9K38 Igla
Ovaj članak nije preveden ili je djelimično preveden. |
9K38 Igla | |
---|---|
Upotreba | |
U službi | 1981 - do danas |
Korisnici | SSSR |
Ratovi | Zaljevski rat, Rat u SFRJ, Rat u Iraku 2003. Građanski rat u Siriji |
Proizvodnja | |
Proizvođač | KBM, Kolomna |
Cijena po komadu | 60.000-80.000 $ |
Varijante | Igla-E, Igla-M, Igla-D, Igla-N, Igla-A |
Opis oružja | |
Težina | 10.8 kg |
Dužina | 1.574 m |
Posada | 1 |
Maks. domet | 5.2 km |
Spremnik municije | 1 raketa |
Brzina zrna | 800 m/s |
9K38 Igla (NATO oznaka SA-18 Grouse) je prijenosni PVO sistem s infracrvenim navođenjem razvijen u SSSR-u/Rusiji.
Razvoj
[uredi | uredi izvor]Razvoj Igla sistema započinje 1971. kako bi zamijenila stariji i manje pouzdan sistem Strela. Česta je zabluda da je Igla samo poboljšana verzija Strele, no u stvarnosti se radi o puno naprednijem i pouzdanijem sistemu. Glavni ciljevi novog projekta su bili, razviti protivzračni sistem s većom otpornosti i boljim ciljanjem od prethodnog Strela sistema. Tehnički problemi u početku razvoja su odmah ukazali na činjenicu da će razvoj sistema trajati duže od planiranog, ali 1978. razvojni projekt se podijelio u dva dijela. Prvi je trebao nastaviti s razvojem pune funkcionalne Igle, dok je drugi trebao razviti jednostavniju Iglu temeljenu na prethodnoj Streli, te je ta pojednostavljena Igla trebala ući u proizvodnju i službu ranije.
Igla-1
[uredi | uredi izvor]94310 Igla-1 sistem ulazi u službu u Sovjetskoj vojsci 11. aprila 1981. Glavne razlike, između Strele 3 i Igle, je što je Igla imala sistem identifikacije aviona koji cilja, tako da ne bi došlo do slučajnog obaranja prijateljskog aviona. Igla je i malo veća te ima bolje dizajnirana krilca pomoću kojih može pratiti okretnije zrakoplove. Kako bi se smanjila mogućnost da raketa pođe za toplinskim protiv-mjerama koje može izbaciti protivnički avion, opremljena je s novim sustavom navođenja koje se hladi te tako omogućuje fiksiranost navođenja na prvobitnu metu.
Igla
[uredi | uredi izvor]9K38 Igla je verzijaa s potpunom opremom i dodacima te u službu ulazi 1983. Glavna unaprijeđenja u odnosu na Iglu-1 su, veća otpornost od ometanja, osjetljivije navođenje. Jedna od glavnih novosti je i mogućnost gađanja ciljeva u odlasku i u dolasku. Kod ranijih projektila avioni su se mogli gađati samo u odlasku kada vruće ispuhe okrenu prema sustavu. Igla je imala i veći domet te je ostatak svog goriva pri kontaktu s metom mogla koristiti kao dodatni eksploziv čineći veću štetu.[1]
Uskoro je razvijena i verzija za mornaricu NATO oznake SA-N-10 Grouse.
Verzije
[uredi | uredi izvor]- Igla-1E -
- Izvozna verzija.
- Igla-1D -
- Verzija za jedinice padobarnaca i specijane jedinice.
- Igla-1V -
- Verzija dizajnirana za lansiranje iz zraka. Koristi se na borbenim helikopterima.
- Igla-1N -
- Verzija s većom bojevom glavom ali manjom brzinom i dometom.
- Igla-1S -
- Najnovija verzija s većim dometom, osjetljivijim navođenjem i većom količinom eksploziva.[2]
Korisnici
[uredi | uredi izvor]- Angola
- Armenija
- Azerbejdžan
- Bjelorusija
- BiH
- Brazil
- Bugarska
- Ekvador
- Egipat
- Eritreja
- Gruzija
- Hrvatska
- Indonezija
- Indija
- Iran
- Južna Koreja
- Kazahstan
- Kuba
- Libija
- Mađarska
- Makedonija
- Malezija
- Maroko
- Meksiko
- Mjanmar
- Mongolija
- Peru
- Poljska
- Rusija
- Sirija
- Sjeverna Koreja
- Slovačka
- Slovenija
- Srbija
- Tajland
- Turska
- Ukrajina
- Venecuela
- Vijetnam
- Zimbabve
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ "Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 1. 5. 2015. Pristupljeno 14. 1. 2014.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
- ^ http://www.militaryfactory.com/smallarms/detail.asp?smallarms_id=692