Sem Tejlor-Džonson, rediteljka biopika o Ejmi Vajnhaus, kojoj je, kako sama tvrdi, bila bliska prijateljica, pruža kruto standardizovan i nepobitno konvencionalan rad na temu muzičkog biografskog filma u čijem je fokusu pomenuta pop-zvezda
Prosto-naprosto, jedan je Dekster Flečer. Ili jezikom grafita iz ruku zaljubljenih – Da je Dekster Flečer biti tako lako, tad bi Dekster Flečer bio svako. Konkretnije, Dekster Flečer, glumac, višedecenijski britanski filmski epizodista, čovek koga su tokom osamdesetih neoprezno-nestrpljivi mediji (a na konto izvesne fizičke sličnosti između njih dvojice) proglašavali i nepriznatim bratom Mika Džegera, pre desetak godina mnoge je iznenadio i oduševio izvrsnom režijom sveukupno odličnog biografsko-sportskog filma Edi zvani Orao, na koji se nadovezala režija jednako efektnog muzičkog biopika Rocketman u čijoj se žiži našao Elton Džon, koga je nadahnuto odigrao sve bolji mladi glumac Taron Edžerton. Doduše, i sam Dekster Flečer je potom na planu filmske režije i brljao i razočaravao, ali je uspeh (u svakom aspektu tog skliskog termina, računujaći tu i uspeh kod kritike i esnafa) Rocketmana u produkcijskom smislu “porodio” bledu, ali ipak oskarovsku filmsku konfekciju zvanu Boemska rapsodija, nakon čega je usledio korektan, ali ipak razočaravajući muzički biopik Bob Marli – One Love. I tako smo stigli i do filmskog životopisa još jedne zlosrećne muzičke ikone (naravno, Elton Džon ne potpada pod tu kategoriju, i ne samo stoga što je među svima pomenutim on jedini živ), a reč je o igranom filmu koji, u režiji Sem Tejlor-Džonson, prati kratak lični i profesionalni životopis Ejmi Vajnhaus, zbilja jedinstvene pojave u svetu iole savremenije shvaćenog pop-zvuka. Tu se vraćamo Deksteru Flečeru, jer film Back to Black (kod nas zvanično neprevedenog naslova), i pored krajnjeg utiska i evidentnih kvaliteta, stiže tek negde do pola puta prema visovima na koje je zaseo pomenuti Rocketman.
foto: promo…
Jednostavno, tamo gde Flečer u prvi plan ističe odrešitiju kreativnost, enegičnost i spremnost da se načelno troma i okoštala faktografska građa razdrma i prevede u narativni sklop novog veka, a uz očigledan omaž talasu zvanom Cool Britannia, Sem Tejlor-Džonson, rediteljka biopika o Ejmi Vajnhaus, kojoj je, kako sama tvrdi, bila bliska prijateljica, pruža kruto standardizovan i nepobitno konvencionalan rad na temu muzičkog biografskog filma u čijem je fokusu pomenuta pop-zvezda. Kada je reč o Sem Tejlor-Džonson, treba reći da je Back To Black, uz film Nowhere Boy (2009), ostvarenje koje govori o mladim danima Džona Lenona, svakako njen najbolji i najzreliji rediteljski rad. A što, ako ćemo pošteno, i nije posebno iznenađenje niti golem poduhvat, ako se u vidu ima da na polju filma središnji deo njene rediteljske filmografije zauzima ekranizacija monstruozno lošeg književnog “dela” 50 nijansi sive. Srećom život ide dalje, i tu je sada njen biografski film o Ejmi Vajnhaus, a visoko na isti saradnika ponovo je Met Grinhalf, scenarista sa kojim je radila i na filmu Nowhere Boy. U krajnjem slučaju dobro je što je tako, jer se, poput tog biopika o Lenonu u mlađim danima, i Back To Black može podičiti preglednom naracijom, preciznošću upravo u tom aspektu filmskog pripovedanja, te sveukupnom informativnošću, rabljenom na takav način da priča, opterećena i omeđena postojećom faktografijom i nimalo iznenađujućim pijetetom prema akterki priče, naravno utemeljenim u poštovanju njene muzičke zaostavštine i njenog nesrećnog, autodestruktivnog kraja, bude lako pojmljiva i uspe da transcendira i do onih, a takvih je sa protokom vremena sve više, posebice među mladim naraštajima, koji nešto naročito ne mare ni za Ejmi Vajnhaus niti za njen osoben muzički izraz i omaž džezu, blue-eyed soulu i drugim muzičkim žanrovima i mikrožanrovima.
Dakle, uz već pomenuto, recimo da su staloženost unutar te i takve, doduše srednjački postavljene naracije, kao i sveukupna dostojanstvenost u sferi zanatskog izvođenja udarni aduti ovog ostvarenja, koje dakako ima smisla u kontekstu drastičnog odsustva iole ozbiljnije “sročenih” filmova u bioskopskoj ponudi, i to planetarno gledano. Ipak, teško je odupreti se utisku da filmski Black To Black, mimo svega pomenutog a manje ili više pohvalnog, služi i kao prilično ilustrativan primer “obilja zarobljenog potencijala”, barem kada govorimo o savremenim filmskim ostvarenjima. U jednom trenutku u Back To Black, Blejk, uskoro životna ljubav i suprug, a tada samo udvarač Ejmi Vajnhaus, bez uvijanja priznaje da je lično čak i svesno posvećen autosabotaži, što se, u metaforičnom smislu ipak prvenstveno odnosi na Ejmi Vajnaus i burni i nedorečeni ljubavno-partnerski odnos te dve u biti krajnje nesnađene i nepotrebno napaćene duše. To su ipak samo sitni odblesci suda da su autori ovog filma želeli da stvore nešto više, nešto ambicioznije, nešto zahtevnije nego što su na kraju “isporučili” pred gledateljstvo. Ovako rudimentarno ispripovedan u ona tri poslovična čina (put ka uspehu – kratkotrajni predah na lovorikama – sve užurbaniji put ka samouništenju, kao i ka uništenju sudbinski udeljenog dara) film Black to Black promašuje metu u najvažnijem aspektu – ovako predstavljen put (odnosno, povratak, kako jasno sugeriše i sam naslov filma, ali i velikog ispovednog hita Ejmi Vajnhaus) u tamu niti je dovoljno osoben niti dovoljno upečatljiv; ta poslovičnost za posledicu ima već pominjanu dinamičnost pripovedanja, ali i doprinosi impresiji da su scenarista i rediteljka ovde možda ponajpre težili pukoj progresiji filma ka odjavnoj špici, ne mareći preterano za finese koje su mogle Back to Black da izdignu vidno iznad umešno skrojene konfekcije, koja se ima pohvaliti i zbog odmerenih i krajnje funkcionalnih glumačkih kreacija, počev od Džeka O’Konela, Lesli Menvil i Edija Marsana u neku ruku u “dubini kadra”, pa sve, i to prevashodno, do mlade Marise Abele u glavnoj roli, gde je pokazala dosta na planu samopouzdanog ovaploćenja opštepoznate figure popularne kulture, a da se nijednog jedinog trena nije ni primakla pustopolju pukog mimetizma ili, daleko bilo, ziheraške karikaturalnosti.
foto: promo…
Kao referenca se u nekoliko navrata pominje veliki džez saksofonista Čarli Parker, o kome je Klint Istvud koncem osamdesetih stvorio filmsko remek-delo Bird, a upravo su od Istvuda u toj konkretnoj rediteljskoj epizodi autori mogli da nauče štošta na temu pravljenja suštinski nekonvencionalnog filma o svakako nekonvencionalnoj ličnosti. Taj odvažniji pristup ume da sa sobom ponese i izrodi ubedljiv prikaz ličnog mraka autosabotaže i samouništenja, što filmu Back to Black svakako nedostaje, a da pritom pred gledaocioma zaiskri ona neprolazna istina – da je svaka pobuna protiv društva i jalova i izlišna ako čvrst koren nema u što temeljnije razrešenoj pobuni protiv vlastitih manjkavosti i sopstvenih demona kojima, kao takvima, samo nakmrkliji mrak prija.
U suprotnom, stiže se upravo tamo gde su stigli Sem Tejlor-Džonson i njena ekipa – u bezbednu, ali nenadahnjujuću sredinu same sredine puta. A tu i nas čeka ona neizbežna pitalica – u kojoj je meri svaki konkretan film, posebno ako stiže iz kraka studijske filmske industrije, u znatnoj ili pak manjoj meri umešno “skockan” proizvod krajnje pragmatične i svrsishodne namene, a u kojoj je film one više kvalitativne klase. Jer utisak je da bi za filmski životopis pokojne Ejmi Vajnhaus vidno podesnija bila prvopomenuta od te dve načelne opcije. Ali, avaj, Dekster Flečer ipak ne može biti svako.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Tradicionalno, na 13. Beogradskom festivalu evropske književnosti koji počinje sutra, najavljeni su susreti sa autorima koji nisu odustali od istraživanja sveta, i koji postavljaju pitanja ne bivajući zadovoljni ni postojećim pitanjima, a pogotovu ne postojećim odgovorima
U ponedeljak počinje obeležavanje jubileja Teatra Mimart, jednog od naših prvih alternativnih pozorišta. Bez finansijske podrške države, sopstvenim snagama, tokom narednih šest meseci podsetiće na svoje četrdesetogodišnje rezultate
Ideju predsednika Vučića da se snimi film o Nikoli Tesli, realizovaće Lazar Ristovski. Kaže da je sve još u fazi ideje, ali nije prazna priča. Premijera će biti na otvaranju Ekspa 2027
Koncert: Rammstein, park Ušće, Beograd, 25. maj 2024.
Nadirući od strane Zemuna, okupaciona sila kroz potpuri Ramm 4 i levičarsku Links 2-3-4 smesta vaspostavlja sopstveni nivo ilustrovanog heavy-metala: štektavi ritam, binarna dinamika, Tilov trbuhozborni vokal više rečitativni nego pevački; max precizno i glasno, sa 3 ne naročito velika ekrana kako bi do punog izražaja došao izvanredni light show (muzika za gluve, Lilian Rokson). Smenjujući kostimi i ekranizacija su friclangovski, Til/glavni lik uneretko tetura naokolo kao pacijent odbegao iz čekaonice doktora Frankenštajna
Furioza je u suštini kopija Auto-puta besa, nema u novom filmu ničega što nismo već videli u prošlom, s tim da je u prošlom sve to mnogo bolje. Furioza nije napredak i nadogradnja, već još jedan krug poznatom stazom, uz to znatno manje prijatan nego što nas je Miler navikao
Da li će nezavisni i profesionalni novinar još smeti da sede po kafićima i koračaju trotoarima? Je li je Srbija zaista osuđena na severnokorejski model informisanja – red kult ličnosti velikog vođe, red lova na „neprijatelje i izdajnike“? Nedelja je odličan dan da svemu ovome kažete ne
Ako niste zadovoljni sadašnjom vlašću, a ipak vam je u vašem gradu ili opštini sve potaman, onda zaista ne treba da izađete na lokalne izbore pod ovakvim uslovima. Ali ako nije, budite sigurni da će u narednih četiri godine biti još gore ako 2. juna ne budete glasali za promene. Nemojte onda nikome da se žalite
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!