Robovlasništvo
Robovlasništvo u najširem smislu označava od države ili određenog društva prihvaćen i zakonski/običajno dozvoljen odnos ropstva. Osobe koje su vlasnici odnosno gospodari robova u takvim društvima se nazivaju robovlasnici, a takva društva ili države nazivaju robovlasničkim.
S obzirom da je ropstvo bilo široko rasprostranjeno i društveno prihvaćeno u većini država i kultura sve do prve polovice 19. vijeka, sva ta društva i države bi se trebale nazivati robovlasničkim.
Međutim, na prostoru bivše Jugoslavije, a i drugdje, se pod utjecajem marksističke ideologije pod robovlasništvom podrazumijeva isključivo društveno-ekonomska formacija koja je nastala sa civilizacijom i državom, odnosno nestankom besklasne prvobitne zajednice kada podjela rada dovodi do podjele društva na vladajuću i potlačenu klasu - odnosno robovlasnike i robove. Ta je društveno-ekonomska formacija nestala 476. godine s padom Rimskog Carstva i uvođenjem nove društveno-ekonomske formacije pod nazivom feudalizam.
Jedan Španjolac koji je bio na položaju s kojeg je mogao procijeniti zbivanja piše 1518. da je u doba kada je Hispaniola otkrivena na njoj živjelo 1 130 000 Indijanaca. "Danas ih nema više od 11 000, a sudeći prema onome što se događa, za tri ili četiri godine ne će biti niti jednog ako se nešto ne promijeni". Uvidjelo se da domoroci nisu dobri robovi i kako ih treba zamijeniti afričkim crncima. Godine 1516. Španjolska prima prvu pošiljku šećera koji su na Karibima uzgojili crnci, a 1518. španjolski brod prvi put u Ameriku dovozi "tovar" Afrikanaca pravo s gvinejske obale. Kongoanski kralj Nzinga Memba, pokršten nedugo nakon 1500. kao kralj Affonso I., srdačno je primio Portugalce koji su došli s obećanjima kako će trgovati i donijeti mnoga korisna znanja. Darovao im je mnogo kućnih slugu i drugih sebi potčinjenih ljudi, a zatim uvidio neuzaživu portugalsku glad za robljem koje će uzgajati šećer na Sao Tomeu ili u Brazilu. Portugalski zastupnici bezobzirno ruše kraljevu vlast među obalnim poglavicama trgujući sa svakim od njih posebno umjesto preko kraljevih opunomoćenika. Odvode svakoga koga se dočepaju, pa i članove kraljevske obitelji. Korupcija i razularenost toliko se razmahaše da ožalošćeni kongoanski kralj 1526. piše u pismu poslanom u Lisabon kako "zemlja ostaje povremeno bez stanovništva". Dva stoljeća kasnije kralj Dahomeja čak nudi bijelcima stvoriti plantaže na obali pod uvjetom da prestanu odvoditi ljude, ali niti jedan pokušaj ne uspijeva jer dosta afričkih poglavica prodaje zarobljenike kako bi se domoglo europskih pušaka. Kapetani jedrenjaka kupovali su crnce prema kojima su postupali kao prema stoci procjenjujući veličinu, snagu i ljepotu. Onda bi ih natrpali u bijedno zagušljivo potpalublje i vezali lancima, te plovili prema Americi što su mogli brže (a to je bilo vrlo sporo) nadajući se da gubitak na putu ne će biti veći od 10% do 15%. Borbot opisuje uobičajeni prizor: "Kada dovedu robove iz unutrašnjosti u Ouidah, zatvore ih sve zajedno u daščaru sagrađenu za to pored plaže; kad ih Europljani trebaju preuzeti, robove izvedu na veliku poljanu gdje brodski ranarnik ispituje svaki dio svakog čovjeka, do najmlađega; muškarci i žene stoje potpuno goli. Oni za koje se ustanovi kako su zdravi i podobni odvajaju se na jednu stranu, a ostali na drugu. Ti odbijeni robovi zovu se makronima: obično im je više od 35 godina ili su im oštećena usta, oči ili zubi, ili su posijedjeli, ili imaju spolnu bolest, ili neki drugi nedostatak. Kada su ti odvojeni, svima koji su proglašeni podobnima na grudi se užarenim željezom utiskuje znak Francuske, Engleske ili Nizozemske tvrtke kako bi svaka država mogla razlikovati svoju imovinu i kako bi onemogućili trgovcima zamijeniti ih za druge, slabije. U toj se pojedinosti pazi da se žene, kao najnježnije, ne spale previše". Zapovjednik broda obično bi se opravdano bojao pobune pa bi obično naredio zatvorenike u potpalublju okovati lancima; ponekad su ih jednom dnevno izvodili na palubu udahnuti zraka i tjerali skakati kako bi obnovili cirkulaciju. To se smatralo toliko nužnim za zdravlje, rečeno je u Donjem domu 1789. godine, da su zatvorenike "bičevali ako bi odbili". Smatrali su da je mudro odvoditi Afrikance u ropstvo budući da ih se tako odvodi iz "beskrajne noći divljega barbarstva" u zagrljaj "nadmoćne uljudbe". Britanski državni tajnik za kolonije lord Dartmouth još je 1775. mogao u Parlamentu reći da njegova vlada ne može dopustiti obustavu ni "bilo kakvo" slabljenje "trgovine koja toliko koristi naciji". Dio Afrikanaca, većinom iz Angole, uspio je pobjeći iz zarobljeništva u sjeveroistočnom Brazilu te su oko 1605. osnovali svoju vlastitu slobodnu Republiku Palmares, koja se gotovo 100 godina uspješno branila od stalnih portugalskih i nizozemskih nasrtaja. Barbot piše 1860-ih: "Silni robovi koje kalabarski crnci prodaju svim europskim nacijama nisu njihovi ratni zarobljenici; većinu su ih kupili od susjeda iz unutrašnjosti". Također piše da su Ardra, Jakin i susjedne države duž obale "toliko marljive da su mogle isporučiti tisuću robova mjesečno". Britanci su 1839. godine procijenili da se godišnje na Zanzibaru prodavalo 40 000 do 45 000 robova. Sajjid Said učinio je još više pretvorivši otok u najvećega svjetskog proizvođača klinčića. Atlantskom trgovinom raseljeni su ili umrli deseci milijuna Afrikanaca.
Robovi su po cijele dane naporno radili na plantažama na jugu Sjedinjenih Država ili su radili u kućama kuhajući i čisteći. Stanovali su u kolibama i spavali na podnim prostirkama. Crnci nisu imali nikakva prava; bili su imovina vlasnika plantaža. Zbog takvog ugnjetavanja, izbilo je više od 250 robovskih pobuna. Slijede dva primjera oglasa za prodaju robova u SAD-u.
CRNCI NA PRODAJU Pošiljka vrlo lijepih čvrstih muškaraca i žena u dobrom stanju i sposobnih odmah stupiti u službu, upravo uvezenih s afričke obale privjetrine brodom "Dva brata". Uvjeti: pola u gotovu novcu ili proizvodima, ostatak prvoga dana idućeg siječnja, uz obveznicu ili jamčevinu na zahtjev. Prodaja će započinjati svakoga dana u 10 sati u dvorištu gospodina Bordeauxa, na broju 48, u zaljevu. 19. svibnja 1784., John Mitchell.
TRIDESET ISKUSNIH CRNACA Prodaju se na kredit, na privatnoj prodaji. Među njima je i tesar, ni za jednog se ne zna da bi bio nepošten. Također, na prodaju za gotov novac, mladi crnac, kuhar, dobra vladanja, rođen u ovoj zemlji, nekoliko godina služio u inozemstvu pod francuskim kuharem, te njegova žena, srednje dobi, poslužiteljica (oboje vrlo pošteni), i njihovo dvoje djece. Slično: mlad muškarac, tesar. Pitati za uvjete kod tiskara.
- Basil Davidson - Afrika u povijesti: teme i osnove razvoja, Globus/Zagreb, 1984.
