Bjelovar, 2008., urednik Željko Pleskalt

Povijest hrvatskih pukovnija u sastavu vojske Habsburške Monarhije nije dovoljno istražena, a osobito je slabo prezentirana javnosti. Jedan od razloga je svakako taj što je većina izvora o njima na stranim jezicima, ali činjenica je i da se povjesničari tom temom slabo bave. Tako se pisanje vojne povijesti najčešće prepušta samim vojnicima, što rezultira preformalnim i presubjektivnim stilom pisanja, neprihvatljivim za širu čitalačku publiku. Takva je i knjiga koja se bavi 5. Križevačkom i 6. Đurđevačkom graničarskom pješačkom pukovnijom, tzv. „varaždinskim“ pukovnijama. Naime, ove dvije pukovnije od 1756. do 1871. pokrivale su prostor Varaždinskog generalata, a kasnije su spojene u 16. pješačku pukovniju, koja je i službeno nosila naziv Varaždinska.

Zbornik zavičajne povijesti, Hrvatska udruga nastavnika povijesti i Školska knjiga, 2009, str. 189.

Album predaka – Zbornik zavičajne povijesti objavila je Hrvatska udruga nastavnika povijesti u suradnji sa Školskom knjigom. Već dugo među nastavnicima povijesti postoji inicijativa o potrebi objavljivanja zbornika učeničkih samostalnih istraživačkih radova iz povijesti, projekata i radionica vezanih uz zavičajnu povijest, kao i didaktičko- metodičkih članaka nastavnika koji bi pomogli nastavnicima u unapređivanju i osuvremenjivanju nastave, posebice nastave zavičajne povijesti. To je ovim zbornikom na neki način i ostvareno. Urednički odbor čine članovi Hrvatske udruge nastavnika povijesti: Tvrtko Božić (glavni urednik), Nikola Damjanović, Katarina Domljanović, Suzana Pešorda, Jelena Šilje Capor te Ivona Savić (urednica za povijest u Školskoj knjizi).

Josip Kljaković-Šantić: Hrvatski patrioti protiv velikosrpske tiranije

Prema naslovu knjige većina upućenog čitateljstva pomislit će kako je riječ o još jednom u nizu histeričnih „pravovjerno“ hrvatskih uradaka - i pogriješit će. Manjina (upućenog) čitateljstva pomislit će kako je riječ o još jednoj u nizu dosadno pisanih, iako korisnih, knjiga nastalih kao nusprodukt dužeg boravka po arhivima, ali pogriješit će ništa manje od prvih.

Knjiga "Čepinska sjećanja", autora Hrvoja Pavića i Marina Šuška, nastala je kao zbirka kratkih priča iz čepinske povijesti, počevši od prapovijesti pa sve do 50-tih godina XX. stoljeća. Priče govore o znamenitim i zaslužnim čepinčanima i o zanimljivostima iz bogatog seoskog kulturnog života, koji je već tada imao obilježja manjeg grada. Glavni izvor za knjigu bila je Župna spomenica župe Čepin I, gdje su župnici-kroničari, bilježili svijetle i tamne trenutke čepinske povijesti.

Zrinka Nikolić Jakus, Uvod u studij povijesti. Historiografski praktikum, Leykam International, Zagreb 2008., 176 str.

U posljednjih godinu dana, točnije u drugoj polovici 2008., izdano je nekoliko djela koja se bave metodološkim i epistemološkim problemima u historijskoj znanosti. Osim knjige na koju ću se ukratko osvrnuti, treba spomenuti djelo Marca Blocha „Apologija historije ili zanat povjesničara“ te „Promišljanje historije“ od Keitha Jenkinsa, obje izašle u nakladi Srednje Europe. Također treba spomenuti da na Filozofskom fakultetu u Zagrebu traje druga godina Poslijediplomskog doktorskog studija moderne i suvremene hrvatske povijesti na kojem je jedan od obaveznih predmeta Teorijske paradigme i analitičko-interpretativne metode u suvremenoj historijskoj znanosti. Sve ovo pruža naznake da deficitarno područje (metodologije i epistemologije) u hrvatskoj historiografiji polako hvata korak sa europskom i svjetskom historiografijom. To je pozitivna promjena jer je, uz uvažavanje kontraargumenata, historija ipak znanost i kao svaka znanost mora imati razvijeno područje koje se bavi spoznajnim dosezima vlastite discipline te metodama i tehnikama rada. Navedeno čini kostur znanosti i svaki znanstvenik ga ima, implicitno ili eksplicitno, u svojem radu.

M. Miličević Bradač, Stara Grčka, Grci na Crnome moru, ŠK, Zagreb 2004., 582 str.

  Današnja Republika Hrvatska zemlja je koja, za razliku od nekih drugih europskih država, ima tu povlasticu da je njezin prostor u prošlosti činio integralni dio jedne fascinantne kulture kojoj suvremeni svijet zacijelo duguje i mnogo više nego što su mnogi od nas svjesni i što bismo možda bili spremni priznati. Civilizacija grčko-rimske antike na ovom tlu ostavila je vrlo duboke tragove, a to se prvenstveno odnosi na prostor hrvatske obale Jadrana. Na kraju krajeva, moderni se hrvatski etnos, a to treba često i jasno naglašavati, oblikovao upravo na antičkom supstratu, a hrvatska je etnogeneza mnogo složeniji proces od rado slušane priče o Tugi i Bugi. Upravo stoga zapanjuje maćehinski odnos hrvatske historiografije prema antičkim temama. Uz dužnu ispriku hrvatskim arheolozima koji na terenu rade koliko im dopuštaju sredstva kojima raspolažu, valja postaviti pitanje koliko je šira hrvatska javnost upoznata s rezultatima tih istraživanja.

Cohen, doktor medicine po struci, je u siječnju 1997. godine držao izlaganje sa gornjim naslovom na Međunarodnoj konferenciji o sigurnosti i stabilnosti u Jugoistočnog Europi, održanoj na Sveučilištu u Glasgowu. Iste je godine to izlaganje opsežno dopunjeno bilješkama objavila Naklada Ceres . Pred sobom imamo manje od 90 stranica teksta od čega su barem jedna trećina bilješke. Da tekst nije opsežan i da materijal ne predstavlja neki detaljniji pregled razvoja četničkog pokreta i ideologije svjedoči da je u principu opseg tog izlaganja kada odbacimo dvojezičnost tiska samo oko dvadesetak stranica nekog A5 formata. No, premda skroman tekst ipak daje ono što naslov nagovještava - opis četničke ideologije tijekom Drugog svjetskog rata i opstanak te ideologije sve do današnjih dana.

S vremena na vrijeme volim ponešto pročitati o razdoblju Drugog svjetskog rata, iako mi to nije primarni interes. Ponajviše sam literaturu na tu temu čitao u osnovnoj i srednjoj školi, kad me fascinirala dinamika ratovanja po cijelome globusu. Tu i tamo, proučavao sam i pojedine biografije državnika i časnika na različitim stranama, a dojmile su me, kao valjda i druge čitatelje, osobe Hitlera, Rommela, Guderiana, Göringa, Goebellsa, Churchilla, Staljina, Žukova, Montgomeryja, De Gaullea, Pattona itd. Knjige o posljednjem svjetskom ratu nekako su kod mene uvijek među zadnjima na listi prioriteta, valjda zato što vjerujem da osnovne informacije o njemu dobro poznajem i da više ništa spektakularno novo neću pročitati. Drugi svjetski rat tako mi dođe kao neka vrsta hobija, poput čitanja beletristike.

Bruno Nardini, Leonardo da Vinci, život i djelo, Marjan tisak, 2005.

U poplavi tisak izdanja, privuku me različiti naslovi, koje kupujem bez prave preporuke, računajući da mi nikako neće biti žao male svote novca koju treba izdvojiti da bih na taj način  dobio jednu knjigu. Naravno, postoje ograničenja kod kupovanja povijesnih knjiga na rasprodaji, uz dnevne novine, jer obično dobijemo činjenično i metodološki barem djelomično zastarjela djela, poput Pirennea, a u najboljem slučaju dobijemo originalni izvor u ruku npr. "Milijun" Marka Pola. I Nardinijeva knjiga je već ranije objavljivana, a teško je možemo i smatrati povijesnom knjigom, već više povijesnim romanom. Naime, priča o Leonardu da Vinciju je izrazito beletrizirana, što se ponajviše očituje u izmišljenim dijalozima, patetičnim komentarima i napose u brojnim fotografijama iz filma o Leonardu.

George Pennington, Stolovi Chatresa, Teledisk 2003., 136 str.

Knjiga, bolje rečeno knjižica, koju danas ocjenjujem intrigantnog je naslova, ali bi se baš zbog njega čitatelj mogao razočarati sadržajem, jer nas autor prije svega vodi u vrlo usko područje meditativnih vježbi. Naime, on iznosi dokaze o tome da Romi meditiraju uz pomoć stolova Chartresa izrađenih u kućnoj radinosti. Nadalje, te vježbe su detaljno opisane kao i njihova praktična primjena. Povijesnih podataka je vrlo malo, a u odnosu na druge knjige saznajemo tek da su tri stola ugrađena i u katedrali u Lausanne-i (Švicarska). Štoviše, ni zaključci autora o samim katedralama nisu ništa posebno, čak mi se čine i pogrešnim.