(Translated by https://www.hiragana.jp/)
Albert Lebrun – Wikipedija/Википедија Prijeđi na sadržaj

Albert Lebrun

Izvor: Wikipedija
Albert Lebrun
Albert Lebrun

Mandat
10. svibnja 1932. – 11. srpnja 1940.
Prethodnik André Tardieu (v.d.)
Nasljednik Philippe Pétain
(kao poglavar Višijevske Francuske)

Rođenje 29. kolovoza 1871.
Francuska Mercy-le-Haut, Francuska
Smrt 6. ožujka 1950.
Francuska Pariz, Francuska
Politička stranka AD
Supružnik Marguerite Nivoit
Zanimanje inženjer
Vjera katolicizam

Albert François Lebrun (Mercy-le-Haut, 29. kolovoza 1871.Pariz, 6. ožujka 1950.) je bio francuski političar i posljednji predsjednik Treće Republike te jedan od samo dva predsjednika Treće Republike koji je izabran za drugi mandat, no, kao ni Jules Grévy, Lebrun nije odslužio drugi mandat do kraja.

Lebrun je rođen 1871. godine u farmerskoj obitelji u mjestu Mercy-le-Haut. Školovao se na École polytechnique i École des mines, diplomiravši na obje kao najbolji u generaciji. Isprva je radio kao rudarski inženjer u Vesoulu i Nancyju, no u dobi od 29 godina napustio je posao kako bi se bavio politikom. Godine 1900. izabran je u Zastupnički dom, a kasnije je služio kao ministar kolonija (1912.1913.), rata (1913.) i oslobođenih područja (1917.1919.). Godine 1920. izabran je u Senat, čiji je potpredsjednik bio od 1925. do 1929. godine. Dvije godine kasnije postao je predsjednik Senata, što je dužnost koju je obavljao do 1932. godine.

Nakon što je Paul Gorgulov u atentatu ubio predsjednika Paula Doumera, 1932. godine došlo je do predsjedničkih izbora. Lebrun je uvjerljivo osvojio mandat s preko 80% glasova već u prvom krugu, ostavivši za sobom Paula Faurea, Paula Painlevéa i Marcela Cachina. Lebrun je izabran kao kompromisni kandidat koji je jednako odgovarao svim političkim frakcijama. Kao predsjednik, Lebrun je više bio simbol političkog jedinstva nego stvarni državni poglavar, uspješno balansirajući između lijevih i desnih vlada, ne petljajući se, de facto, u rad kabineta. Tokom krize 6. veljače 1934. godine, Lebrun je imenovao bivšeg predsjednika, Gastona Doumerguea, premijerom, što se kratkoročno pokazalo uspješnim potezom. Kada je 1939. godine odslužio puni mandat, Lebrun je ponovo izabran za predsjednika, ponovo u prvom krugu. Postao je tako prvi i jedini nakon Julesa Grévyja, koji je izabran za drugi mandat. Lebrun je svoj reizbor mogao zahvaliti svom umjerenom vodstvu i izbjegavanju petljanja u rad vlade.

Kada je 1940. godine Treći Reich izvršio invaziju na Francusku, Lebrun se zajedno s premijerom Reynaudom oštro protivio primirju i zalagao se za formiranje vlade u egzilu u Maroku. Ipak, zajednička Narodna skupština izglasala je delegiranje ovlasti Philippeu Pétainu koje su ovome omogućile donošenje novog ustava. Pétain je želio preuzeti vodstvo nad državom, no Lebrun je odbio podnijeti ostavku, kazavši kasnije kako raspuštanjem Narodne skupštine nije imao kome podnijeti ostavku. Koristeći svoje novostečene ovlasti, Pétain je uklonio Lebruna s mjesta šefa države i preuzeo njegovo mjesto.

Lebrun je pobjegao u Vizille, no uhapšen je 1943. kada su Nijemci došli u taj dio Francuske. Odveden je u dvorac Itter u Austriji, gdje su držani o ostali francuski dužnosnici, među kojima i bivši premijer Édouard Daladier. Pušten je nakon nešto više od mjesec dana zbog slabog zdravlja. Vratio se u Vizille, gdje je bio pod stalnim nadzorom. Kada su u kolovozu 1944. Saveznici obnovili francusku vladu, Lebrun se sastao s Charlesom de Gaulleom i priznao ga kao novog vođu Francuske. Tim je činom, de facto, zaključio svoju političku karijeru. Godine 1945. napisao je memoare naslovljene Témoignage u kojima je objasnio konfuzne događaje tokom Drugog svjetskog rata.

Nakon rata se povukao u mirovinu, a bio je i jedan od svjedoka na suđenjima Pétainu i Pierreu Lavalu. Živio je u Parizu, gdje je i umro, 6. ožujka 1950. godine, od posljedica pneumonije.