Jedan od mogućih odgovora na pitanje Što je glazba? mogao bi glasiti: Glazba je umjetnost koju oživotvorujemo prirodnim ili umjetnim, odnosno elektronskim tonovima ili zvukovima, ali isto tako i tišinom ili šumovima organiziranima u vremenu. Mnogi su glazbeni teoretičari, ali i filozofi, tijekom povijesti na različite načine tumačili pojedine glazbene zakonitosti, stilove i pojave. Glazba je od pamtivijeka imala vrlo važnu ulogu u životuljudi, pa je stoga oduvijek bila dio religijskih i liturgijskih obreda i slavlja, svih značajnih društvenih događaja poput krunidba svjetovnih vladara ili ustoličenja crkvenih poglavara, vjenčanja – posebice onih raskošnih, kraljevskih, ali i onih pučkih, manje raskošnih svečanosti i zabava. Uz glazbu su se ljudi veselili, te – opčinjeni njenim harmonijama i strastvenim ritmovima – često i plesali. Ona im je i u tužnim prigodama pružala žuđenu i potrebnu utjehu.
Najraniji sačuvani stvarni dokazi o početcima i razvoju hrvatske glazbe zapisi su u kronikama, darovnicama i rukopisnim knjigama iz 11. stoljeća. Ti pisani spomenici – sekvencijari, evanđelistari, sakramenti, misali, lekcionari i antifonariji – svjedoče o glazbi kao sastavnici crkvenih obreda. Zagrebački biskup Augustin Kažotić (1260. – 1323.) prva je osoba koju povijest hrvatske glazbe bilježi kao zaslužnoga organizatora i promicatelja crkvenoga pjevanja.
Alt (lat.altus = visok; njem.Alt, engl. i tal.contralto, franc.haute-contre) je najdublji ženski ili dječji (dječački) glas uobičajenoga opsega od a do e2. Kad govorimo o altu kao pjevačkom glasu, ima slučajeva da je spomenuti opseg i veći: od e ili d pa čak do h2, ali tu je, dakako, riječ o sasvim osobitim iznimkama i individualnim razlikama. S obzirom na položinu, boju i karakter glasa, moguće je razlikovati čak tri podvrste alta: koloraturni, lirski i dramski (duboki alt). U stručnoj literaturi autori često navode različite opsege za pojedine pjevačke glasove pa je tako, u ovom slučaju, i s altom. Ta razlika proizlazi iz povijesnih i stilskih odrednica glazbene prakse i vremena u kojemu su pojedini skladatelji živjeli i djelovali.
Već je s petnaest godina imala tako dobro postavljen glas da je mogla pjevati visoki cis. Pjevanje je učila kod poznatog češkog baritona Jana Ouřednika, neko vrijeme člana Zagrebačke opere, i Marije Kostrenčić, asistentice Milke Trnine, čijem umijeću vokalne pedagogije mogu biti zahvalni mnogi hrvatski vrhunski pjevači. No zavidnu razinu pjevačke kreacije koju je postizala već na samome početku karijere najviše duguje bratu Božidaru, koji je sve svoje golemo znanje podredio oblikovanju buduće Zinke Milanov.
Britanska invazija (engl. British Invasion) je pojam koji u povijesti rocka označava pojavu iznimne popularnosti i uspjeha britanskih pop i rock izvođača 1960-ih u SAD-u, Kanadi, Australiji i drugim zemljama. Događaj kojim započinje prvo razdoblje te invazije (1964.-1966.) je prvi dolazak Beatlesa u Ameriku 7. veljače 1964. i njihovo gostovanje u TV emisiji Eda Sullivana.
2007. godine znanstveno je otkriven način kojim pjesma utječe na pojedine osobe i koja potiče dobar osjećaj. Dr. Tomas Chamorro-Premuzic s londonskog Goldsmith Collegea otkrio je formulu (P + Pos + T + BPM + IS), koja u obzir uzima tonalitet, slikovitost i pozitivnost riječi kako bi se došlo do izračuna najpozitivnije pjesme. Pomoću ove formule došlo se do toga da je "Wake Up Boo" britanske pop skupine Boo Radleys pjesme koja najbolje potiče dobre osjećaje. Osim nje tu su još i "Good Vibrations" (The Beach Boys), "I Want You Back" (Jackson 5), "Here Comes The Sun" (The Beatles), "Holiday" (Madonna) i druge.
.jpg)
Ostali portali na Wikipediji na hrvatskome jeziku
