Mimeza
Mimezis[
Koncept mimeze već dugo vremena se koristi u zapadnoj filozofiji, a zapadna estetika je taj pojam uvela u tumačenje procesa imitacije ili neke vrste oponašanja.
U staroj Grčkoj, mimeza je bila ideja koja je upravljala stvaranjem umjetničkih djela, posebno u odnosu prema fizičkom svijetu shvaćenom kao model ljepote, istine i dobra. Platon je suprotstavio mimezu, ili oponašanje, dijegezi, ili narativu. Poslije Platona, značenje mimeze je se konačno pomaknulo prema specifičnoj književnoj funkciji u starogrčkom društvu.[3]
Valja napomenuti da je od starih Grka pa do današnjih dana cela tradicija videla u tom pojmu nešto negativno. Imitacija je predstavljala nešto što je uvijek manje vrijedno i važno u odnosu na sâm predmet oponašanja ili na original. S jedne strane, koncept mimeze se uzimao u obzir kada se sudilo o umetničkim delima, a s druge kada se sudilo samoj metafizici.[4]
Platon i Aristotel su u mimezi vidjeli predstavu prirode, uključujući i ljudsku prirodu, kako se ogleda u dramama tog perioda. Platon je pisao o mimezi u Hionu i u Republici (knj. II, III, i X). U Hionu on navodi da je poezija umjetnost božanskog ludila ili nadahnuća. Pošto je podložan tom božanskom ludilu, umjesto da posjeduje „umetnost” ili „znanje” (τέχνη) subjekta,[5] pjesnik ne govori istinu (kao što je opisano u teoriji ideja). Kako Platon kaže, istina brine filozofe. Kako se kultura u to vreme nije sastojala od usamljenog čitanja knjiga, već od slušanja predstava, izlaganja oratora (i pjesnika), ili glume klasičnih glumaca tragedije, Platon je u svojoj kritici tvrdio da kazalište ne zadovoljava kada se radi o prenošenju istine.[6] Brinuo je ga način na koji su glumci i oratori znali ubijeđivati publiku koristeći retoriku, a ne govoreći istinu.[7]
U drugoj knjizi Republike, Platon opisuje Sokratov dijalog sa svojim učenicima. Tu Sokrat upozorava da ne treba smatrati poeziju sposobnom da dostigne istinu i da bismo mi koji slušamo poeziju trebali se čuvati njenih zavođenja, jer pjesniku nema mjesta u našoj ideji o Bogu.[8][9]
Razvijajući tu misao u u knjizi X, Platon je predstavlja Sokratovu metaforu o tri kreveta: jedan krevet postoji kao ideja koju je stvorio Bog (
Dakle, umjetnikov krevet je dva puta udaljen od istine. Oni koji kopiraju dotiču samo mali dio stvari onakvih kakve one zaista jesu, pri čemu krevet može izgledati drugačije iz različitih uglova, gledano iskosa ili direktno, ili opet drugačije u ogledalu. Dakle, slikari ili pjesnici, iako znaju oslikati ili opisati stolara (ili bilo kog drugog tvorca stvari), ne znaju ništa o stolarskoj (zanatlijskoj) umjetnosti,[11] a koliko god oni vješti slikari ili pjesnici, toliko će njihova djela biti vjernija zbilji u kojoj stolar proizvodi krevet, mada ostaju imitatori i ipak neće dostići istinu (Božjeg stvaranja).[12]
Pjesnici, počev od Homera, daleko od usavršavanja i vaspitanja čovečanstva, ne poseduju stručno znanje i ostaju imitatori koji stvaraju nove kopije od slika vrline i rapsode (ispjevavaju) o njima, ne uspijevajući da dopiru do istine na način na koji to čine vrijedniji mudraci (filozofi).
Slično Platonovim spisima, Aristotel je također definirao mimezu kao savršenstvo i imitaciju prirode. Umjetnost nije samo imitacija, već i upotreba matematičkih ideja i simetrije u potrazi za savršenim, vanvremenskim i suprotstavljenim bićem. Priroda je puna promjena, propadanja i ciklusa, ali umjetnost može istražiti ono što je vječno i prve uzroke prirodnih pojava. Aristotel je pisao o ideji „četiri uzroka” u prirodi. Prvi formalni uzrok je kao detaljni nacrt ili besmrtna ideja. Drugi je materijalni uzrok, ili ono od čega je stvar napravljena. Treći uzrok je efikasan uzrok, odnosno proces i pokretna sila kojom se stvar stvara. Četvrti uzrok je svrha odnosno kraj stvari, poznat kao τέλος.
Aristotelova Poetika se često pominje kao pandan gore navedenoj platonističkoj zamisli poezije. Poetika je zapravo njegov traktat po temi mimeze. Aristotel nije bio protiv književnosti kao takve, tvrdio je da su ljudska bića mimetička bića, koja osećaju poriv da stvaraju tekstove (umjetnost) koji odražavaju i predstavljaju stvarnost.
No, smatrao važnim da postoji određen razmak između umjetničkog djela i života.
Od tragedija dobijamo saznanje i utjehu samo zato što nam se te priče ne dešavaju stvarno. Bez takvog razmaka, tragedija ne bi mogla dovesti do katarze (κάθαρσις). Međutim, podjednako je važno da tekst izazove identifikaciju publike sa likovima i događajima u tekstu, a ukoliko do te identifikacije ne dođe, tekst ne uspijeva dotići svoju publiku. Aristotel smatra da se upravo kroz „simuliranu predstavu”, mimezu, odgovaramo kazališnoj glumi, koja nam prenosi ono što likovi osećaju. Na taj način, kroz mimetičku formu dramske igre uloga, mi saosjećamo sa njima, pa pri tome zadatak dramaturga je da priredi tragičnu predstavu kako bi, pomoću fiktivnih dešavanja na sceni, proizveo tu empatiju. Ukratko, katarza se može postići samo ako gledamo nešto što je istovremeno prepoznatljivo i udaljeno. Aristotel je tvrdio da je književnost zanimljivija kao sredstvo učenja od historije, jer se historija bavi konkretnim činjenicama koje su se desile i koje su kontingentne, dok se književnost, iako se ponekad zasniva na historiji, bavi događajima koji su se mogli desiti ili je mougće da se dese.
Michael Davies[
| “ | Na prvi pogled, mimezis izgleda kao stilizacija stvarnosti u kojoj su obične osobine našeg sveta izvesnim preterivanjem dovedene u fokus, pri čemu je odnos imitacije prema predmetu koji imitira nalik na odnos plesa prema hodanju. Imitacija uvek podrazumeva odabir nečega iz kontinuuma iskustva, čime se postavljaju granice onome što zaista nema ni početak ni kraj. Mimezis uključuje uokvirivanje stvarnosti koje najavljuje da ono što je sadržano u okviru nije jednostavno stvarno. Dakle, što je imitacija „stvarnija“, to postaje lažnija.[13] | ” |
Platon i Aristotel su takođe suprotstavili mimezu i dijegezu (διήγησις). Mimeza „pokazuje” (a ne „govori”) putem direktno predstavljene radnje koja se izvodi. Dijegeza je, međutim, „pripovijedanje” jedne priče od strane jednog naratora. Autor radnju pripovijeda posredno i opisuje šta je u mislima i emocijama likova. Narator može govoriti kao određeni lik ili može biti „nevidljivi pripovedač” ili čak „sveznajući pripovedač” koji govori odozgo, nalik na komentatora koji posmatra radnju ili likove. U knjizi III svoje Republike, Platon ispituje stil poezije[
Tragedija i komedija, nastavlja on objašnjenjem, potpuno su imitativni tipovi, ditiramb je u potpunosti narativan, a njihov spoj se nalazi u epskoj poeziji. Kada izlaže ili pripovijeda, pjesnik govori u svojoj ličnosti. On nas nikada ne navodi da pretpostavimo da je netko drugi. Kada nešto imitira, pjesnik proizvodi „asimilaciju sebe sa drugim, bilo upotrebom glasa ili pokretom.”[14] S druge strane, u dramskim tekstovima pjesnik nikada ne govori direktno.[
U svojoj Poetici, Aristotel tvrdi da se vrste poezije[
Iako mimezu shvataju na sasvim različite načine, njezin odnos prema dijegezi je identičan u Platonovim i u Aristotelovim formulacijama.
U svojoj Uvodnoj raspravi u enciklopediju (1751), d'Alembert dijeli područja znanja na tri podpodručja: historija (memoria), znanost i filozofija (ratio) i mašta (imaginatio). Mašta uključuje vizualno, jezično i muzičko predstavljanje postojećih stvari (prirode). Prateći Aristotela, d'Alembert zapaža:
| “ | Ali one stvari koje bi u nama pobudile, da smo ih stvarno iskusili, samo tužne ili burne osjećaje, izgledaju ugodnije u imitativnom prikazu nego u stvarnosti, jer nas samo njihovo predstavljanje stavlja na taj prikladan razmak koji nam omogućuje da uživamo u uzbuđenju, a ne dopušta da to postane unutarnji nemir. | ” |
Ono što je ovdje ključno jest da ne može postojati potpuno adekvatan prikaz ili reprezentacija takvih stvari, budući da na području mašte „granice između istine i apsolutne proizvoljnosti dopuštaju određeni prostor za oscilaciju.” Ono što se može smatrati nedostatkom kada je u pitanju istina, jednako se može pohvaliti u slobodi mašte. Za d'Alemberta slikarstvo i kiparstvo su najbliži stvarnosti, „budući da se u njima, više nego drugdje, imitacija se približava stvarnom obliku prikazanih predmeta”. Zatim dodaje arhitekturu, iako arhitektura zapravo ne oponaša izravno prirodu, osim ako bi netko tvrdio da drveće, grmlje ili špilje služe kao daleki uzori za gradnju kuća. Za d'Alemberta, mimetičnost arhitekture stoji u činjenici da ona uzima svoje uzorke iz „simetričnog rasporeda” prirode. Zatim, slijedi poezija koja putem „armonično i melodično složenih riječi, više govori našoj mašti nego našim čulima”. Muzika dolazi na posljednjem mjestu jer od svih umjetnosti ona oponaša stvari koje su najmanje vidljive u prirodi.
| “ | Muzika je izvorno bila namijenjena možda samo za reprodukciju zvukova (bruit) i postupno je postala neka vrsta predavanja ili čak i jezika, u kojem individualni emocionalni impulsi, odnosno njihove različite strasti, nalaze svoj izraz. | ” |
D'Alembert nastoji na tome da dobra muzika uvijek oponaša nešto što već postoji (osobito raspoloženja duše) i ne živi sama od sebe. On tvrdi: „Svaka muzika koja ne oslikava nešto, ostaje ništa drugo nego buka.”[
U savremenoj filozofiji, Platonova kritika umetnosti dobija jednu novu, savremeniju formu koja se može svesti na to da je koncept mimeze samo jedan od elemenata klasične metafizike i taj element shvata umetnost samo kao „derivat” prirode.[19] Mimeza ne imitira prirodu, niti ona išta ili oponaša, nego ako se u njoj stvara stvarnost, istina ili priroda, mimeza djeluje kao trenutak koji se ispunjava u momentu kada se ispunjava i sama stvarnost. Mimeza, prema tome, kao dodatak same stvarnosti, predstavlja i samu stvarnost po sebi.[20]. Sa druge strane, ako mimeza ne imitira prirodu već je iznova konstituira, onda je sâm proces mimeze proces koji stvara nešto iz ničega - zakon o nevlastitosti, svojstven za mimezu[21] Mimeza ne pripada nikome pa Platon kaže[21] da je onaj koji imitira najgori od svoje vrste jer:
| “ | ...u procesu oponašanja on je nitko, čista maska ili čisti licemjer i kao takav je vrlo neodrediv, sakriven, i nemoguće ga je smjestiti u neku vrstu ili odrediti ga za neku funkciju koja bi mu bila svojstvena... | ” |
- ↑ Mimezis, starogrčki: μίμησις mīmēsis, oponašanje, reprodukcija.[1]
- ↑ Michael Peter Davis (r. 1947), akademik i filozof.
- ↑ Pojam poezije ovdje uključuje komediju, tragediju, epsku i lirsku poeziju, prema izvornom obliku ποίησις koji ide u smislu stvaranja, dakle umjetničkog stvaralaštva.
- ↑ — Svjestan si, pretpostavljam, da je su ujedno mitologija i poezija pripovijedanja događaja, bilo prošlih, sadašnjih ili budućih?
— Svakako, reče on.
— A pripovijedanje može biti ili puko pripovijedanje, ili imitacija, ili spoj tih dvoga? [...] Zatim je li ta jednačenje sebe i drugoga, bilo to putem glasa ili pokreta, i oponašanje osobe čiji se lik preuzima?
— Svakako.
— Onda možemo li u ovom slučaju reći da pjesnikova pripovijest ide putem oponašanja?
— Da, istina.
— Ili, ako se pjesnik posvuda pojavljuje i nikada se ne skriva, onda opet odustaje od imitacije, a njegova poezija postaje jednostavno pripovijedanje..
(Platon, Republika) - ↑ Klasični narativ je uvijek usmjeren na eksplicitan prostor i vrijeme, tj. prema imaginarnom „drugdje” smještenom u prošlosti i koje treba pozvati čitatelju kroz predikaciju i opis. Dramski svjetovi, s druge strane, gledatelju se predstavljaju kao „hipotetski stvarni” konstrukti, budući da se „vide” u tijeku „ovdje” i „sada” bez narativnog posredovanja. [...] To nije samo jedna tehnička razlika, nego predstavlja jedno od glavnih načela poetike drame nasuprot poetike narativne fikcije. Razlika je doista implicitna u Aristotelovom razlikovanju načina predstavljanja, tamo gdje dijegeza (narativni opis) se suprostavlja mimezi (narativno oponašanje). (Elam, The Semiotics of Theatre and Drama, 1980, str. 110-111.[15])
- ↑ Termin poezija kod Aristotela uključuje dramu, muziku za flautu i muziku za liru.
- ↑ Fr. Toute Musique qui ne peint rien n’est que du bruit.
- ↑ μίμησις - Academic Dictionaries and Encyclopedias Online.
- ↑ „Mimeza”. HE. Pristupljeno 4. 3. 2024.
- ↑ Halliwell, Stephen (2021). Pfefferkorn, Julia; Spinelli, Antonino. ur. „The Shifting Problems of Mimesis in Plato”. International Plato Studies (Academia Verlag) 40.
- ↑ Bernard Pautrat, Politique en scene: Brecht, u: Aa, Vv (1975). Mimesis des Articulations. Aubier-Flammarion.
- ↑ Platon, Hion, 532c.
- ↑ Platon, Hion, 540c.
- ↑ Platon, Hion, 535b.
- ↑ Platon, Republika, II.
- ↑ Platon, Republika, X, 377.
- ↑ Platon, Republika, X, 596–599.
- ↑ Platon, Republika, II.
- ↑ Platon, Republika, II.
- ↑ Davis, Michael (1999). The Poetry of Philosophy: On Aristotle's Poetics. South Bend, IN: St Augustine's Press. str. 3. ISBN 1890318620.
- ↑ Platon, Republika, III.
- ↑ Elam, Keir (1980). The Semiotics of Theatre and Drama. London: Methuen. str. 110–111. ISBN 0416720609.
- ↑ Aristotel, Poetika § I.
- ↑ Aristotel, Poetika § III.
- ↑ D'Alembert, Discours préliminaire de l'Encyclopédie, str. 33-35.
- ↑ Jacques Derrida, Economimesis, u: Aa, Vv (1975). Mimesis des Articulations. Aubier-Flammarion.
- ↑ Harbaš, Bernard (2006). „Logika nadopune ili onto-mimetologija”. Odjek (3-4): 37-40.
- ↑ 21,0 21,1 Lacoue-Labarthe, Philippe (1986). L'imitation des modernes. Paris: Galilée. ISBN 9782718602943.
- Platon, Hion (4. vijek pne.)
- Platon, Republika (oko 375. pne.)
- Aristotel, Poetika (335. pne.)
- Jean Le Rond d'Alembert, Discours préliminaire de l'Encyclopédie (1751)
- Kant, Immanuel (1790). Kritik der Urteilskraft. Berlin/Liepāja: Verlag Lagarde und Friedrich.
- Benjamin, Walter (2002). Medienästhetische Schriften. Frankfurt: Suhrkamp. ISBN 9783518292013. Članci: Die Lehre vom Ähnlichen (1933) i Über das mimetische Vermögen (1933).
- Auerbach, Erich (1953). Mimesis: The Representation of Reality in Western Literature. Princeton: Princeton University Press. ISBN 0-691-11336-X.
- Lukács, Georg (1963). Die Eigenart des Ästhetischen. Darmstadt: Luchterhand Verlag.
- Foucault, Michel (1966). Les Mots et les Choses. Paris: Gallimard.
- Jauss, Hans Robert (1968). Die nicht mehr schönen Künste. Paderborn: Fink.
- Adorno, Theodor W. (1970). Ästhetische Theorie. Frankfurt am Main: Suhrkamp.
- Tatarkiewicz, Władysław (1980). A History of Six Ideas: An Essay in Aesthetics. Den Haag: Martinus Nijhoff. ISBN 90-247-2233-0.
- Ricœur, Paul (1983-1985). Temps et récit. Paris: Le Seuil.
- Taussig, Michael (1993). Mimesis and Alterity: A Particular History of the Senses. London: Routledge. ISBN 0-415-90686-5.
- Girard, René (2008). Mimesis and Theory: Essays on Literature and Criticism, 1953–2005. Stanford: Stanford University Press. ISBN 978-0-8047-5580-1.
- Halliwell, Stephen (2002). The Aesthetics of Mimesis. Ancient Texts and Modern Problems. Princeton: Princeton University Press. ISBN 0-691-09258-3.
- (en) The Republic (Wikisource)
- (en) The Poetics (Wikisource)
- (en) Platonova Republika, na engleski preveo Benjamin Jowett
- (en) Platonova Republika, na engleski preveo Benjamin Jowett
- (en) Platonova Republika, na engleski preveo Benjamin Jowett
- (en) Beskonačno nazadovanje oblika, Platonovo pripovijedanje teorije o „krevetnosti” unutar metafore kreveta
- (en) The University of Chicago, Ključne riječi u teoriji medija
- (ca) Universitat de Barcelona. Mimesi (Istraživanje poetike i retorike u katalonskoj književnosti)
- (en) "Mimesis", članak Władysława Tatarkiewicza za Rječnik historije ideja
