Izvorni kod stranice Arijanstvo

{{Razlikovati|[[Arijevska rasa|Arijevskom rasom]]}}
'''Arijanstvo''' je [[kristologija|kristološki]] nauk što ga je širio [[prezbiter]] [[Arije]], koji je živio i naučavao u ranom 4. stoljeću u [[Aleksandrija|Aleksandriji]] u Egiptu. Prema ovom nauku božanska narav [[Isus]]ova podređena je naravi Boga Oca, pa je tako bilo vrijeme u kojem druga božanska osoba nije postojala, već je stvorena od Oca. Arijanstvo je u 4. i 5. stoljeću bilo vrlo rašireno u Crkvi. Arijev je nauk osuđen je kao [[hereza]] na [[Prvi nicejski sabor|Prvom nicejskom saboru]].

== Zagovornici i protivnici ==
Značajniji zagovornici arijanstva bili su, osim samog Arija, biskup Euzebije Cezarejski, Eunomije, [[protupapa]] Feliks II., Vulfil, te [[carigrad]]ski patrijarsi: Macedonije (342.-346., 351.-360.), Eudoksije Antiohijski (360.-370.), Demofil (370.-379.) i Maksencije (380.).

Glavni protivnici arijanstva i branitelji trinitarnog pravovjerja bili su: [[sveti Atanazije Aleksandrijski]], [[sveti Bazilije Veliki]], [[sveti Grgur Nazijanski]], [[sveti Grgur Niški]], [[sveti Ambrozije]] i [[sveti Hilarije iz Poitiersa]].

== Nauk ==
[[Datoteka:Baptistery.Arians06.jpg|thumb|250px|[[Mozaik]] sa [[arijanska krstionica|arijanske krstionice]] u [[Ravena|Raveni]].]]

Bilo je više inačica arijanstva, no sljedeće točke zajedničke su većini sljedbenika:
* Samo je Otac [[Bog]]: samo on je nestvoren, vječan, mudar, dobar, nepromjenjiv.
* Bog nije mogao sam izravno stvoriti svijet, nego uz pomoć posrednika - Logosa ([[grčki jezik|grč.]] Riječ) - koji je sam stvoren. Sin Božji je preegzistentan, to jest postoji oduvijek i prije svijeta, i on je međubiće, između Boga i svijeta, savršen odraz Oca. Može ga se označiti i kao Boga, ali samo u [[metafora|metaforičkom]] smislu. On je ipak stvorenje, premda prvo Božje stvorenje. Načinjen je, ne iz iste biti Očeve, nego iz ničega, voljom Očevom, prije vremena, ali opet u vremenu. Stoga on nije vječan, te je »bilo vrijeme u kojem ga nije bilo.« Tako su i njegova moće, njegova mudrost i njegovo znanje ograničeni.

Većina arijanaca naučavala je da Logos ne poznaje savršeno Oca, te ga ne može savršeno objaviti. Ipak, arijanac Eunomije naučavao je da Logos bolje poznaje Oca nego sebe sama.

== Povijest ==
[[Datoteka:Constantine burning Arian books.jpg|thumb|desno|[[Car Konstantin]] spaljuje arijanske knjige nakon [[Prvi nikejski sabor|sabora u Nikeji]] [[325]].]]
Sukob između arijanstva i trojstvenoga vjerovanja, koje će prevagnuti u Crkvi, bio je prvi veći doktrinalni sukob nakon što je [[bizant]]ski car [[Konstantin I. Veliki]] priznao [[kršćanstvo]] kao dozvoljenu [[religija|religiju]].

Od kasnog trećeg, pa kroz čitavo četvrto stoljeće u ovim su raspravama sudjelovali vodeći slojevi Crkve, ali i obični vjernici, pa čak i sama carska obitelj.

[[321]]. Arije je osuđen na [[sinod]] u Aleksandriji, no budući da je imao snažan utjecaj u aleksandrijskoj teološkoj školi, Arijev se nauk proširio istočnim [[Sredozemno more|Sredozemljem]]. Sukob je postao tako snažan da je car Konstantin sazvao prvi [[ekumenski sabor]] Crkve, poznat i kao [[Prvi nicejski sabor]]. Na njemu je osuđeno Arijevo učenje, te prihvaćeno [[Nicejsko vjerovanje]], koje će postati temeljem ispovijesti vjere Crkve. U središtu toga vjerovanja stoji izjava da je Sin ''istobitan'' (grč. ''homoousios'') Ocu.

Konstantin je nakon sabora protjerao biskupe koji nisu podržali Nicejsko vjerovanje ili su odbili osuditi Arija, te je odredio da se svi primjerci Arijevog djela ''Thalia'' spale.

Ipak, car se ubrzo opet približio arijancima, te je svrgnuo Atanazija Aleksandrijskog s biskupske stolice i otjerao ga u progonstvo, smatrajući ga zaprekom pomirenju. Nakon Konstantina, i njegovi će nasljednici pogodovati arijancima. [[Konstancije II.]], koji je [[353.]] postao jedini car. svrgnuo je pravovjernog [[papa|papu]] Liberija i na njegovo mjesto postavio [[protupapa|protupapu]] Feliksa II. Potakao je također više mjesnih crkvenih sinoda koji su trebali naći neko kompromisno rješenje.

Takvo će stanje dovesti do saziva [[Prvi carigradski sabor|Prvog carigradskog sabora]], na kojem je još jasnije izrečen trojstveni nauk Crkve i ponovno osuđeno arijanstvo. Nicejsko je vjerovanje prošireno, a novi se tekst obično naziva [[Nicejsko-carigradsko vjerovanje]].

== Arijanstvo u ranom srednjem vijeku ==
Dok je arijanstvo cvalo u Carigradu, [[goti|gotski]] obraćenik Vulfil poslan je kao [[misionar]] gotskim [[barbari]]ma s onu stranu [[Dunav]]a, a iz političkih ga je razloga podržavao [[Konstancije II.]]

S vremenom su u [[germani|germanskim]] narodima postojale dvije paralelne Crkve: arijanska i nicejska. Plemstvo i viši staleži pripadali su arijanskoj Crkvi, a većina stanovništva nicejskoj. Jedono je pod [[Vandali]]ma došlo do snažnijeg progona nicejskih kršćana. Osim Vandala, arijanstvo su prihvatili i [[Ostrogoti]], [[Vizigoti]], [[Burgundi]] i [[Langobardi]], dok su [[Franci]] bili jedina germanska skupina koja je odmah prihvatila nicejsko kršćanstvo. Do početka 8. stoljeća ova su arijanska kraljevstva ili osvojena od strane nicejskih sljedbenika (Ostrogoti, Vandali, Burgundi), ili su njihovi vladari prihvatili nicejsko kršćanstvo (Vizigoti, Langobardi).

== Povezano ==
* [[Arije]]
* [[Prvi nicejski sabor]]
* [[Prvi carigradski sabor]]
* [[Nicejsko vjerovanje]]
* [[Nicejsko-carigradsko vjerovanje]]
* [[Konstantin I. Veliki]]
* [[Konstancije II.]]
* [[Wulfila]]

[[Kategorija:Arijanstvo]]
[[Kategorija:Hristologija ili kristologija]]
[[Kategorija:Kršćanske hereze]]