Manastir Hilandar
![](https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/7/74/Hilan2.jpg/220px-Hilan2.jpg)
Hilandar, u starijim spisima i Hilendar (gr. Χιλανδαρίου) je srpski pravoslavni manastir, koji se nalazi u sjevernom dijelu Svete Gore (gr. A
Manastir Hilandar je izgradio grčki monah Svetogorac, Georgije Helandarios. Manastir Hilandar su obnovili Stefan Nemanja (u monaštvu Simeon) i njegov sin Sava 1198. godine, a u samostanu je 1200. godine, umro Stefan Nemanja. Kralj Stefan Uroš I je 1262. godine značajno utvrdio manastir. Hilandar je osobito pomogao kralj Milutin, koji je oko 1320. godine na mjestu stare podigao novu crkvu Vavedenja Bogorodice. U vrijeme kralja i cara Dušana Sveta Gora je došla pod njegovu vlast, a to je razdoblje najvećeg prosperiteta manastira. U stoljećima turske vladavine, Hilandar su pomagali ruski carevi i moldavski kneževi u XVI. stoljeću, a srpska patrijarsi iz Peći u XVII stoljeću. Početkom XIX stoljeća stvorena je Kneževina Srbija, pa je nastavljena bogata tradicija hilandarsko-srpskih odnosa. U novijoj povijesti manastir je značajno stradao 2004. godine u katastrofalnom požaru, a u toku je obnova oštećenih građevina.
Hilandar predstavlja jedno od najznačajnijih središta srpske kulture i duhovnosti, koji je bio pod snažnim utjecajima bizantijske umjetnosti i arhitekture za vrijeme vladavine dinastije Komnen. Kroz stoljeća, relativno zaštićen od napada i pljačkanja, u sigurnosti Svete Gore Atonske i njene autonomije, bio je pošteđen sudbine koja je zadesila skoro sve druge srpske manastire. U Hilandaru je očuvana najbogatija kolekcija originalnih starih rukopisa, ikona, fresaka, tako da on u današnje vrijeme predstavlja najznačajniju riznicu srpske srednjovjekovne kulture uopće. Manastir se od 1988. godine, zajedno s ostalih devetnaest svetogorskih manastira, nalazi na UNESCO-ovoj listi svjetske baštine u sklopu spomenika srednjeg vijeka objedinjenih pod zaštićenom cjelinom planine Atos.[3]
Historija[uredi | uredi izvor]
XII vijek - Osnivanje manastira[uredi | uredi izvor]
![](https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/f/f2/%D0%A1%D0%B2._%D0%A1%D0%B0%D0%B2%D0%B0_%D0%B8_%D1%81%D0%B2._%D0%A1%D0%B8%D0%BC%D0%B5%D0%BE%D0%BD.jpg/220px-%D0%A1%D0%B2._%D0%A1%D0%B0%D0%B2%D0%B0_%D0%B8_%D1%81%D0%B2._%D0%A1%D0%B8%D0%BC%D0%B5%D0%BE%D0%BD.jpg)
Manastir Hilandar je izgradio grčki monah Svetogorac, Georgije Helandarios. Manastir Hilandar su obnovili Stefan Nemanja (u monaštvu Simeon) i njegov sin Sava 1198. godine.[4] Te godine je bizantski car Aleksije III Anđeo izdao povelju Simeonu i Savi kojom se manastir Hilandar i Svetište u Milejama daruju "da Srbima budu na vječni poklon".[4] Car je pristao da to učini, pošto su bile ispunjene i očuvane forme, i pošto je molba imala pristanak cijelog svetogorskog bratstva. Manastir je izgrađen na ruševinama ranijeg bizantskog manastira Helandariona, koji je osnovan početkom XI stoljeća.[5] Dijelovi tog najstarijeg Hilandara postoje i danas na jugozapadnoj strani manastira, a to su pirg Svetog Đorđa i vanjski odbrambeni zid prema jugu i prema zapadu uz koji su iznutra prizidani konaci i blagovaonica.[2] U razdoblju od 1198. do 1200. godine Simeon i Sava su podigli crkvu Vavedenja Bogorodice, koja danas ne postoji, pirg Svetog Save, Kambanski pirg zvonara i keliju Svetog Simeona.[2] Simeon i Sava su za obnovu manastira imali finansijsku podršku od velikog župana Stefana.[4] Kada su građevine bile gotove, sredinom 1199. godine, Nemanja je kao ktitor izdao povelju. Ovu osnivačku povelju je napisao Sava, a za nju je Nemanja dobio pristanak od velikog župana Stefana. Povelja je u originalu bila sačuvana sve do Drugog svjetskog rata, kada je stradala 06. aprila 1941. godine u bombardiranju Narodne biblioteke u Beogradu.[5]
Sa završetkom izgradnje Simeon se preselio u Hilandar s priličnim brojem kaluđera. Hilandaru je dodijeljeno i nekoliko sela u okolini Prizrena kao metoh. U međuvremenu, Sava je ponovno od bizantskog cara izdejstvovao novu povelju, u kojoj car u potpunosti izjednačava Hilandar sa ostalim manastirima na Svetoj gori, i daje manastiru jedan metoh, davno razrušeni manastir Zig ( Ivanicu, u unutrašnjosti poluotoka Halkidiki).[5]
Monah Simeon je nakon osam mjeseci boravka u Hilandaru, umro 13. februara 1200. godine[5], a njegovi zemni ostaci su bili jedno vrijeme sahranjeni u crkvi Vavedenja Bogorodice.[2] Prema predanju iz groba svetog Simeona potječe "čudesna loza" koja uvijek daje plod.[5] Nakon očeve smrti Sava se 1199. godine preselio u Kareju, gdje je podigao isposnicu. Tamo je najprije napisao Karejski tipik 1199. godine i to je danas najstariji dokument koji se čuva u riznici Hilandara. Sava je 1200. godine napisao Hilandarski tipik kojim su određene norme kaluđerskog života u samostanu, kao i organizacija manastirske uprave. Tipik je napisan po ugledu na prolog tipika Konstantinopoljskog manastira Bogorodice Blagodateljice.[5]
XIII i XIV vijek[uredi | uredi izvor]
![](https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/7/71/%D0%98%D0%BA%D0%BE%D0%BD%D0%B0-%D0%91%D0%BE%D0%B6%D0%B8%D0%B5%D0%B9-%D0%9C%D0%B0%D1%82%D0%B5%D1%80%D0%B8-%D0%A2%D1%80%D0%BE%D0%B5%D1%80%D1%83%D1%87%D0%B8%D1%86%D0%B0.jpg/220px-%D0%98%D0%BA%D0%BE%D0%BD%D0%B0-%D0%91%D0%BE%D0%B6%D0%B8%D0%B5%D0%B9-%D0%9C%D0%B0%D1%82%D0%B5%D1%80%D0%B8-%D0%A2%D1%80%D0%BE%D0%B5%D1%80%D1%83%D1%87%D0%B8%D1%86%D0%B0.jpg)
![](https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/0/06/Ljevis31.jpg/180px-Ljevis31.jpg)
![](https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/c/c0/Hilandar-coat_of_arms.jpg/180px-Hilandar-coat_of_arms.jpg)
Početkom XIII stoljeća Sveta Gora je bila pod faktičkom vlašću križara koji su u Četvrtom križarskom ratu 1204. godine osvojili Carigrad, a pojavili su se i brojni pljačkaši koji su bili velika opasnost za sve manastire.[5] Uslijed toga, Sv. Sava je 1214. godine napustio Svetu Goru i prenio mošti svog oca iz Hilandara u Srbiju.[5] Sa svog posljednjeg putovanja pred smrt, Sava je iz Palestine, iz manastira Svetog Save Osvećenog, donio najstariju i najpoznatiju hilandarsku ikonu Bogorodicu Trojeručice. U takvim okolnostima kralj Stefan Uroš I je 1262. godine iznad manastira podigao veliki pirg - kulu Preobraženja da bi što bolje zaštitio manastir.[4] U to vrijeme su značajno rasli manastirski posjedi, a kraljevi Dragutin i Milutin su znatno proširili manastirske posjede u samoj Srbiji.
Početkom XIV stoljeća velika opasnost za sve manastire na Svetoj Gori su bili Katalonski najamnici, koje je bizantski car Andronik II uzeo u službu protiv maloazijskih Turaka. Kada su ostali bez plaće najamnici su objavili rat caru. Učvrstili su se u blizini Soluna i napadali Svetu Goru. Zahvaljujući jakim utvrđenjima i požrtvovanošću tadašnjeg zamjenika igumana Danila, Hilandar je bio sačuvan od propasti.[5]
Hilandar je osobito pomogao kralj Milutin, koji je oko 1320. godine na mjestu stare podigao novu crkvu Vavedenja Bogorodice, koja i danas služi kao Saborna crkva.[2] U njegovo vrijeme manastir je proširen prema sjeveru, a tada su podignuti vanjski zidovi u podrumu velikog konaka iz 1821. godine i vanjski zid pored konaka iz 1598. godine.[2] Na mjestu današnjeg ulaza izgradio je ulaz sa Pirgo i paraklis Svetog Nikole koji je srušio potres u drugoj polovini XVI. stoljeća, a oko 1320. godine je izgradio i današnju blagovaonicu.[2] Kralj je istovremeno podizao i nove Pirgo - kule. Milutinov pirg se nalazi na putu od Hilandara ka moru, a Hrusija je podignuta na obali mora.[4] Glavni hram je živopisan 1321. godine, a istovremeno su oslikane i blagovaonica i grobljanska crkva.[4] U to vrijeme su srpski monasi u Hilandaru bivali sve brojniji i osjetno su se razvijali, a bizantski car Andronik II je manastiru dodijelio posjede u današnjoj Grčkoj.[5] U vrijeme kralja i cara Dušana Sveta Gora je došla pod njegovu vlast, a to je razdoblje najvećeg prosperiteta manastira. Car je značajno pomagao manastir i dodijelio mu mnogobrojne posjede u Srbiji, današnjoj Makedoniji i Grčkoj. U to vrijeme posjedi Hilandara su zahvaćali petinu teritorija Svete Gore.[5] Pored vladara, manastir je značajno pomagala i srpski vlastela (sevastokrator Vlatko, veliki vojvoda Nikola Stanjević, despot Dejan).[2] Dušan se 1347. godine sklonio u Hilandar od kuge koja je bjesnila na cijelom Balkanu, a tom prigodom je napravio iznimku i sa sobom poveo caricu Jelenu, što je bilo grubo narušavanje strogo poštovane tradicije o zabrani dolaska žena na Svetu Goru.[5] Kao uspomena na dolazak srpskih cara na Svetu goru danas postoji križ koji označava mjesto na kome su hilandarski monasi sačekali cara i za uspomenu zasadili carsku maslinu. Oko 1350. godine podignuta je crkva Sv. arhanđela,[2] a proširena je i manastirska bolnica, a Carica Jelena je postala ktitor Karejske kelije Sv. Save, koja je pripala Hilandaru.[5]
Već tada su Sveta Gora i Hilandar imali veliki ugled u Srbiji, a 1354. godine hilandarski zamjenik igumana Sava je izabran za srpskog patrijarha.[5] Nakon smrti cara Dušana, krajem 1355. godine, manastir se i dalje razvijao. U to vrijeme su manastir pomagali pored cara Uroša i srpski vlastelini. Knez Lazar Hrebeljanović je ktitor vanjske priprate koja je izgrađena oko 1380. godine uz zapadnu stranu crkve Vavedenja Bogorodice.[2] Krajem XIV stoljeća Hilandar je poslužio kao utočište članovima posljednjih srpskih vladarskih i vlastelinskih porodica.[5]
Razdoblje od XV do XVIII vijeka[uredi | uredi izvor]
![](https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/6/6e/Bellini%2C_Gentile_-_Sultan_Mehmet_II.jpg/140px-Bellini%2C_Gentile_-_Sultan_Mehmet_II.jpg)
Osmanlije su okoliš poluotoka Atos definitivno zaposjeli 1430. godine, gdje je zavladalo nasilje i bezakonje. Zbog toga je određen broj redovnika napustio Hilandar i vratio se u Srbiju. Stanje se donekle popravilo tek nakon ukaza (tur. ferman, ن ام رف) sultana Mehmeda II iz 1457. godine kojim su potvrđene stare slobode i prava svetogorskim manastirima.[5] Nakon pada srpskog despotovine nestao je značajni pokrovitelj manastira, a pomoć se tražila na drugoj strani. Žena ugarskog titularnog srpskih despota Angelina Branković je početkom 1503. godine uputila prvu molbu ruskom velikom knezu Vasiliju Ivanoviču da zaštititi Hilandar.[5] Zamjenik igumana Pajsije je sa tri pratioca 1550. godine posjetio Moskvu i od Ivana IV Vasiljeviča Groznog tražio pomoć i protekciju na istanbulskoj porti. Ruski car je intervenirao kod sultana, tražeći prava za manastir. Osim toga, 1556. godine je sakupio značajnu pomoć i poslao bogate poklone.[5] I naredni ruski carevi su se starali o Hilandaru. Car Fjodor Ivanovič je 1591. godine izdao "zlatnu bulu", na zahtjev zamjenika igumana Georgija, kojom se omogućava pravo sakupljanja dotacija manastiru i obaveza pomaganja ruskog manastira Rusikon na Svetoj Gori. Ruski carevi će i kroz cijeli XVII vijek potvrđivati ova prava takozvanim Gramat.[5]
![](https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/2/2b/Vasnetsov_Ioann_4.jpg/130px-Vasnetsov_Ioann_4.jpg)
U XVII stoljeću Hilandar su pomagali pećki patrijarsi (Antonije, Jovan, Maksim), hercegovački mitropolit Simeon i beogradski mitropolit Simeon.[4] Za vrijeme uprave igumana Viktora (1652-78.) obnovljeno je više građevina manastirskog kompleksa, a tu je značajnu ulogu imao i bogati srpske trgovac iz Venecije, koji je kao monah Nikanor došao 1662. godine.[5] U to vrijeme srpske manastir je imao najveći broj monaha od svih svetogorskih manastira.[5] Nakon Velikog rata nastaje težak period za srpsko stanovništvo i velika seoba u Habzburške monarhiju početkom 1690. godine. Nakon toga grčko svećenstvo u srpskom zemljama (tzv.fanarioti) postaje sve brojnije. Zbog toga je i u Hilandaru tokom XVIII stoljeća konstantno opadao broj srpskog, a rastao broj grčkih i bugarskih monaha. Već krajem XVIII i početkom XIX stoljeća manastir se još samo formalno nazivao srpski, ali je većina monaha bila grčka i bugarska.[5]
Hilandarski monasi su u XVIII stoljeću uspostavili žive veze s Karlovačkom mitropolijom i srpski crkvenim općinama u južnoj Ugarskoj i u Bosni. Bugari su značajno pridonijeli očuvanju duhovnog života u samostanu, posebno prilozima poslije velikih požara 1722. i 1776. godine.[4] U manastir je 1765. godine došao i Dositej Obradović koji je ostavio svjedočanstvo o sporu Srba i Bugara oko uprave nad manastirom.[4] Od kraja XVIII stoljeća manastirom prestaje upravljati iguman, već se igumanom manastira smatra čudotvorna ikona Bogorodice Trojeručice.[4] Iguman se ponovo bira tek od 1991. godine.[4]
Razdoblje od XIX vijeka i suvremena historija[uredi | uredi izvor]
![](https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/4/40/Monastery_Hilandar_in_1896.jpg/250px-Monastery_Hilandar_in_1896.jpg)
![](https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/9/9e/Hilandar%2C_obnova.jpg/230px-Hilandar%2C_obnova.jpg)
Početkom XIX stoljeća stvorena je prva novovjekovna srpskih država. To je utjecalo da ponovo počne rasti broj srpskih svećenstva u manastiru.[5] Bratstvo manastira je 1820. godine zatražilo od Miloša Obrenovića da bude njegov pokrovitelj i zaštitnik.[5] Mlada srpskih država je pokazala interes za manastir i pomagala ga u skladu sa mogućnostima. Najveću zaslugu za novouspostavljene srpsko-hilandarske veze imao je arhimandrit Onorfije Popović, koji je i prvi uspostavio kontakt s knezom Milošem.[5] Bratstvo manastira je u tom razdoblju često pomagalo oslobodilačku borbu Grčkog naroda, a to je prouzrokovalo odmazdu turskog garnizona, koji je zbog toga bio stacioniran u manastiru nekoliko godina.[5]
Drugu polovicu XIX stoljeća je obilježio sukob s bugarskim svećenstvom oko uprave nad manastirom. Kneževina je materijalno pomagala manastir, osobito u razdoblju velike materijalne krize prouzročene dugogodišnjim sporom oko manastirskih granica. [5] Poslije 1860. godine beogradski mitropolit Mihailo je uspio donekle izgladi sporove s bugarskim svećenstvom na Svetoj Gori, naročito poslije Berlinskog kongresa 1878. godine.[5] Spor oko uprave manastirom je konačno riješen nakon posjete kralja Aleksandra Obrenovića Hilandaru 1896. godine. Srbija je platila manastirske dugove i monasi su ponovo mogli dolaze iz Srbije i drugih srpski krajeva.[4]
Početkom XX. stoljeća manastir je ponovo imao većinu srpskog monaha. Hilandar je u pratnji premijera Nikole Pašića posjetio i kralj Petar I Karađorđević.[4] U današnje vrijeme, od nekadašnjih velikih posjeda, Hilandaru su ostala samo tri metoha izvan Svete Gore (Kumica, Kakovo i Kalamaria).[5] U noći između 3. i 4. marta 2004. godine u manastiru je izbio požar koji je ubrzo poprimio katastrofalne razmjere.[6] Tom prilikom je izgorjelo više od polovice korisne površine manastirskih zdanja. Obnova oštećenih dijelova je započeta odmah nakon požara, a planirano je da se svi poslovi završe do kraja 2011. godine.[6] Manastir se nalazi pod jurisdikcijom Vaseljenske patrijaršije u Carigradu, a staranjem manastirskog bratstva, srpske i grčke države dobro se čuva, održava i obnavlja.[4]
Igumani manastira su bili Pajsije Tanasijević (1989-1992), Mojsije Žarković (1992-2010), Metodije Marković (od 2010).
Arhitektura manastira[uredi | uredi izvor]
![](https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/f/f6/Obnova_Hilandara.jpg/230px-Obnova_Hilandara.jpg)
Manastirski kompleks je ograđen odbrambenim zidovima koji su pojačani Pirgovo - kulama, Svetog Save i Svetog Georgija uz koje su podignuti višespratni konaci, kapele, paraklis, bolnica i drugi objekti.[4] Bedemi su visoki preko 30 m i u donjem dijelu, sem kapije, nemaju nikakvih otvora. Stanovi su svi na trećem ili četvrtom katu. U ćelijama na četvrtom katu vanjski zidovi imaju preko 1,5 m širine. Kule su još tvrđe i imaju vojnički izgled. Otvori su im dosta mali i uski, vrata niska i teška.[5] Građevine su zidane u bizantskom stilu od tesanog kamena s naizmjeničnim redovima opeke, dok su podovi i balkoni izgrađeni od drveta. Konaci su oduvijek zidani iznutra uz odbrambene zidove i do XIX stoljeća imali su otvore uglavnom prema porti.[2] Osim glavne, u manastiru se nalazi još dvanaest manjih živopisnih crkava i kapela iz raznih vremena, sa ikonostasima iz doba različitih umjetničkih škola, sa ikonama, utvarama i drugim predmetima.[4] Izvan manastira u zidinama, au njegovoj neposrednoj blizini, nalaze se grobljanska crkva Blagoveštenja sa kosturnicom i paraklis Svetog Trifuna iz 1719. godine.[2]
Glavnu manstirskom crkvu Vavedenja Bogorodice sagradio je kralj Milutin početkom XIV stoljeća na temeljima prvobitne crkve.[4] Ona predstavlja potpuno novu vrstu bizantijske arhitekture i to konstantinopoljske škole, s nešto elemenata solunske i atonske neimarske vještine.[5] Za Svetu Goru nova građevina je donijela izvjesna nova, iako ne originalna rješenja u narteks. Napušteni su dodaci uz crkvu kao eksonarteks, pobočne kapele i prednji portik. Dobio se velik i dobro osvijetljen prostor u crkvi, koji ranije svetogorske građevine nisu imale.[5] Ovaj novi tip arhitekture održao se na Svetoj Gori do današnjih dana. Mramorni ukrasi oko vrata i prozora nisu iznenađujući, već skladni i solidni. Pod crkve koji je ukrašen mozaikom izuzetne ljepote je pažljivo i dobro složen.[5] Na crkvi su očuvani fragmenti prvobitne plastike. U vrijeme kneza Lazara oko 1380. godine, uz crkvu je sagrađena priprata.[4]
Umjetnost Hilandara[uredi | uredi izvor]
Živopis[uredi | uredi izvor]
Saborna crkva, blagovaonica, trijem blagovaonice, svi paraklis i ulaz imaju iznutra, a ponegdje i izvana, freske - živopis. Najstariji živopis je iz XIII stoljeća i nalazi se unutar i izvana pirga i paraklisa Svetog Đorđa.[2] Živopis Saborne crkve je iz 1321. godine[2] (a preslikan je 1804. godine pa djelomično u južnoj pevnici[4] očišćen od ovog preslikavanja sedamdesetih godina XX stoljeća. Freske na tavanu trpezarije na sjevernom zidu su nastale nakon 1321. godine, au crkvi Sv. arhanđela polovinom XIV stoljeća.[2] Najveći dio sačuvanog živopisa u paraklis nastao je u XVII i XVIII stoljeću.[2] U paraklis koji su gorjeli živopis je teško oštećen. Trpezariju je 1621. godine ponovo oslikao Georgije Mitrofanović, monah u Hilandaru i najugledniji srpske slikar toga vremena.[4] U XVIII i XIX stoljeću oslikan je veći broj kapela. Izvan manastirskog kompleksa sačuvan je živopis iz XIII stoljeća u pirgu na Spasovoj Vodi i iz XVII stoljeća.[4]
Ikonopis[uredi | uredi izvor]
U riznici Hilandara sačuvano je oko petsto ikona [4] nastalih od XII do XIX stoljeća.[4] antologijsku vrijednost imaju sljedeće ikone:
- Bogorodica Trojeručica, jedna od najvećih svetinja i ujedno najpoznatija ikona. Po predanju je nastala u VIII stoljeću.[7] Tada je iscijelila Sv. Jovana Damaskina.[7] Ona se nalazi u Sabornoj crkvi.[4]
- Mozaička Bogorodica Odigitrija, nastala oko 1200. godine[7], ima veliku umjetničku i još veću povijesnu vrijednost. To je najstarija ikona koja se čuva u riznici manastira.[2]
- Bogorodica Odigitrija, iz treće četvrtine XIII stoljeća je remek-djelo europskog slikarstva XIII stoljeća.[7]
- Krist Pantokrator, iz treće četvrtine XIII stoljeća je pandan prethodnoj ikoni na ikonostasu nekadašnje crkve Vavedenja Bogorodice.[7]
- Vavedenje Bogorodice, iz 1320. godine, je tipična ikona iz razdoblja renesanse Paleologa (1261-1453), velike umjetničke vrijednosti s vidljivim utjecajem antičkih grkih uzora.[7]
- Sveti Arhanđel Gavrilo, Sveti jevanđelist Matej, Sveti jevanđelist Luka, sve tri ikone su iz treće četvrtine XIV stoljeća.[7]
- Iz XVII stoljeća su ikone Sv. Mina, sv. Viktor i sv. Vikentije, Sveta Petka, Sveti Sava i sveti Simeon Srpske i Sveti knez Lazar i sveti Georgije Novi.[7]
- sv. Dimitrija, nastala 1763. godine i podsjeća na bizantske uzore [7]
Pored pojedinačnih ikona u svim crkvama, paraklis i kapelama, u kompleksu samostana, kao i van samog kompleksa, nalazi veći broj ikonostasa nastalih u XVII, XVIII i XIX stoljeću.[4] U obnovi manastira poslije požara iz 2004. godine, restauriran je jedan dio.
Književnost[uredi | uredi izvor]
U XIII stoljeću u Svetoj Gori je jačalo duhovno i književno interesovanje. Domentijan je 1264. godine u Hilandaru, živeći u pirgu Sv. Save, napisao žitije Sv. Simeona, a gramatik Teodor je prepisao Šestodnev iz vremena Sv. Simeona. U Hilandaru tog vremena su se nalazila najbolja spisa bizantske crkvene književnosti i ono najvrjednije što se do tada napisalo u slavenskoj književnosti. U samom manastiru je sačuvano malo rukopisa iz XIII stoljeća.[5] Danas je sačuvan značajan broj rukopisa iz XIV stoljeća, a posebno iz njegove prve polovice. Karejski monah Teodul je 1336. godine prepisao Teodosijev Žitije Sv. Save, a danas se u riznici manastira mogu naći šesnaest evanđelja iz XIV stoljeća, zatim velika zbirka evanđelja, apostola, sinaksara, Mineja, trioda, i pjesama blaženih. U drugoj polovici XIV stoljeća javlja se ljetopisačka književnost i hronike. Opširna bizantijska hronika Georgija monaha, zvanog Hamartol, prepisivana je u to vrijeme na više strana. Iz osamdesetih godina XIV stoljeća potječu tri prijepisa, od kojih je najstariji rađen 1382. godine u Hilandaru.[5] Najznačajniji rukopisi u riznici manastira su Evanđelje patrijarha Save iz treće četvrtine XIV stoljeća, Romanovo jevađelje iz 1337. godine, Izborno jevanđelje vojvode Nikole Stanjevića, Besjeda Jovana Zlatoustog, ispisana u Smederevu sredinom XV stoljeća, Apostol igumana Viktora iz 1660. godine itd. Među rijetkim tiskanim knjigama nalazi nekoliko primjeraka iz cetinjske štamparije iz doba Đurađa Crnojevića: tri Oktoiha prvoglasnik iz 1494. godine i tri Psaltira s posledovanjem iz 1495. godine, dok iz venecijanske tiskare Božidara Vukovića i njegovog sina Vicenza, manastirska riznica posjeduje oko tridesetak različitih izdanja.[4]
U prepisivačkoj umjetnosti, najznačajnija ostvarenja su proksomidie, od kojih je najstarija datirana krajem XVI. stoljeća.[5] Bugarski monah Pajsije je 1762. godine u Hilandaru napisao poznatu Slavensko-bugarsku historiju.[4]
U manastirskoj knjižnici čuvaju se brojni rukopisi na starosrpskom i grčkom jeziku, pisani na pergamentu i papiru, ukupno 367 povelja, od kojih 172 povelje bizantskih careva,154 povelje srpskih vladara, nekoliko povelja ruskih careva i moldavskih kneževa, oko 150 primjeraka prvoštampanih srpskih knjiga, turskih dokumenata i isprava, te veliki broj dragocjenih arhivskih dokumenata, bakrorezne i drvorezne ploče s kojih su otiskivane grafike u bakrorezu i drvorezu u XVIII i XIX stoljeću.[4]
Riznica[uredi | uredi izvor]
Pored rukopisa, povelja, ikona i knjiga u riznici manastira se nalaze i drugi predmeti neprocjenjive vrijednosti. Najznačajniji predmeti koji se čuvaju u riznici su:
- Duborezni diptih monahinje Jefimije koji je posvećen njenom rano preminulom sinu Uglješi Despotović;[4]
- Vezena zavjesa za ikonostas despotice Jelene, u monaštvu Jefimije (oko 1400. godine);[4]
- Zavjesa ruskog cara Ivana IV Groznog, s izvezenim likovima Krista, ruskih svetaca, ali i Sv. Simeona i Sv. Save;[4]
Također pogledajte[uredi | uredi izvor]
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Sveta Gora i Hilandar, Vladimir Ćorović, Beograd 1985.
- Srbi i Turci, Stojan Novaković, Beograd 1960.
- Istorija Srba, Konstantin Jireček, Beograd 1988.
Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Art of the Byzantine Era, David Talbot Rice, izdavač Frederick A. Praeger Inc. New York City 1963. godine, Kongresna biblioteka SAD-a pod brojem 63-16444, str. 216-218
- ^ a b c d e f g h i j k l m n o p q Kovačević Mirko, Sveta srpska carska lavra Hilandar na Svetoj gori Atonskoj, Zadužbina Svetog manastira Hilandara, Beograd; septembar 2008. ISBN 978-86-7768-031-2
- ^ Službene stranice UNESCO-a
- ^ a b c d e f g h i j k l m n o p q r s t u v w x y z aa ab ac ad ae "Chilandar Monastery". Arhivirano s originala, 31. 5. 2008. Pristupljeno 31. 5. 2008.
- ^ a b c d e f g h i j k l m n o p q r s t u v w x y z aa ab ac ad ae af ag ah ai aj Mojsilović Igor, Manastir Hilandar'
- ^ a b Pet godina obnove Hilandara, brošura, Zaklada Svetog manastira Hilandara, Beograd; mart 2009.
- ^ a b c d e f g h i Najlepše ikone manastira Hilandara