Vidi kôd stranice Makedonsko pitanje

'''Makedonsko pitanje''' predstavlja jedan od predmeta spora [[Balkanski poluotok|Balkanskog poluotoka]], a ogleda se u teritorijalnim pretenzijama susjednih država na [[Makedonija|Makedoniju]] i pitanju o postojanju (odnosno nepostojanju) makedonskog [[Makedonci|naroda]], a samim tim i [[makedonski jezik|jezika]]. [[Srbi]], [[Bugari]] i [[Grci]], svatko iz svojih razloga, zastupaju tezu o nepostojanju makedonskog naroda i jezika.

Narod koji danas naseljava prostore Sjeverne Makedonije jest [[Slaveni|slavenskog]] podrijetla, ali je njegova etnička pripadnost i danas predmet sporenja. Sami se stanovnici većinom nazivaju i smatraju Makedoncima, a svoj jezik makedonskim jezikom.

== Uvod ==
{{stilska dorada}}
Povijest Makedonije obiluje brojnim širokim usporednicama sa širom poviješću »južnih krajeva«. [[Beograd]] je žudio za »Južnom Srbijom« (Makedonijom) isto toliko koliko i za dostupnijom Starom Srbijom, i iz mnogih istovjetnih povijesnih razloga. Sami su Makedonci pak često bili nesigurni kamo pripadaju i, otprilike kao [[Crnogorci]], u početku nisu zabacivali ni jedan od svojih geneoloških priključaka. Makedonski preporoditelj Dimitar Miladinov, koji se u početku dopisivao na [[grčki jezik|grčkom]], tvrdio je da je srpski car Stjepan Dušan predak Slaveno-Bugara, a njihov je jezik nazivao isključivo [[bugarski jezik|bugarskim]]. Srbijanska politika u vezi s Makedonijom bila je slična onoj politici koju je Srbija vodila prema [[Kosovo|Kosovu]] (zabrana bugarskih škola i jezika, zemljišna reforma na štetu lokalnoga pučanstva, srpska kolonizacija). Upravo kao i Kosovo, i Makedonija se obilno javljala u nacionalnom pamćenju Srba. U [[Skoplje|Skoplju]] se, na svetosavski [[Uskrs]] [[1346.]], Stjepan Dušan okrunio kao »Hrista Boga blagoverni car Srba i Grka«. [[Prilep]] je bio grad [[Marko Mrnjavčević|kraljevića Marka]], legendarnog junaka srpskog junačkog pjesništva. A u memorijalnoj crkvi sv. Dimitrija u Sušici (općenito poznatoj kao Markov manastir, blizu Skoplja), autori fresaka portretirali su Marka u kraljevskom grimizu kako drži rog miropomazanog »novog Davida«. No dok na Kosovu odlučujuća [[Albanci|albanska]] prisutnost i ustaljenje nadnjevaju od sloma [[Srednjovjekovna Srbija|srednjovjekovne Srbije]], u Makedoniji je srpsko razdoblje bilo razmjerno kratko (svega 113 godina, od Milutinova osvojenja sjeverne Makedonije, 1282., do smrti Kraljevića Marka i Konstantina Dragaša, 1395.). I Grci i Bugari mogli bi tvrditi kako imaju dublje korijene tamo nego Srbi, ako bi upozoravali na mjesto Makedonije u Bizantskom i srednjovjekovnom Bugarskom carstvu znatno prije srpskih osvajanja (bugarska razdoblja sezala su otprilike od presijana do Samuilovih nasljednika, 836. – 1018., te ponovno, u razmacima, za vrijeme Drugog bugarskog carstva, oko 1197. – 1246. i od 1257. – 1277.). Freske u Markovu manastiru bile su označene srpskom i bugarskom recenzijom crkvenoslavenskog, ali i grčkim. Nije bilo fresaka koje bi prikazivale svetosavske svece. Bez obzira na ove višeznačnosti, nikad se nije ozbiljno sumnjalo u činjenicu da je slavensko pučanstvo Makedonije pripadalo istom jezičnom, povijesnom i kulturnom području kao i Bugari. Odlučujuća uloga sjeveroistoka u bugarskom preporodu 19. stoljeća i usvajanje istočnog bugarskog narječja kao osnove za bugarski književni jezik; isključenje Makedonije iz bugarske države odlukom svjetskih sila na Berlinskom kongresu (lipanj – srpanj 1878.), samo nekoliko mjeseci poslije njezina uključenja u Veliku Bugarsku na temelju Sanstefanskog mirovnog ugovora (3. ožujka 1878.). Ali unatoč svim tim naizmjeničnim događajima, ni jedan srpski promatrač prije kasnih 1860-ih godina nije doista ni pokušavao svojatati za Srbiju bilo što iz toga povijesnog gradiva. [[Stjepan Verković]], posrbljeni Hrvat i bivši franjevački redovnik koji je prihvatio [[pravoslavlje|pravoslavno kršćanstvo]] i stupio u srbijansku službu u Makedoniji pod otomanskom vlašću, naslovio je svoju zbirku makedonskih narodnih pjesama (1860.) ''Narodne pesme makedonski Bugara'', a u uvodu u toj zbirci upozorio je da je naslov izabrao iz sljedećeg razloga:
{{Citat5|Er danas kad by kogod makedonskog Slavenina zapitao: što si ty? s mesta by mu odgovorio: ja sam Bolgarin, a svoj jezyk zovu bolgarskim.<br>[Dan-danas kada bi netko makednoskog Slavena upitao: »Što si ti?«, smjesta bi mu odgovorio: »Ja sam Bugar, a moj jezik zovu bugarskim.«]|– Stjepan Verković|color=#CE2028}}

Dr. Jovan Hadži-Vasiljević, etnograf iz Vranja, koji je 1890-ih godina Makedonijom proputovao uzduž i poprijeko, djelomično kao srbijanski konzularni službenik, obrazlagao je svoje tvrdnje ne toliko ustrajanjem na čisto srpskom karakteru Makedonije, koliko izlaganjem argumenata protiv njezine bugarske pripadnosti. Pišući 1909. o Kumanovskoj oblasti, zabilježio je

{{Citat5|Stanovništvo ove oblasti nije nikada imalo razvijenu svest o narodnosti. Ono ne zna ni za slavensku a još manje za bugarsku i makedonsku narodnost; ni imena mu ta nisu bila poznata; masa naroda ni danas to ne zna. Ali je stanovništvo znalo i, sve to jače, zna za svoju zajednicu sa Srbima, sa Srbijom i to je saznanje činilo da je se osećalo kao jedno isto i nerazdvojno sa srpskim narodom i Srbijom, samo što je sve to bilo još u stadijumu osećanja.|– Jovan Hadži-Vasiljević|color=#CE2028}}

Oni (Bugari) su narod bez mašte, a time neizbježno i bez umjetnosti i kulture. Prema Cvijićevim riječima, iz toga slijedi zaključak da u Makedoniji, ''„u kojoj su Bugari i Srbi uzastopce vladali, nema drugih spomenika osim manastira i crkava srpskog i vizantijskog porekla”''. 

Vodeći srpski jezikoslovac [[Aleksandar Belić]] trudio se dokazati da su očite sličnosti u [[torlačko narječje|torlačkim]] govorima srpskoga i u makedonskim govorima plod srpske kolonizacije. Belić je spremno dopustio da je drevni jezik Slavo-Makedonaca, koji su [[Ćiril i Metod]] standardizirali u crkveno-staroslavenski, ''„taj jezik sa jezikom istočne Bugarske činio jedan bugarski prajezik”'', ali je vjerovao da su srednjovjekovno uključenje Makedonije u srpsku državu i velika srpska kolonizacija promijenili jezičnu kartu makedonske zemlje:

{{Citat5|Kao rezultat takve kolonizacije javilo se posrbljivanje Makedonije. Da nije bilo turskog podvlašćenja, taj bi se proces, nesumnjivo, do kraja završio, a ovako je ostao nepotpuno završen.|– Aleksandar Belić|color=#CE2028}}

A niti je osobito važno što je Cvijić ozbiljno tvrdio kako bugarsko ime u Makedoniji ne označuje toliko nacionalnost koliko nižu društvenu klasu:

{{Citat5|Reč Bugarin, gubeći… prvobitno etnografsko značenje, postala je u tursko vreme ime za stanovništvo ma koje narodnosti, čifčijsko, grubog života, koje se odalo teškom zemljoradničkom radu.|– Jovan Cvijić|color=#CE2028}}

[[Goce Delčev]] smatrao se Bugarinom. Neposredna posljedica diobe Makedonije bila je protubugarska kampanja u područjima koja su došla pod srpsku, odnosno grčku vlast. Srbi su protjerali egzarhijske svećenike i učitelje i zatvorili bugarske škole i crkve (čime je bila pogođena 641 škola i 761 crkva). Tisuće Makedonaca iselilo se u Bugarsku, pridruživši se još većoj rijeci iseljenika iz opustošene [[Egejska Makedonija|Egejske Makedonije]], gdje su Grci zapalili Kukuš, središte bugarske politike i kulture, kao i veći dio Sera i Drame. Bugarski jezik (kao i makedonski govori) su zabranjeni, a njihova potajna uporaba bila je ismijavana ili kažnjavana kad bi bila otkrivena. O obnovi srpske vlasti 1918.: egzarhijsko svećenstvo i bugarski učitelji još su jednom bili istjerani, svi natpisi na bugarskom i knjige uklonjeni, svi bugarski klubovi, društva i organizacije raspušteni. Posrbljivanje obiteljskih imena nastavljeno je kao i prije rata, te su Stankovi postajali Stankovići, Atanasovi su ulazili u knjige kao Atanackovići. Poput Kosova, i Makedonija je bila u programu srpskog naseljavanja i unutrašnje kolonizacije. Vlasti su bile predvidjele da će u Makedoniju naseliti {{Broj|50000}} obitelji, premda ih je doseljeno samo 4 200 u 280 naselja do godine 1940. Pa ipak, dok se Azema Bejtu slavi u socijalističkoj Albaniji i priznaje na Kosovu, ni u Bugarskoj ni u bivšoj [[Jugoslavija|Jugoslaviji]] nema ulice koja bi bila nazvana po imenu Todora Aleksandrova. Zamisao o posebnoj (slavenskoj) makedonskoj nacionalnosti nesumnjivo je imala svoje prethodnice prije 1930-ih godina, što nije nikakvo iznenađenje s obzirom na političku povijest Makedonije. [[Krste Misirkov]] (1874. – 1926.), ''„prvi tvorac jasne i zaokružene predodžbe, argumentirane i sustavne koncepcije o nacionalnom biću makedonskog naroda”'', iznio je dokaze u prilog makedonske »nacionalne posebnosti« u svome radu ''Za makedonskite raboti'' (''O makedonskim pitanjima'', objavljenom u [[Sofija|Sofiji]], [[1903.]]), ali je još uvijek držao da je makedonsko pitanje dio šireg bugarskog kompleksa, ako ni zbog kojeg drugog, onda zbog jezičnog razloga.

{{Citat5|U rezoluciji, koju smo mi objavili u Makedonskom delu (glasilo VMRO) 1934. godine, zaključeno je da makedonska nacija postoji.|– Dmitar Vlahov|color=#CE2028}}

== Povijesna podloga ==

Počevši od [[Berlinski kongres|Berlinskog kongresa]] [[1878.]] godine, na kojem je [[Srbija]] dobila neovisnost, a [[Bugarska]] autonomiju, na području današnje Sjeverne Makedonije počinje intenzivna [[propaganda]] obje države među tamošnjim stanovništvom. Obje propagande su imale za cilj identifikaciju lokalnog stanovništva sa Srbima odnosno Bugarima. Jedan od vidova propagande bile su i stipendije kojima su budući intelektualci i budući viđeni ljudi postajali indirektni zagovornici jedne od strana. U sukob se umiješala i [[Grčka]] koja je preko carigradske patrijaršije (na čijem je čelu bio Grk) pokušala provesti helenizaciju.

Sukob se zaoštravao i krajem [[19. stoljeće|19.]], a pogotovo u prvom desetljeću [[20. stoljeće|20]]. stoljeća kada je prerastao u otvoreni sukob Komita (Srba i srpskih pristalica) i bugarskih pristalica koji se nesmanjenom žestinom vodio po selima i planinama širom današnje Sjeverne Makedonije. Poseban faktor činila je [[Turci|turska]] vlast koja je početkom 20. stoljeća nastojala svim silama istrijebiti [[pravoslavlje|pravoslavno]] stanovništvo u svojim zemljama i Arnauti ([[Albanci]]) koji su širom [[Kosovo|Kosova]], [[Metohija|Metohije]], [[Raška|Raške]] pa tako i današnje Sjeverne Makedonije ubijali i pljačkali stanovništvo samo zato što je bilo pravoslavno na što je turska vlast gledala blagonaklono.

== Bugarska strana ==

Bugari svoju tezu baziraju na nekim povijesnim činjenicama (nacionalna svijest makedonskih preporoditelja iz 19. stoljeća i dr.) kao i na sličnostima [[bugarski jezik|bugarskog]] i onoga što se naziva makedonski jezik (oba jezika imaju analitičku strukturu, dakle nemaju padeže, i upotrebljavaju predloške konstrukcije i postpozitivne članove. Ipak i južnomoravski srpski dijalekti naginju analitizmu, a sličnu strukturu imaju i [[grčki]], [[albanski]] i [[rumunjski]], koji zajedno s makedonskim i bugarskim čine balkansku jezičnu grupu, ili Balkan Sprachbund).

Makedonci u [[Pirinska Makedonija|Pirinskoj Makedoniji]] kao i u drugim krajevima Bugarske imaju bugarsku nacionalnu svijest (osim 1654 prema posljednjem popisu).

Bugarska propaganda traje i danas i ogleda se u davanju bugarskih [[putovnica]] državljanima Sjeverne Makedonije koji se izjasne kao Bugari i to dokažu. Bugarska putovnica predstavlja veliku pogodnost jer je Bugarska članica [[Europska unija|Europske unije]] što Sjeverna Makedonija nije pa ima mnogo pogodniji vizni [[režim]].

Bugarska je predložila da se potpiše ugovor koji će jamčiti dobrosusjedske odnose dviju zemalja (na temelju Zajedničke izjave od 1999. godine),<ref>{{eng oznaka}} [[s:en:Bulgarian Policies on the Republic of Macedonia|Bulgarian Policies on the Republic of Macedonia]] ([[s:bg: Българската политика спрямо Република Македония|Bugarska inačica teksta]]) ([[s:mk:Бугарската политика спрема Република Македониjа|Makedonska inačica teksta]])</ref><ref>{{eng oznaka}} [[s:en:Joint Declaration of 22 February 1999|Joint Declaration of 22 February 1999]] ([[s:bg:Съвместна декларация от 22 февруари 1999|Bugarska inačica teksta]]) ([[s:mk:Заедничка декларациjа од 22 февруари 1999|Makedonska inačica teksta]])</ref> kako bi se omogućila podrška Bugarske za pristupanje Sjeverne Makedonije u Europsku uniju.<ref>{{eng oznaka}} [http://www.sofiaecho.com/article/bulgarias-position-concerning-macedonia-unchanged--kalfin/id_16822/catid_64 Bulgaria's Position Concerning Macedonia Unchanged – Kalfin.,] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20160303195116/http://www.sofiaecho.com/article/bulgarias-position-concerning-macedonia-unchanged--kalfin/id_16822/catid_64 |date=3. ožujka 2016. }} The Sofia Echo, 31. srpnja 2006.</ref><ref>{{eng oznaka}} [http://www.balkaninsight.com/en/main/news/26662/ Bulgaria Treaty Proposal Called 'Indecent'.,] BalkanInsight, 17. ožujka 2010.</ref>

== Srpska strana ==

Srbi svoju tezu grade na činjenicama da je veliki dio stanovništva krajem 19. i početkom 20. stoljeća pod pritiskom Bugara i Turaka prestao slaviti slave (obilježje srpskog naroda) i promijenio završetke svojih prezimena iz »-ić« u »-ski« (npr. Ivanović je postalo Ivanovski). Po svjedočenjima Srba koje su protjerali bugarski i albanski [[fašizam|fašisti]] za vrijeme [[Drugi svjetski rat|Drugog svjetskog rata]], komunistički funkcionar [[Lazar Koliševski]], predsjednik Centralnog Komiteta Komunističke partije Makedonije, je [[1947.]] godine spalio sve crkvene krštenice iz vremena Kraljevine Srbije i Kraljevine Jugoslavije i otpočeo s prekrštavanjem srpskog i grko-cincarskog stanovništva sa »-ić« u »-ski«.

== Komite i četnici ==

Srbija je organizirala na teritoriju današnje Sjeverne Makedonije i ubacivala (iz tadašnje [[Kraljevina Srbija|Kraljevine Srbije]]) komitske čete s ciljem zaštite svog stanovništva od nasilništva Bugara, Turaka i Arnauta (Albanaca).

Bugarski revolucionar [[Vasil Levski]] napisao je u Bukureštu [[1862.]] Sintagmu (Ustav) bugarskih gorskih četa (komita). [[Titoizam]] potiskuje termin [[četnici|četnik]] i nameće termin komit, komitski.

Drugi razlog zbog kojeg su srpski komiti [[1906.]] godine promijenili naziv u četnici po nalogu majora [[Voja tankosić|Voje Tankosića]] jest činjenica da su i Srbi i Bugari imali iste epolete, po uzoru na [[Rusi|ruske]], i da su Srbi Stare Srbije vezivali termin komiti za Bugare i njihova zlodjela nad tamošnjim Srbima.

== Sukob pravoslavnih crkvi ==

Sukob između [[Srpska pravoslavna crkva|SPC]] i MPC nastao je zbog samoproglašenja autokefalnosti MPC koju nije potvrdila nijedna relevantna instanca u pravoslavnoj crkvi ([[Carigradska patrijaršija]] ili SPC) niti je priznaje ijedna druga pravoslavna crkva na svijetu. Proglašenje autokefalnosti izvedeno pod utjecajem određenih vladajućih struktura u ondašnjoj [[SFRJ|Jugoslaviji]].

=== Kronologija raskola ===

[[1945.]] godine, odmah nakon osnivanja [[SFRJ|Federativne Narodne Republike Jugoslavije]] dolazi do protjerivanja oca Jovana Cvijovića (termin koji se u pravoslavnom izražavanju naziva »očujavanje«). 

Godine [[1963.]] dolazi do najave raskola od strane [[Josip Broz Tito|Josipa Broza Tita]], saveznog ministra unutarnjih poslova [[Aleksandar Ranković|Aleksandra Rankovića]] i predsjednika Vlade [[Socijalistička Republika Makedonija|SR Makedonije]] Lazara Koliševskog.
 
Godine [[1967.]] dolazi do formalnog rascjepa postavljenjem arhiepiskopa Dositeja,a nakon njegove smrti arhiepiskopa Mihaila na položaj arhepiskopa ohridskog.

Godine [[2003.]] SPC predlaže autonomni status MPC u okviru SPC, što znači da sve ostaje po starom, ali da su vjernici i [[svećenik|svećenstvo]] autonomne Ohridske, odnosno Ohridsko-prilepske Arhiepiskopije dužni u svakoj liturgiji spominjati ime [[Pavle (patrijarh srpski)|patrijarha Pavla]]. Ovaj prijedlog prihvatio je jedino episkop vardarsko-veleški [[egzarh]] ([[grčki|grč.]] ''izaslanik'') [[Jovan Vraniškovski]] (vladika Jovan). 

SPC je predložila MPC dogovor o vraćanju u kanonsko jedinstvo po kome je MPC zadržavala nadležnosti kao i do sada i ima poseban autonomni status unutar SPC, što bi u praksi značilo da sve ostaje kao i prije, ali je MPC na papiru u okviru SPC. MPC je ovu ponudu odbila, s izuzetkom vladike Jovana koji je prihvatio dogovor i vratio se u kanonsko jedinstvo sa SPC. Vladika Jovan je zbog toga izbačen iz MPC, a sredinom [[2005.]] godine završio je u zatvoru.

Sukob SPC s MPC dio je [[Velika Srbija|velikosrpskog]] djelovanja SPC koja i dalje ustraje na tome da MPC promjeni svoje ime, tj. da izbaci riječ »makedonska«.

== Grčka strana ==

Grci negiraju stanovništvu Sjeverne Makedonije i njoj samoj upotrebu termina Makedonija, Makedonac i makedonski jezik jer je Makedonija naziv njihove povijesne države ([[Aleksandar Makedonski]]) i nema nikakve veze sa Slavenima koji su se tu naselili nekoliko stoljeća kasnije. Ovaj je spor riješen 2018. [[Prespanski sporazum|Prespanskim sporazumom]] kada je Republika Makedonija promijenila ime u Republika Sjeverna Makedonija.

Mora se istaknuti da je poznati srpski znanstvenik i veliki poznavatelj [[geografija|geografije]] i naroda Balkanskog poluotoka [[Jovan Cvijić]], smatrao da ni Srbi ni Bugari nisu u pravu, nego da je stanovništvo na teritoriju današnje Sjeverne Makedonije zasebna grupa unutar [[Južni Slaveni|Južnih Slavena]].

==Izvori==
{{Izvori}}
* 1. Banac, I: Nacionalno pitanje u Jugoslaviji: porijeklo, povijest, politika, Globus, Zagreb, 1988.

[[Kategorija:Politika Sjeverne Makedonije]]

[[en:Demographic history of Macedonia#Macedonian Question]]