Svetozar Pribićević je rođen 26. listopada 1875. godine u Hrvatskoj Kostajnici. Ime je dobio po Svetozaru Miletiću, srpskom političaru iz Vojvodine, čije je ideje osobito cijenio Pribićevićev otac.(1) Školovanje je započeo u Petrinji i nastavio u Zagrebu gdje je kao odličan učenik primao 400 kruna stipendije iz Krajiške imovne zadruge, a školu uspješno završava u Karlovcu.(2) Nakon završene škole upisuje Filozofski fakultet u Zagrebu gdje studira fiziku i matematiku.(3) Već za vrijeme studija Pribičević se počinje zanimati za politiku na čijem se polju, svojim idejama i radom, vrlo brzo istaknuo. Nakon studentskih demonstracija na Trgu bana Jelačića 1895. godine, te protjerivanja buntovnika sa zagrebačkog sveučilišta, Pribićević ostaje u Zagrebu gdje njegova snažna ličnost vrlo brzo postaje vodeća u zagrebačkoj skupini politički osvještenih studenata. Ta je skupina 1897. godine pokrenula almanah Narodna misao, a kao jedan od urednika potpisan je i Svetozar Pribićević čiji je članak Misao vodilja Srba i Hrvata zauzeo središnje mjesto u almanahu.(4) Tekst Misao vodilja... je prožet idejama i političkim stajalištima kojih se Pribićević u najvećoj mjeri držao gotovo do samog kraja svojeg političkog djelovanja.

Završivši studij Pribićević je neko vrijeme radio kao profesor u školi, najprije u Pakracu, a zatim u Karlovcu, no brzo napušta prosvjetni rad i posvećuje se novinarstvu i politici.(5) U politiku se aktivno uključuje 1902. godine pristupom u Srpsku samostalnu stranku u kojoj vrlo brzo postaje vodeća ličnost.  

U prosincu 1905. godine Srpska samostalna stranka sudjeluje pri formiranju Hrvatsko-srpske koalicije u kojoj je Pribićević također zauzeo jedno od vodećih mjesta, ali ga u početku ipak zasjenjuje Frano Supilo kao iskusniji i utjecajniji političar. No, Supilovim odlaskom iz stranke Pribićević postaje najvažnija figura u djelovanju stranke i formiranju njene politike.  Neposredno pred Prvi svjetski rat Hrvatsko-srpska koalicija pobjeđuje na izborima za Hrvatski sabor, a na vlasti ostaje i tokom cijelog rata. Za vrijeme rata Pribićević vodi oportunističku politiku i jedini mu je cilj bio ostati na vlasti pod svaku cijenu kako bi u odlučujućim trenucima rata on i njegova stranka imali moć odlučivanja.(6) Procjenivši da je slom Austro-ugarske monarhije neizbježan, priključuje se snagama koje su već od ranije radile na nacionalnom okupljanju Hrvata, Srba i Slovenaca u jednu državu te postaje drugi potpredsjednik Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba.

Po završetku Prvog svjetskog rata Pribićević postaje ključna osoba u pokretu spajanja Države Slovenaca, Hrvata i Srba s Kraljevinom Srbijom. Na ujedinjenju sa Srbijom inzistirao je pod svaku cijenu čvrsto vjerujući u jugoslavenski unitarizam (koncepciju da su Hrvati i Srbi jedan narod) koji se prema njemu može do kraja provesti samo na taj način. Ujedinjenje je uvelike ubrzano njegovim političkim manipulacijama jer je svojom manevarskom sposobnošću i političkim utjecajem nadmašivao gotovo sve značajnije hrvatske političare. U novoosnovanoj državi, Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), Svetozar Pribićević postaje prvi ministar unutarnjih poslova, zadužen za vođenje unutarnje politike u hrvatskim i slovenskim područjima.

Od samog početka svojeg političkog djelovanja Pribićević se vodio idejom jugoslavenskog unitarizma i da između jedinstvenog naroda kao što su, prema njegovom stajalištu, Hrvati i Srbi ne smije biti nikakvih ugovora te da moraju živjeti u jednoj zajedničkoj centraliziranoj državi. S tim ciljem 1919. godine u Sarajevu osniva stranku koja je, za razliku od Hrvatsko-srpske koalicije, trebala ostvariti utjecaj na cijelom teritoriju Kraljevine SHS. Nazvana je Demokratska stranka, a nastala je spajanjem nekoliko jugoslavenski orijentiranih regionalnih stranaka. Predsjednik stranke, zbog praktičnih razloga, postao je Ljuba Davidović iako je njen osnivač i stvarni ideolog bio Svetozar Pribićević.

U proljeće 1924. godine zbog nesporazuma s Davidovićem, Pribićević napušta Demokratsku stranku i zajedno s još 14 članova koji su imali zastupnički mandat osniva Samostalnu demokratsku stranku (SDS) koje je bio i predsjednik.

Istupom iz stranke Pribićević ne odustaje od svoje vizije i programa pa i dalje ostaje na vladajućim pozicijama. Bio je ministar u svim vladama Kraljevine SHS od samog njenog osnutka pa sve do srpnja 1925. godine kada shvaća da beogradski politički krugovi Kraljevinu SHS koriste kao oruđe za provođenje srpske hegemonije, te definitivno prelazi u opoziciju. U opoziciji nastavlja borbu za jugoslavenski unitarizam, ali istovremeno vodi i veliku bitku protiv srpskog hegemonizma te hrvatskog republikanizma kojeg je zagovarala Hrvatska Seljačka Stranka (HSS) na čelu sa Stjepanom Radićem. 

Zbog sve izraženijeg velikosrpskog hegemonizma Svetozar Pribićević i SDS ulaze u koaliciju s HSS-om i njenim predsjednikom Stjepanom Radićem koji mu je dugi niz godina bio najljući politički protivnik. Još jednom se pokazalo da u politici potreba stvara čudna prijateljstva, jer se tu radilo o koaliciji dviju stranaka s potpuno oprečnim političkim stajalištima. Bilo je to veliko iznenađenje jer je jugoslavenski unitarizam kojeg je zastupala SDS bio negacija radićevskog hrvatskog nacionalnog programa i traženja poštivanja hrvatske nacionalne individualnosti.(7) No, potreba za ujedinjenom borbom protiv velikosrpstva potisnula je ideološka pitanja u drugi plan. Stranka je nazvana Seljačko-demokratska koalicija, a glavni ciljevi su joj bili reorganizacija jugoslavenskog političkog života, okončanje neparlamentarnih potupaka i borba protiv velikosrpske hegemonije. Na čelu su joj bila dva predsjednika; Stjepan Radić i Svetozar Pribićević. Koalicija je nastavila djelovati i nakon atentata na hrvatske zastupnike u Narodnoj skupštini u lipnju 1928. godine nakon čega je Pribićević nastavio suradnju s novim predsjednikom HSS-a dr. Vlatkom Mačekom.

Nakon atentata i uspostave šestosječanjske diktature Pribićević sve više odustaje od ideje jugoslavenskog unitarizma te postaje najžešći protivnik kralja Aleksandra Karađorđevića i njegove politike. Zbog upornog nastojanja da okupi političke snage za bobu protiv diktature, Pribićević biva uhićen i interniran u Brus, a potom u Beograd gdje je bio potpuno izoliran od obitelji i politike. U internaciji ostaje do srpnja 1931. godine kada mu je zbog zdravstvenih problema dopušteno da napusti zemlju u koju se više nikada neće živ vratiti.(8) 

Nakon odlaska iz Kraljevine Jugoslavije, Pribićević jedno vrijeme boravi u Čehoslovačkoj gdje se sureće s nekim važnijim jugoslavenskim političkim emigrantima, a zatim odlazi živjeti u Francusku. U emigraciji su Pribićevićeva politička stajališta postupno evoluirala prema federalističkoj koncepciji Jugoslavije.(9) Dobro upoznat s političkim prilikama u matičnoj zemlji, Pribićević u emigraciji ne miruje nego pismenim putem daje savjete i programske preporuke svojim stranačkim prvacima radikalizirajući svoja stajališta u tolikoj mjeri da su stranački prvaci SDS-a, tradicionalno opredjeljeni za jugoslavenski unitarizam, dolazili s njim u sve veći sukob po pitanju ideologije. Godine 1933. u Parizu objavljuje knjigu Diktatura kralja Aleksandra koja je zapravo njegov politički obračun s jugoslavenskim kraljem i njegovim režimom.(10) U poslijednim godinama života opredjeljuje se za republikanizam koji sve glasnije zagovara i na kojem je ustrajao do smrti.(11) Umro je 15. rujna 1936. godine u Pragu.

Bilješke

1. Hrvoje Matković, O životu, ideologiji i političkom djelovanju Svetozara Pribićevića, Svetozar Pribićević – Izabrani politički spisi, Zagreb, 2000., str. 9.
2. Hrvoje Matković, Svetozar Pribićević: ideolog, stranački vođa, emigrant, Zagreb, 1995, str. 12.
3. Isto., str. 12.
4. Hrvoje Matković, O životu, ideologiji i političkom djelovanju Svetozara Pribićevića, n.dj., str. 12.
5. Hrvoje Matković, Svetozar Pribićević: ideolog, stranački vođa, emigrant, Zagreb, 1995, str. 18.
6. Hrvoje Matković, Suvremena politička povijest Hrvatske, Zagreb, 1999., str. 58.
7. Isto., str. 120.
8. Hrvoje Matković, Svetozar Pribićević: ideolog, stranački vođa, emigrant, Zagreb, 1995, str. 237.
9. Isto., str. 244.
10. Isto., str. 248.
11. Isto., str. 251.

Komentari (0)

Prikaži/Sakrij komentare