Diana Budisavljević
| Dijana Budisavljević | |
|---|---|
| 1891. | januar 1891. |
| Inzbruk | Inzbruk Austrougarska
|
| 1978. | avgust 1978. |
| Inzbruk | Inzbruk Austrija
|
1891. 1978. Dijana Budisavljević rođena Obekser[1] (njem. Obexer; Inzbruk, 15. januar 1891 — Inzbruk, 20. avgust 1978[2]) je bila humanitarka austrijskog porijekla, poznata po tome što je tokom Drugog svjetskog rata vodila akciju izvlačenja i zbrinjavanja dece iz ustaških logora u NDH. Djeca koju je udomljavala su bila uglavnom srpska i partizanska djeca sa Korduna, Kozare, hrvatskih i bosanskih sela.[1]
Ova akcija je bila jedna od najtežih i po broju spasenih najobimnijih humanitarnih akcija vezanih za koncentracione logore u Drugom svjetskom ratu. Procenjuje se da je tokom rata iz raznih ustaških logora logora izvučeno više hiljada djece (12.623[3] ili 15.336[4]). Umrlo je 3.254 djece, tokom spasavanja ili odmah po napuštanju logora, iscrpljeno torturom, glađu i bolešću, dok je više od 12.000 izbavljene dece preživelo rat.[4]
Akcija je organizovana u ljeto 1942. godine, nakon masovnog odvođenja dece u logore posle bitke na Kozari.
Inicijatori i najistaknutiji organizatori ove humane akcije bili su Dijana Budisavljević, profesor Kamilo Bresler (visoki činovnik u Ministarstvu udružbe NDH), Jana Koh, Tatjana Marinić (zagrebačka komunistkinja), Dragica Habazin Majka, Vladimir Broz, Velimir Deželić (katolički socijalni radnik i visoki činovnik u Ministarstvu udružbe NDH), Ante Dumbović (aktivista Crvenog križa) i drugi.[3] U akciji spašavanja djece iz ustaških logora je učestvovala široka mreža ljudi ljudi iz Zagreba, koji su time rizikovali sopstvene živote. Zahvaljujući požrtvovanju više od stotinu učesnika ove jedinstvene akcije, zdravstvenog osoblja, dobrovoljnih sestara Crvenog krsta i više stotina porodica iz Zagreba i okoline, učinjeno je sve da se zaustavi masovni pomor djece. Samo iz Stare Gradiške, Jablanca i Mlake izvučeno je više od 6.000 malih Kozarčana.[3]
Da bi sačuvala podatke o djeci koju je zbrinjavala tokom rata, Diana Budisavljević je vodila kartoteku o njima, s nadom da bi jednoga dana mogla biti vraćena svojim biološkim porodicama.[5]
Rodila se i školovala u Innsbrucku, Austrija. Nakon završene srednje škole udala se za dr. med. Julija Budisavljevića te se s njim 1919. preselila u Zagreb. Po osnutku Medicinskog fakulteta dr. Budisavljević je zasnovao Zavod za kirurgiju te je imenovan profesorom kirurgije Medicinskog fakulteta u Zagrebu.[6][7][8] On je bio jedan od zagrebačkih Srba pošteđenih ubijanja, protjerivanja ili pljačke imovine za vrijeme NDH.
Saznavši za stradanje srpskih žena i djece u ustaškom logoru Loborgrad, u jesen 1941., Diana Budisavljević sa skupinom suradnika organizira akciju spasavanja.
Prema dnevniku koji je vodila za vrijeme rata, rad na pomoći i spasavanju srpskih žena i djece iz logora je započela u drugoj polovini oktobra 1941. kada je saznala za veliku akciju pomoći koju je Jevrejska opština u Zagrebu organizovala za svoje zatočene članove. Prema istom dnevniku, njena inicijativa u prvom trenutku nije naišla na pravi odziv, posebno iz straha od odmazde, ali se to kasnije promijenilo. Dijana se više puta obraćala tadašnjem duhovnom poglavaru katoličkih Hrvata nadbiskupu Alojziju Stepincu. Od njega je nekoliko puta tražila pomoć u spasavanja srpske djece iz ustaških koncentracionih logora, o čemu je zapisala [9] :
3.12.1941. Moj prvi prijem kod nadbiskupa dr. Stepinca. I tamo je rezultat razgovora bio potpuno negativan. Nadbiksup mi je rekao da nema nikakvog utjecaja na vladu, tamo da ništa ne može ishoditi. Spreman je zauzeti se za stvar, ali unaprijed zna da ne može ništa postići... Druga audijencija kod nadbiskupa... Nadbiskup je vrlo suzdržan. Ne želi se zainteresirati. Kaže da nema nikakvog upliva na vladu. Ispričao mi je da je zbog stana jedne Židovke bio kod nekog ministra. Taj mu je obećao da će žena moći ostati u stanu, a sad ju se usprkos tome namjerava iz stana izbaciti. Kažem da sam došla tražiti da spasi jedan narod, a on mi priča o nekom stanu. Onda je počeo kritizirati Nijemce, nacizam, Hitlera, da su oni svemu krivi. Kažem mu da se njemački biskupi jako zauzimaju za svoje vjernike i suprostavljaju Hitleru. Mnogi od ovdje progonjenih su prešli na katoličku vjeru i njegova je dužnost zauzeti se za njih... Na kraju obećava da će se zauzeti. Budući da u to mnogo ne vjerujem, nazivam... kanonika Bakšića i molim za prijem. Molim da sa svoje strane utječe na nadbiskupa. Molim da se kanonici sastanu i da se svi zajedno zauzmu za progonjene s Korduna.
I pored mnogobrojnih teškoća na koje je nailazila, uspijevala je da pronađe ljude koji su činili što je bilo u njihovoj moći da prikupljena pomoć stigne u prave ruke[10] U radu je imala i saradnike kao što su profesor Kamilo Bresler, tada zaposlen u Ministarstvu socijalnog staranja NDH, sestra Crvenog krsta Dragica Habazin, arhitekta Marko Vidaković, Jana Koh i zagrebačka komunistkinja Tatjana Marinić.[11] Kasnije joj je pomagao i nadbiskup Stepinac, kod koga se nalazila kartoteka spasene djece.[12]
Da bi pomogla srpskoj djeci i sama je puno rizikovala u susretu sa ustaškim dužnosnicima:
10. jul 1942, Stara Gradiška: Neka djeca već pre su bila predviđena za transport u Gornju Rijeku, a onda su zbog bolesti morala ostati. Umrla su djelimično tamo, a djelimično od nas preuzeta kasnije, kao i toliko tih malih mučenika, kao nepoznata, bezimena djeca. A svako je imalo majku koja je za njim gorko plakala, imalo je svoj dom, svoju odjeću, a sad je trpano golo u masovnu grobnicu. Nošeno devet mjeseci, u bolu rođeno, s oduševljenjem pozdravljeno, s ljubavlju njegovano i odgajano, a onda - Hitler treba radnike, dovedite žene, oduzmite im djecu, pustite ih da propadnu; kakva neizmjerna tuga, kakva bol (...) Prije podne je došao i Luburić. Bio je bijesan što mora da preda djecu. Kazao je da ima dovoljno katoličke djece koja u Zagrebu rastu u bijedi. Neka se za njih brinemo. Onda nam je opet prijetio, da samo o njegovoj dobroj volji zavisi hoće li nas pustiti iz logora.[13]
– Citat iz dnevnika Dijane Budisavljević
Neke od Dijaninih saradnica nisu bile te sreće u susretu sa ustašama. Tako Tatjana Marinić nakon obilaska dece u logoru u Jaski 1942. godine i sama biva tamo zadržana.[14]
Spasena djeca su bila smještena na razne načine. Dio njih je bio smješten po raznim hrvatskim porodicama, dio po objektima katoličke crkve, a dio po objektima koji su bili malo bolji od koncentracionih logora iz kojih su spasena. Zbog opstrukcije i otvorenog negodovanja vlasti NDH, hrana i smještaj su dobrim dijelom obezbijeđeni privatnim dobrovoljnim prilozima građana. Poglavnik NDH Ante Pavelić je dozvoljavao da Zagrepčani udomljavaju logorašku decu samo pod uslovom da budu vaspitana u hrvatskom i ustaškom duhu, usled čega su djeca pokrštavana. Mnoga djeca odrasla su sa promijenjenim identitetom i nikada nisu saznala istinu o svom porijeklu, vjeri ili identitetu.[2]
Obilazeći logore zarazila se bolestima koje su harale i ubijale mališane. Preležala je tifus i doživjela tri nervna sloma.
Budući da se kod Vas nalazi kartoteka i ostali spisi o kretanju partizanske djece, dopremljene iz raznih logora i razmještene po zavodima i privatnim porodicama, koja više nema svrhe da se čuva kod privatnika, moli se da je odmah predate izaslaniku ovoga Ministarstva, te će Vam on ujedno potvrditi što je sve preuzeto.[15]
– Dokument od 28. svibnja 1945. koji je potpisala Tatjana Marinić, jedna od učesnica akcije i tadašnja Načelnica Odjela socijalne zaštite i skrbi.
Po završetku rata, Ministarstvo socijalne politike je preuzelo njenu datoteku sa imenima i slikama djece zbrinute tokom rata, o čemu joj je izdata potvrda. To je zapravo bila kopija kartoteke, pohranjene kod nadbiskupa Alojzija Stepinca.[12] Na potvrdi koju je dobila od države stoji da su od nje preuzeti sljedeći materijali:
- Ormarić sa 25 ladica sa kartotekom
- 5 knjiga za traženje nepoznate djece
- 1 registar fotografija djece
- 1 knjigu (teku) registar djece sa oznakama
- Potvrda o predaji 5 sv. fotografije djece.
Dijana je predaju kartoteke teško podnela, obzirom da u dnevnik unosi kako je bila "očajno uvrijeđena", jer je njoj i njezinim saradnicima uskraćen dalji rad, čime je onemogućen nastavak identificiranja nepoznate djece, te njihovog spajanja sa svojim porodicama nakon završetka rata.[16] Poslije rata vratila se da živi u rodnom Inzbruku, u Austriji.[17] Više nije govorila o svom radu za vrijeme rata i do smrti se nije oporavila od posljedica obilaska logora.[11]
Časopis Arena iz Zagreba je niz godina vodio akciju za povezivanje sada već odraslih ljudi sa svojim porodicama. Među spasenom djecom bio je i dr Milutin Vučkovac, kasnije član Senata Republike Srpske.[18]
„Dnevnik Dijane Budisavljević“, originalno napisan na njemačkom, izdat je u samo 700 primjeraka. Pokriva period od 23. oktobra 1941. do 13. avgusta 1945. Na hrvatskom je izdat u Zagrebu 2003, pod imenom „Dnevnik Diane Budisavljević 1941–1945“, priredila za štampu Silvija Szabo, Hrvatski državni arhiv, Spomen-područje Jasenovac. U njemu je opisivala situaciju, uslove u kojima su se nalazila djeca logoraši, njihova mučenja, stradanja i umiranja, strepnju za njih, za sebe, kao i susrete i razgovore sa nekima od dužnosnika NDH. Dnevnik je objavljen 2003. godine u Zagrebu „Dnevnik Diane Budisavljević 1941-1945“, sačinjen od 388 zapisa prevedenih sa njemačkog. Od tada je započelo značajnije istoriografsko interesovanje za njene podvige.[19]
Dijana Budisavljević posthumno je odlikovana:
- U rodnom Inzbruku 2011. joj je dodijeljen Orden II reda.[20]
- Zlatna medalja za hrabrost joj je dodeljena za ispoljenu hrabrost i djela ličnog herojstva, povodom Dana državnosti Republike Srbije 2012. godine,[21] a uručena je njenom praunuku Leonardu Rašici 23. oktobra 2013. godine.[22]
- Prvi je nosilac novoustanovljenog odlikovanja Srpske pravoslavne crkve „Carica Milica“,[23] za plemenitost i humanitarni rad.[24] Orden je uručen 18. oktobra 2013. godine njenom praunuku, piscu Leonardu Rašici.[13][25]
U Beogradu, Kozarskoj Dubici i Gradišci dobila je ulice.[20] Pored toga, srpska kulturna javnost joj je odala priznanje kroz više dela. Književnik Boško Lomović napisao je delo „Knjiga o Dijani Budisavljević". Snimljen je dokumentarni film „Dianina djeca”.[26]
- ↑ 1,0 1,1 Marko Prelević (4. 4. 2010.). „Diana veća od Šindlera”. novosti.rs. Večernje novosti. Pristupljeno 18. 10. 2013.
- ↑ 2,0 2,1 Magazin Politika br. 827: „O Dijani Budisavljević drugi put u Magazinu", Boško Lomović, pp. 27-29, 4.8.2013
- ↑ 3,0 3,1 3,2 https://www.znaci.org/00001/106_2.htm
- ↑ 4,0 4,1 Boško Lomović (2013). Knjiga o Dijani Budisavljević. Beograd: Svet Knjige. Arhivirano iz originala na datum 2016-04-01. Pristupljeno 2018-08-30.
- ↑ „Otrgnimo Dijanu od zaborava“ Arhivirano 2010-04-12 na Wayback Machine-u M. Prelević i A. Macanović, Večernje novosti, reportaže, 10. april 2010.
- ↑ Marina Ajduković: Djelovanje Diane Budisavljević s djecom stradalom u 2. svjetskom ratu
- ↑ http://www.womenngo.org.rs/feministicka/tekstovi/dvije-ruke.pdf
- ↑ Dragoje Lukić, Rat i djeca Kozare (Beograd: Književne novine, 1990) str. 27
- ↑ Budisavljević, Dijana (2003). Dnevnik Diane Budisavljević, str. 20, 54,. Zagreb: Hrvatski državni arhiv.
- ↑ Tokovi istorije, stranica 191-207
- ↑ 11,0 11,1 Vuk Mijatović (16. 10. 2013.). „"Novosti" ugostile praunuka Diane Budisavljević”. novosti.rs. Večernje novosti. Pristupljeno 18. 10. 2013.
- ↑ 12,0 12,1 Dnevnik, str 166.
- ↑ 13,0 13,1 „Spasila 12.000 srpske djece iz hrvatskih logora”. vesti-online.com. Vesti onlajn. 5. 4. 2010.. Pristupljeno 18. 10. 2013.
- ↑ Život i vrijeme Tatjane Marinić, jedne od osnivača Studija socijalnog rada u Hrvatskoj
- ↑ Dnevnik, str 257.
- ↑ Dnevnik, str. 168/169.
- ↑ Marko Prelević (10. 8. 2010.). „Diani počast u Hrvatskoj”. novosti.rs. Večernje novosti. Pristupljeno 18. 10. 2013.
- ↑ Diana Budisavljević spasla i senatora RS („Večernje novosti“, 13. novembar 2013)
- ↑ Srna (7. 04. 2011.). „Orden Carice Milice SPC za Dianu Budisavljević”. vesti-online.com. Vesti onlajn. Pristupljeno 18. 10. 2013.
- ↑ 20,0 20,1 Sl. Pešević (21. 8. 2013.). „Banjaluka: Diana Budisavljević da dobije spomenik i ulicu”. novosti.rs. Večernje novosti. Pristupljeno 18. 10. 2013.
- ↑ „Tadić odlikovao Đokovića”. rts.rs. RTS. 14. 2. 2012.. Pristupljeno 18. 10. 2013.
- ↑ Svet treba da čuje za Dianin podvig („Večernje novosti“, 23. oktobar 2013)
- ↑ R. Dr - M. M. (7. 4. 2011.). „Orden Diani Budisavljević”. novosti.rs. Večernje novosti. Pristupljeno 18. 10. 2013.
- ↑ V. Mijatović - R. Dragović (18. 10. 2013.). „Praunuku Diane Budisavljević Orden carice Milice”. novosti.rs. Večernje novosti. Pristupljeno 18. 10. 2013.
- ↑ „Posthumno dodeljeno visoko crkveno odlikovanje Diani Budisavljević”. spc.rs. SPC. 18. 10. 2013.. Arhivirano iz originala na datum 2021-12-07. Pristupljeno 19. 10. 2013.
- ↑ „Dianina djeca” predstavljena u Republici Srpskoj („Politika”, 19. april 2018)
- Boško Lomović (2013). Knjiga o Dijani Budisavljević. Beograd: Svet knjige. Arhivirano iz originala na datum 2016-04-01. Pristupljeno 2018-08-30.
- Boško Lomović (2014). Heroine from Innsbruck – Diana Obexer Budisavljević. Beograd: Svet knjige. Arhivirano iz originala na datum 2016-04-01. Pristupljeno 2018-08-30.
- Boško Lomović (2014). Die Heldin aus Innsbruck – Diana Obexer Budisavljević. Beograd: Svet knjige. Arhivirano iz originala na datum 2016-04-01. Pristupljeno 2018-08-30.
- Akcija „Diana Budisavljević“, Milan Koljanin, Tokovi istorije (Časopis Instituta za noviju istoriju Srbije), broj 3 / 2007, stranice 191-207 [1], [2]
- Lukić, Dragoje (1979). Rat i djeca Kozare (1. izd.). Beograd: Narodna knjiga.
