi Papitalai i Lombrum) i sjeverne (poluotok Mokerang) obale luke Seeadler.

Uvod

Japanski munjeviti udar iz prosinca 1941. je do sredine 1942. izgubio zamah, pogotovo na Pacifiku. Nakon neriješene bitke u Koraljnom moru i teškog poraza kod Midwaya, u svibnju odnosno u lipnju 1942, Japan je morao pristupiti konsolidaciji osvojenih prostranstava i pripremiti se za uspješnu defenzivu, a oba su zadatka bila kompleksna i, kako se pokazalo, za njihovo izvršenje nije bilo dovoljno vremena. Američka protuofenziva započela je već u kolovozu 1942. napadom na Guadalcanal (u južnom dijelu Solomonovog otočja), da bi se po njegovom zauzimanju ubrzala. Strategijski protuudarac u južnom Pacifiku odvijao se uzduž dviju paralelnih osovina: američke i australske postrojbe pod neposrednim zapovjedništvom Glavnog zapovjednika savezničkih snaga na jugozapadnom Pacifiku, generala MacArthura, napadale su prema sjeverozapadu duž obala Nove Gvineje, dok su jedinice admirala «Bull» Halseya (Glavni zapovjednik flote južnog Pacifika) napredovale kroz Solomonovo otočje, prema MacArthurovom vremenskom rasporedu.

General Gavin je 82. diviziji zabranio daljnje napade na Nijmegen jer je drugdje upao u probleme. Nijemci su iz Reichswalda odašiljali napad za napadom na visoravan Groesbeek. Za sada su to bili divlji i nekoordinirani pokušaji, ali Gavin je znao da će popodne već biti dovoljno sređeni da bi ga potisnuli sa ZS. Nadao se da će poječanja stići točno u 13:00 sati, jer će inače biti u nebranom grožđu. Imao je sreće. Transport je stigao točno i donio znatna pojačanja i opskrbu.

Iznenadni napad

Tijekom tog sunčanog nedjeljnog jutra avioni RAF-a napadali su protuavionske baterije po cijeloj Nizozemskoj. Nijemci nisu ni naslutili što se događa, a veteranske divizije nisu ni najmanje bile uzbuđene bombardiranjem jer su se vojnici na to već u potpunosti navikli. Kad su 30 minuta kasnije (oko 15:00) započela masovna spuštanja iznenađenje je bilo potpuno. Ipak Nijemci nisu izgubili živce. General Bittrich je svojem korpusu odmah izdao naređenja. Deveta divizija imala je osposobiti «onesposobljena» vozila (Bittrich je shvatio trik), osigurati željeznički i cestovni most u Arnhemu te izviđati na jug u smjeru Nijmegena u potrazi za eventualnim padobrancima na tom području. Deseta SS je dobila zadatak napasti britanske zone spuštanja i stvoriti barijeru zapadno od Arnhema.

Priprema

Nakon teških borbi u Normandiji  Saveznici su probili njemačku obranu i započeli trku na istok. Za nešto više od mjesec dana zamah savezničkog napredovanja usporio se iz više razloga, od kojih je najvažniji bio izdužena linija opskrbe. Neočekivani slom njemačkih armija na Zapadu doveo je, koliko god to čudno zvučalo, Saveznike u neugodnu situaciju. Unatoč želji i volji administracije da proširi bazu snabdijevanja to nije bilo moguće napraviti zbog Nijemaca koji su, povlačeći se sa atlantske obale ostavili male, dobro opremljene garnizone u svim lukama pogodnim za brodove s dubokim gazom ili su temeljito devastirali lučka postrojenja. Sva su se sredstva do prednjih položaja morala prevoziti, sa sad već prilično udaljenih, invazijskih plaža. Svaki je saveznički divizijski i korpusni zapovjednik smatrao da bi sa samo nešto više materijala mogao ostvariti sjajne rezultate protiv posrnulih Nijemaca, i vjerojatno je bio u pravu, ali materijala jednostavno nije bilo za sve.