Ornitomimosauri
| Ornitomimosauri | |
|---|---|
| |
| Rekonstrukcija roda Qiupalong | |
| Status zaštite | |
 Status zaštite: Izumrli ({{{kada}}}) (IUCN 3.1) | |
| Naučna klasifikacija | |
| Carstvo: | Animalia |
| Koljeno: | Chordata |
| Razred: | Reptilia |
| Nadred: | Dinosauria |
| Red: | Saurischia |
| Podred: | Theropoda |
| Infrared: | †Ornithomimosauria Marsh, 1890. |
| Sinonimi | |
Ornitomimosauri (lat. Ornithomimosauria - "gušteri oponašatelji ptica") ili ponekada "dinosauri nojevi"[1] bili su dvonožni dinosauri koji su izvana ličili na današnje nojeve. Bili su brzi svežderi ili biljožderi, a živjeli su u Lauraziji (današnja Azija, Europa i Sjeverna Amerika) tijekom period krede. Prvi put su se pojavili tijekom rane krede, a preživjeli su sve do kasne krede. U primitivne pripadnike ove grupe spadaju Pelecanimimus, Shenzhousaurus, Harpymimus i vjerojatno ogromni Deinocheirus, čije su ruke bile duge 2,4 m. Naprednije vrste, pripadnici porodice Ornithomimidae, su Gallimimus, Archaeornithomimus, Anserimimus, Struthiomimus i Ornithomimus. Neki paleontolozi, kao što su Paul Sereno, smatraju enigmatiče alvarezsauride bliskim srodnicima ornitomimosaura, pa ih svrstavaju zajedno u natporodicu Ornithomimoidea (vidjeti klasifikaciju ispod). Otkriven je jedan repni kralježak ornitomimida sa tragovima zuba; smatra se da ih je napravio Saurornitholestes.[2]
Lubanje ornitomimosaura bile su malene, sa velikim očima, na dugom i tankom vratu. Neke su primitivne vrste (kao što su Pelecanimimus i Harpymimus) imale zube, ali većina ih je imala bezub kljun.
Prednji udovi bili su dugi i vitki, sa velikim pandžama. Zadnji udovi bili su dugi i snažni, sa dugim stopalom i kratkim, snažnim prstima sa pandžama nalik na kopita. Ornitomimosauri su vjerojatno bili među najbržim dinosaurima. Kao i mnogi drugi celurosauri, ornitomimosauri su vjerojatno imali perje, a ne krljušti.
Ornitomimosauri su vjerojatno većinu kalorija dobijali iz biljaka. Kod mnogih su ornitomimosaura, uključujući i primivitnih vrsta, pronađeni gastroliti u stomaku, što je osobina biljoždera. Henry Fairfield Osborn je pretpostavio da su duge ruke ornitomimosaura služile za spuštanje grana do visine usta; tu ideju su poslije podržala istraživanja njihovih čudnih pandži nalik na kuke.[3] Sama njihova brojnost (bili su najčešći maleni dinosauri u Sjevernoj Americi) konzistentna je sa idejom da su bili biljožderi, budući da su biljožderi obično mnogo brojniji od mesoždera u ekosistemu. Moguće je, međutim, da su se hranili i biljkama i malenim životinjama.
Načini ishrane ornitomimida su kontroverzna tema.
Norell et al. su 2001. godine prijavili primjerak Gallimimusa (IGM 100/1133) i jedan primjerak Ornithomimusa (RTMP 95.110.1). Lubanje ova dva fosila imale su ostatke mekog tkiva, kao i keratinski kljun sa vertikalnim brazdama koje su se širile ventralno iz koštane donje čeljusti. Te strukture ličile su na lamele kod patki, kod kojih funkcioniraju za izdvajanje biljaka, firominifera, školjki i sitnih škampa iz vode. Autori su dodatno napomenuli da su ornitomimidi bili česti u vlažnijim staništima, a rjeđi u sušim, što znači da su možda ovisili o vodi radi ishrane; zaključeno je da su se možda hranili filtriranjem. Napomenuli su da su primitivni ornitomimidi imali razvijene zube, a napredniji ih oblici nisu imali, pa vjerojatno nisu mogli loviti veće životinje.[4]
U jednom kasnije istraživanju zaključci Norell et al. dovedeni su u pitanje. Barrett (2005.) je primijetio da se vertikalni grebeni mogu vidjeti na unutrašnjoj površini kljunova kornjača koje su isključivo biljožderi, ali također i kod hadrosaurida Edmontosaurusa. Barrett je također izračunao koliko bi se energije dobilo od ishrane filtriranjem i koliko je energije životinja veličine Gallimimusa trebala unositi da bi preživjela. Zaključio je da bi biljožderstvo bilo mnogo vjerojatnija opcija. [5]
Usporedbom koštanih prstenova u očima kod dva roda (Garudimimus i Ornithomimus) i onih kod današnjih ptica i gmazova, zaključeno je da su bili aktivni tijekom dana u kratkim intervalima.[6]
O.C. Marsh je 1890. godine dao naziv porodici Ornithomimidae. Isprva se klasificirala u grupu "megalosaura" (takson koji je služio kao kanta za smeće za razne rodove dinosaura), ali kako je sve više teropoda bivalo otkriveno, počele su se rješavati i njihove prave veze sa ostalim teropodima, pa su premješteni u Coelurosauria. Prepoznavši različitost ornitomimida od drugih dinosaura, Rinchen Barsbold ih je svrstao u vlastiti infrared, Ornithomimosauria, 1976. godine. Kako su se 1990-ih počele pojavljivati razne kladističke definicije za ovu grupu, tako su nastale varijacije što se tiče vrsta koje spadaju u nju.
Tijekom ranih 1990-ih su istaknuti paleontolozi, kao što je Thomas R. Holtz Jr., predložili blisko srodstvo između teropoda sa arktometatarsalnim stopalom; odnosno, dvonožnih dinosaura kod kojih su gornje kosti stopala bile stisnute zajedno, što je bila prilagodba trčanju. Holtz (1994.) je definirao kladus Arctometatarsalia kao "prve teropode koji su razvili arktometatarsalno stopalo i njihove potomke." U tu grupu su spadali Troodontidae, Tyrannosauroidea i Ornithomimosauria. Holtz (1996., 2000.) su poslije usavršili ovu definiciju kao "rod Ornithomimus i sve teropode koji dijele recentnijeg zajedničkog pretka sa rodom Ornithomimus nego sa pticama." Nakon toga je većina znanstvenika, uključujući i Holtza, napustila teoriju da su svi arktometatarsalni dinosauri formirali prirodnu grupu, budući da su istraživanja počela dokazivati da su tiranosauridi i trudontidi bili srodniji drugim skupinama celurosaura nego ornitomimosaurima. Budući da se stroga definicija grupe Arctometatarsalia bazirala na rodu Ornithomimus, postala je suvišna, pa je naziv Arctometatarsalia uglavnom napušten.
Paleontolog Paul Sereno, je 2005. godine predložio kladus "Ornithomimiformes", definirajući ih kao sve vrste srodnije vrsti Ornithomimus edmontonicus nego Passer domesticus. Budući da je on definirao Ornithomimosauria u mnogo užem smislu, nastala je potreba za novim terminom unutar njegove preferirane terminologije kako bi se naznačio kladus koji sadrži sestrinske grupe od Ornithomimosauria i Alvarezsauridae; ova zadnja se prije nalazila unutar prve. Međutim, ovaj koncept se pojavio samo na Serenoovom Web sajtu i još uvijek nije službeno objavljen kao validan naziv.[7]
"Ornithomimiformes" je po sadržini bio identičan Holtzovom Arctometatarsalia, budući da ima vrlo sličnu definiciju. Dok je naziv nove grupe "Ornithomimiformes", Sereno je odbio ideju da bi naziv Arctometatarsalia trebao biti glavni, zato što je Holtz radikalno promijenio značenje prethodnog naziva.[7]
- Infrared Ornithomimosauria
- Pelecanimimus (središnja Španjolska)
- Afromimus (Niger)
- Nqwebasaurus (Južna Afrika)
- Kinnareemimus (Tajland)
- Valdoraptor (središnja Engleska)
- Thecocoelurus (središnja Engleska)
- Porodica Harpymimidae
- Harpymimus (Mongolija)
- Natporodica Ornithomimoidea
- Porodica Deinocheiridae
- Beishanlong (sjeveroistočna Kina)
- Deinocheirus (Mongolija)
- Garudimimus (Mongolija)
- Porodica Ornithomimidae
- Anserimimus (Mongolija)
- Archaeornithomimus (Kina)
- Gallimimus (Mongolija)
- Ornithomimus (Alberta, Colorado, Wyoming)
- Qiupalong (istočna Kina)
- Sinornithomimus (središnja Mongolija)
- Struthiomimus (Montana i Alberta)
- Porodica Deinocheiridae
- ?Timimus, iz rane krede (jugoistočna Australija) možda je također ornitomimosaur
Kladogram ispod slijedi onaj koji su napravili Turner, Clarke, Ericson i Norell 2007. godine.[8] Nazivi kladusa slijede definicije Serenoa, 2005. godine.[9]
| Ornithomimosauria |
| ||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Kladogram prema Xu et al., 2011. godine:[10]
| Ornithomimidae |
| ||||||||||||||||||||||||
Otkriven je repni kralježak jednog ornitomimida sa tragovima zuba, koji pripadaju rodu Saurornitholestes.[2] Jedan primjerak za koji nije identificirana vrsta pokazuje jedan prst stopala koji je, u odnosu na prste zdravih jedinki, više nalik na gljivu.[11]
Pronađeni su fosili ornitomimida veličine embrija; dokumentirani su u znanstvenoj literaturi.[12]
- ↑ British Museum (Natural History): Ostrich Dinosaurs
- ↑ 2,0 2,1 "Introduction," Jacobsen (2001). Page 59.
- ↑ Nicholls and Russell (1985).
- ↑ Norell, et al. (2001).
- ↑ Barrett (2005).
- ↑ Schmitz and Motani (2011)
- ↑ 7,0 7,1 Sereno, P. C. (2005). Stem Archosauria—TaxonSearch Arhivirano 2009-01-15 na Wayback Machine-u [version 1.0, 2005 November 7]
- ↑ Turner, et al. (2007).
- ↑ „Stem Archosauria—TaxonSearch Sereno (2005).”. Arhivirano iz originala na datum 2009-01-15. Pristupljeno 2011-09-29.
- ↑ Xu, et al. (2011).
- ↑ "Ornithomimidae," in Molnar (2001). Pg. 343.
- ↑ "Abstract," Tanke and Brett-Surman (2001). Page 207.
- Barrett, P. M. (2005). "The diet of ostrich dinosaurs (Theropoda: Ornithomimosauria)." Palaeontology, 48: 347-358.
- British Museum (Natural History): Ostrich Dinosaurs
- Jacobsen, A.R. 2001. Tooth-marked small theropod bone: An extremely rare trace. p. 58-63. In: Mesozioc Vertebrate Life. Ed.s Tanke, D. H., Carpenter, K., Skrepnick, M. W. Indiana University Press.
- Li Xu, Yoshitsugu Kobayashi, Junchang Lü, Yuong-Nam Lee, Yongqing Liu, Kohei Tanaka, Xingliao Zhang, Songhai Jia and Jiming Zhang (2011). „A new ornithomimid dinosaur with North American affinities from the Late Cretaceous Qiupa Formation in Henan Province of China”. Cretaceous Research 32 (2): 213–222. DOI:10.1016/j.cretres.2010.12.004.
- Molnar, R. E., 2001, Theropod paleopathology: a literature survey: In: Mesozoic Vertebrate Life, edited by Tanke, D. H., and Carpenter, K., Indiana University Press, p. 337-363.
- Nicholls, E. L., and Russell, A. P. (1985). "Structure and function of the pectoral girdle and forelimb of Struthiomimus altus (Theropoda: Ornithomimidae)." Palaeontology, 28: 643-677.
- Norell, M. A., Makovicky, P., and Currie, P. J. (2001). "The beaks of ostrich dinosaurs." Nature, 412: 873-874.
- Schmitz, L. and Motani, R. (2011). „Nocturnality in Dinosaurs Inferred from Scleral Ring and Orbit Morphology”. Science in press. DOI:10.1126/science.1200043. PMID 21493820.
- Sereno, P. C. 2005. Stem Archosauria—TaxonSearch Arhivirano 2009-01-15 na Wayback Machine-u [version 1.0, 2005 November 7]
- Tanke, D.H. and Brett-Surman, M.K. 2001. Evidence of Hatchling and Nestling-Size Hadrosaurs (Reptilia:Ornithischia) from Dinosaur Provincial Park (Dinosaur Park Formation: Campanian), Alberta, Canada. pp. 206-218. In: Mesozoic Vertebrate Life—New Research Inspired by the Paleontology of Philip J. Currie. Edited by D.H. Tanke and K. Carpenter. Indiana University Press: Bloomington. xviii + 577 pp.
- Turner, A.H., Pol, D., Clarke, J.A., Erickson, G.M., and Norell, M. (2007). "Supporting online material for: A basal dromaeosaurid and size evolution preceding avian flight". Science, 317: 1378-1381. doi:10.1126/science.1144066 (supplement)
- = 25. 10. 2009.+21:11:44 Khalaf-von Jaffa, Norman Ali Bassam Ali Taher (2006). Ornithomimid Dinosaur Tracks from Beit Zeit, West of Jerusalem, Palestine. Gazelle: The Palestinian Biological Bulletin. Number 56, August 2006. pp. 1–7.