BUDNOST

Prvi stepen polažaja arifa jeste buđenje iz sna nemara i zaborava koji se u arapskom jeziku označava riječju “jakze”, na šta ukazuje i kur'anski ajet Uzvišenog Gospodara: “Reci: Ja vam savjetujem samo jedno: ustanite iskreno prema Allahu!”[1]

            Ustati radi Allaha, dž. š. , znači buđenje čovjeka iz sna nehaja i napuštanje tromosti i lijenosti. Onaj koji se utopio u ovaj svijet i potom izgubio moć posmatranja svjetlosti svoje iskonske prirode – fitreta, u stanju je zaborava u pogledu Hakka, tj. Zbilje. Zapravo, on je kao spavač koji ne obraća pažnju i nije svjestan svog okruženja, kao što i Poslanik, s. a. v. a. , kaže: “Ljudi su uspavani. ”[2] Prema tome, Gospodar ovim ajetom želi probuditi ljude, učiniti ih svjesnim i spremnim za posmatranje svjetlosti svoga fitreta.

            Termin budnost kod gnostika predstavlja upravo ustajanje radi Boga, tj. djelovanje; jer, ako se neko uspavan  u nemaru upozna sa svjetlošću fitreta, a sve to samo radi Boga, djelovat će u skladu sa Njegovim naredbama, a odbacit će i napustiti slabost i lijenost. Budnost je prva iskra koja osvjetljava srce roba i čini ga spremnim za ostvarivanje kontakta sa Bogom. Međutim, prvi kontakt moguć je tek kada se čovjek odluči na djelovanje radi odvajanja od tijela i njegovih nužnih potreba, ustajući iz kolijevke tijela.

Trovrsne budnosti

Budnost koja se ispoljava u robu predstavlja ustvari spoznaju triju svojih sljedećih odlika:

Prvo, čovjek biva svjesnim unutrašnjih, vanjskih, prošlih i budućih dobročinstava Božijih prema samom sebi, kao što i Allah, dž. š. , kaže: “Obasipa vas milošću Svojom, i vidljivom i nevidljivom. ”[3] Zbog toga, kada se osvjedoči o neograničenim blagodatima Božijim, ostavši beznadežan da će ih moći prebrojati, pristupa istinskom robovanju da bi se zahvalio na svim tim blagodatima.

U ovom stanju budnosti on uviđa da mu je Uzvišeni Bog iz Svoje milosti i darežljivosti još od ezela odredio blagodati, bez njegove zasluge za to. Rob, koliko se god trudio odati zahvalnost, ne uspijeva u tome, da bi potom shvatio da i ono malo iskazane pokornosti i zahvale biva uz Njegovu pomoć i snagu.

Ustvari, rob osjeća da, ako bi uložio više truda od svojih mogućnosti, ni tada ne bi ispunio obavezu zahvalnosti onako kako to Njemu dolikuje, jer koliko god više zahvaljivao i bio pokoran svom Gospodaru, Njegova se blagodat i darivanje uvećava. U ovom stanju nemoći pada na koljena pred svojim Gospodarom, priznajući svoju krivicu. Na kraju, može se reći da je ova nemoć krajnja reakcija naspram Božijeg imena Darovatelj.

Drugo, sljedeći oblik pri kojem se budnost ozbiljuje sama, predstavlja skup od pet činilaca u kojima se, za razliku od prvog oblika, ne obraća pažnja na dobročinstvo, već salik – duhovni putnik u skladu sa Božijim imenom Osvetnik izbjegava neke radnje. Tih pet činilaca jesu:

1.       budnost naspram svojih grijeha i suprostavljanja svoga nefsa Gospodaru;

2.       shvatanje da je činjenje nekih grijeha opasnost za nefs, jer uzrokuje da čovjek pod utjecajem imena Božijeg “Onaj koji odvodi u zabludu” bude udaljen sa Puta istine i na kraju posredstvom imena Božijeg Osvetnik biva kažnjen;

3.       nadomiještanje grešaka i grijeha utjecanjem Božijem imenu “Onaj koji upućuje”, štopodrazumijeva činjenje dostojnog truda, dok nadoknada svake greške i grijeha treba biti sukladna propisima vjerozakona koji su predviđeni za otklanjanje njihovih posljedica. Takvi su propisi krvarina, vraćanje prava oštećenom, kaza, novčane dažbine predviđene za posebne slučajeve itd. ;

4.       oslobađanje od utjecaja grijeha i potčinjenosti – nakon izvršenja čina otkupa svih grieha – jer grijesi i greške kao neki moćnici okivaju čovjeka u lance robovanja;

5.       očišćenje od grijeha i duševnih nečistoća pomoću robovanja, čime izbavljenje dolazi samo po sebi.

Treće, spoznaja činilaca koji uzrokuju duhovno uzdizanje, kao što su robovanje i dobročinstvo – uzročnici su promjena njegova stanja i položaja. Imajući to u vidu, on se uzdržava od poslova koji bi mu ostatak života usmjerili u besmislice kako bi mogao nadoknaditi ono šta je propustio.

Spoznaja blagodati

Božije blagodati spoznaju se uz pomoć sljedećih triju činilaca ili uzroka:

1.       prosvjetljenjem razuma svjetlom upute i imana, jer je razum Božiji propovjednik u srcu svakog vjernika  i njegovim ispravnim usmjerenjem moguće je proputovati sve položaje i razine duhovnog putovanja;

2.       korištenjem povjetaraca milosti koji često poput iskrica skrivenih znanja pohode srce;

3.       uzimanjem pouke posmatranjem pojedinaca obuzetih malaksalošću, udaljenošću od Boga i drugim slabostima –jer je to veoma važno zbog cijenjenja blagodati i zahvale Njemu – što će ujedno rezultirati njihovim uvećavanjem, kao što i Allah, dž. š. , kaže: “Ako budete zahvalni, Ja ću vam, zacijelo, još više dati. ”[4]

Obaviještenost o nefsanskim suprotstavljanjima,

njegovim izdajama i lukavstvima

Obaviještenost o nefsu i grijesima ostvaruje se posredstvom triju načina:

1.      veličanjem Istine, jer suprotstavljanje nečem velikom samo po sebi predstavlja veliku stvar, u slučaju da se desi suprostavljanje to obavezno treba nagraditi

2.       spoznajom nefsa, jer uvijek kada čovjek postane svjestan niskosti svoga nefsa naspram Istine, suprostavljanje Njoj će smatrati pokuđenim i ružnim. Prema tome, za očišćenje od svih prevara i izdajstava treba uložiti trud u pažnji ka Bogu, i traženju oprosta i spasa;

3.       potvrđivanjem istinitih najava obećanjajer ona potiću uvećavanje truda duhovnog putnika na popravljanju prošlosti i pokoravanju Allahu dž. š.

Poznavanje uzroka napredovanja

Poznavanje uzroka uzdizanja salikova stanja i položaja, te razloga njihova slabljenja, nije moguće, osim sa:

1.       stjecanjem znanja o dobrim djelima i propisima vjerozakona;

2.       izvršavanjem Božijih naredbi i napuštanjem Božijih zabrana;

Naravno, ovo dvoje ostvaruje se i daje potpuni rezultat samo druženjem i bliskošću sa velikim znalcima duhovnog puta, koji su sami oličenje Božanskog morala, jer na nefs ne utječe ništa djelotvornije od druženja i prisnosti . To je dobar način za otklanjanje mnogih nepoćudnih običaja i navika čije je izvorište u ljudskoj prirodi.

Uistinu, nefs, sukladno onome što proističe iz njegove prirode, sklon je besposličarenju, strastima i radoznalosti, a što dovodi do pretjeranog spavanja i nemara. Prema tome, sve dok se nefs ne oslobodi ovih navika i ne bude obuzet navikama suprotnim njima, njegovo napredovanje i uzdizanje neće biti mogući.

Pokajanje – tevba

Allah, dž. š. , kaže: “Oni koji se ne pokaju, pa zaista oni su nepravednici. ”[5] Ispravno pokajanje nije moguće bez poznavanja grijeha, jer pokajanje predstavlja povratak iz stanja suprotstavljanja Božijim naređenjima i potčinjavanju Njegovim propisima i njihovom izvršavanju.

Prema tome, ako neko ne poznaje stvarni propis i njegovo kršenje, koje ustvari predstavlja grijeh, kako ga onda može napustiti i pristupiti izvršavanju tog propisa.

Poznavanje grijeha

Poznavanje grijeha predstavlja spoznaju sljedećih triju činjenica:

1.       Spoznaju da se kršenjem nekih propisa ustvari izlazi iz okrilja Božijeg utočišta i zaštite, što znači prekidanje veze s Njim. Posljedica rečenog nije ništa drugo, doli skretanje s Pravoga puta, kao što i Uzvišeni Bog kaže: “A ko se čvrsto prihvatio Allaha, taj je već upućen na Pravi put. ”[6] Drugim riječima, onaj, koji nije sa Bogom, izgubljen je i na krivom je putu, a ako je čvrsto prihvatio Allaha, dž. š. , On će ga sačuvati od činjenja grijeha.

2.       Spoznaju da, ako je prilikom činjenja grijeha čovjek u sebi osjetio zadovoljstvo, da se ne može iskupiti ničim osim tugom i žalošću.

3.      Saznanje da se čovjek – istrajavajući u vlastitom grijehu – zapravo odrekao njegova iskupljenja, isto tako predstavlja grešku koju također treba nadoknaditi, a nadoknada u ovim trima slučajevima nije moguća, izuzev u slučaju salikova čvrstog uvjerenja da je u momentima činjenja grijeha bio u prisustvu Allaha, dž. š.

Prema tome, postala je jasna namjera Hadži Abdullaha Ansarija o poznavanju grijeha, ustvari da je to spoznaja njegovih nužnih posljedica, što bitno utječe na donošenje čvrste odluke o napuštanju grijeha i kretnje ka Istini.

Uvjeti pokajanja

Ostvarenje pokajanja uvjetovano je sljedećim pojavama:

1.       grižnjom savjesti,

2.       iskanjem oprosta jezikom, što predstavlja učenje istigfara,

3.       uzdržavanjem od grijeha.

Ovo troje treba obavljati sve dok se salik u potpunosti ne vrati svome Gospodaru; u drugim slučajevima pokajanje bi bilo neispravno.

Hakikati – zbilje pokajanja

Pokajanje također posjeduje zbilju bez koje ono ne bi bilo ostvarivo. Ta se zbilja sastoji iz triju stvari; naime, pokajnik treba:

1.       smatrati svoju krivicu i grijeh velikim, jer u suprotnom, savjest ga neće gristi, niti će imati namjeru povratka;

2.       držati da pravo pokajanje nije izvršio, jer je moguće da mu Uzvišeni Bog ne prihvati pokajanje. U tom slučaju treba imati strah i činiti veći napor radi popravljanja i upotpunjavanja tevbe;

3.       vidjeti sva stvorenja nedužnim u činjenju grijeha, osim sebe – s   matrati ih npr. neznalicama ili prinuđenim na grijeh i sl. U ovom slučaju, kada salik sebe doživljava najlošijim od svih ljudi i jedinim stvarnim grešnikom, svoju krivicu vidi udvostručenom. Drugačije rečeno, ne treba smatrati ničije stanje lošijim od svog. U skladu s tim, on se trudi da pokajanje obavi u potpunosti.

Unutrašnja zbilja pokajanja

Zbilja pokajanja posjeduje unutrašnju i spoljašnju stranu. Dosada je Hadži Abdullah Ansari raspravljao o spoljašnjem aspektu pokajanja, a u nastavku se bavi pitanjem njegove nutrine. On unutrašnji aspekt pokajanja vidi u trima stvarima:

1.       Kajanje čisti pojedinca od uzdizanja među ljudima i vlastoljubljivosti, mada mnogi ljudi javno čine pokajanje iz dvoličnosti i težnje za društvenim položajem, te se javno uzdržavaju od protivljenja Božijim naredbama. Zbog toga, onaj koji čini tevbu treba očistiti nijet samo za Boga.

2.       Zaboravljanje primisli na grijeh u vremenima osamljivanja sa Bogom, jer samo primisao na ono šta je zabranjeno u ovim trenucima predstavlja grijeh i vrstunasilja.

3.       Činjenje tevbe od svoje tevbe, jer je neophodna potpuna pažnja ka Allahu, dž. š. , takva da um ne okupiraju druge stvari, pa čak ni grijesi. Prema tome, zato što je bio prinuđen da se pokaje od grijeha, i da ih se tom prilikom sjeti, neophodno je da pokajnik čini tevbu od tevbe.

Ukratko, koliko god duhovni putnik napredovao, osvjedočava se u nedostatke nižih stupnjeva, za koje ujedno čini tevbu, sve dok na položaju tevekula – uzdanja na Boga, prestane zapažati bilo čije djelovanje osim Božije. A pošto su i grijeh i pokajanje djela Njegova roba, “tevba od tevbe” obavezna je za roba, štaviše, to predstavlja jednu od tajni pokajanja. Jedan od argumenata “tevbe od tevbe” jeste i kur'anski ajet: “I svi se Allahu pokajte, o vjernici”[7], jer čovjek koji se pokajao od svih grijeha i time postao čist, samim tim i jeste vjernik. Međutim, spomenuti ajet ga obavezuje da pomovo čini tevbu.

Prema tome, on je obavezan činiti tevbu da bi time odstranio sve nečisti sjećanja na grijehe prilikom tevbe.

Suptilnosti tajni pokajanja

Isto kao što su tajne pokajanja predstavljale nutrinu tevbe tako i suptilnosti tajni tevbe predstavljaju nutrinu nutrine, ili ruh ruha. Kao što je nefs ruh tijela i srce ruh nefsa, tako je i nefs ruh ruha za tijelo.

S obzirom na ovo objašenjenje, treba reći da tajne pokajanja posjeduju tri suptilnosti ili nutrine:

   Prva suptilnost jeste ta da čovjek razmotri zašto ga je Uzvišeni Bog prepustio blizini grijeha, jer u suprotnom on se njime ne bi uprljao. Dva su razloga zašto je Allah, dž. š. , prepustio Svoga roba samome sebi. Prvi je taj da pokajnik, promišljajući o svom grijehu, spozna sljedećih pet Gospodarevih osobina:

1.       Ako ga Gospodar prepusti samome sebi, sam nefs nije u mogućnosti da sačuva sebe. Ovim putem rob poima niskost svoga nefsa i plemenitost Uzvišenog Boga;

2.       Time što ga Gospodar nije ponizio i osramotio među stvorenjima, nego je pokrio njegovu grešku, on poima Njegovo Dobročinstvo;

3.       Zato što Gospodar nije požurio s njegovim kažnjavanjem, nego mu je pružio priliku i i dao mu vremena za pokajanje, poima Njegovu Strpljivost – Hilm;

4.       Božijim prihvatanjem njegove isprike i kajanja, rob spoznaje Njegovu Plemenitost;

5.       Božijim upisivanjem sevaba za njegovu tevbu, uporedo sa opraštanjem grijeha, rob spoznaje Njegovu veliku Darežljivost.

Drugi je razlog  zašto je Allah đž. š. prepustio Svoga roba samom sebi jeste da rob promišljanjem o svom grijehu shvata da Gospodar posjeduje dokaz za njegovo kažnjavanje i zbog toga on ne potieče Njegovu Pravdu dok ne stigne do položaja Njegova zadovoljstva.

Druga suptilnost jeste prihvatanje činjenice da ako pojedinac – kao neko ko posjeduje prosvijetljenu nutrinu i upoznat je sa zbiljama stvari – razmotri svoje grijehe, shvatit će da za njega ne ostaje niti jedno dobro djelo. Jer ako i posjeduje iskreno dobro djelo, npr. tevbu, on to vidi samo kao Božije dobročinstvo i veliku milost Njegovu. A šta tek u slučaju kada svoja djela vidi uprljanim licemjerstvom i vlastoljubljivošću? Ne preostaje mu ništa drugo, osim da cijeli svoj nefs i sva djela vidi u greškama i nedostacima.

Treća suptilnost jeste da rob, osim Božije naredbe, ne vidi ništa drugo djelotvornim i utjecajnim u svijetu, a ovo predstavlja upravo govor Božiji: “Sve će osim Njega, propasti! Samo Njemu pripada sud. ”[8] Ovaj položaj uzvišeniji je od položaja spomenutog u drugoj suptilnosti.

Stepeni pokajanja - tevbe

Tri su stepena pokajanja:

a.       Pokajanje puka

Ova je vrsta pokajanja radi uvećavanja dobrih djela, što se može izvesti iz sljedećega časnog ajeta: “Onima koji se pokaju i uzvjeruju i dobra djela čine Allah će njihova hrđava djela u dobra promijeniti. ”[9] Dakle, puk ustvari ovim želi uvećanje dobrih djela, dok isto ovo za odabrane predstavlja nedostojno ponašanje iz kojeg čak proistječu grijesi: prvo, zato što kod puka ovim nije preostao grijeh da bi osjećali potrebu za Božijim pokrivanjem i davanjem vremena za pokajanje, te je i ovo, kada su u pitanju odabrani, ustvari nezahvalnost na ovim dvjema velikim Gospodarevim blagodatima; drugo, zato što su ovim sebi kod Boga pretpostavili pravo da im se pripišu dobra djela i budu uvedeni u Džennet; i treće, zato što sebe smatraju neovisnim o Gospodarevom brisanju grijeha i oprosta. Ovo je za odabrane čista oholost i neutemeljeno davanje sebi prava kod Boga. Kao što proizlazi iz gornjeg razmatranja, sve ovo predstavlja grijeh prema mišljenju odabranih. Iz istog razloga je rečeno: “Dobra djela dobrih (običnih) jesu grijesi Bogu bliskih. ”

b.        Pokajanje salika “po položaju srednjih”

Skupina salika na duhovnom putovanju, zbog veličine i širine Božijeg oprosta, grijeh uzima olahko i smatra ga nečim malehnim, iako je ovo čista drskost naspram Uzvišenog Boga, otvorena borba s Njim i djelo potpuno u skladu sa nefsom. Oni su zbog svoje bestidnosti i činjenja grijeha pali u ambis propasti. Iako smatraju da nemaju grijehe, taj njihov stav nije ništa drugo negoli prevara nastala na uvjerenju da su sigurni od kažnjavanja. Većina osoba zapalih u ovaj opasni položaj jesu pojedinci koji su u duhovno putovanje krenuli bez vodiča ili šejha. U slučaju da se ne pokaju, moguće je da zapadnu u još veću opasnost, ili da nastradaju zbog neprimjerenog ponašanja.

c.       Pokajanje odabranih

Pokajanje odabranih uključuje i besciljno traćenje vremena, jer rasipanje vremena sa sobom nosi razbacane misli i djela - što rezultira posmatranjem drugog, a ne Boga, i jačanjem nefsanskih osobina. Naravno, sve ovo čovjeka vraća na niže stepene duhovnog putovanja i gasi svjetlo samoposmatranja. Poslije ovoga, posmatranje i blizina Božija bivaju zatamljenije. Prema tome, za odabrane je neizbježno da čine pokajanje od gubljenja vremena, kako im ne bi bila uskraćena blizina Njegova, kao što i Poslanik, s. a. v. a. , kaže: “Moj Bože, Ti si mi Pratilac na putu mom. ”[10]

Jedno zapažanje

Ovom prilikom potrebno je naglasiti da je pokajanje upotpunjeno tek kada salik u stanju utrnuća – fenaa učini tevbu od svega mimo Allaha, dž. š. U ovoj fazi pokajnik, koji je učinio tevbu od svega mimo Boga, još uvijek vidi sebe, što znači da se kod njega sebičnost ispoljava kao uzrok pokajanja. Prema tome, on treba činiti tevbu od poimanja sebe uzrokom tevbe, te da time vidi samo Uzvišenog Boga. Tevba bez Njegove pomoći nije ostvariva. Ako ostvari taj položaj, čak i da sebe vidi posrednikom do Hakka u toj tevbi od svega drugog mimo Njega, u tom slučaju on, niti je posmatrač, niti onaj koji čini tevbu. Ovo ujedno predstavlja posljednji stepen pokajanja.

Poglavlje o obračunu

Allah, dž. š. , kaže: “O vjernici, Allaha se bojte, i neka svaki čovjek gleda šta je za sutra pripremio. ”[11] U skladu sa ovim ajetom čovjek treba dobro obratiti pažnju onome šta je poslao od dobrih ili loših djela za svoj budući svijet, a šta će tek poslati. Ako mu se umanje loša djela, ovaj obračun dolazi tek poslije čvrste namjere za pokajanjem, a to nije moguće dok se ne ispune uvjeti tevbe.

Stubovi obračuna

Ispravan obračun sadrži tri stuba:

prvi stub je upoređivanje blagodati koje ti je Allah, dž. š. , podario sa tvojim suprostavljanjem Njemu. Znaj da je pravo podarene blagodati da se zahvališ za nju, iako si svojim suprotstavljanjem i grijesima učinio kufr! U tom slučaju pogledaj da li su ti dobra djela iz zahvale brojnija ili grijesi koji vode u kufr. Također, uporedi stanje ovog dvoga sa blagodatima koje ti je Gospodar dao na raspologanje.

Naravno, ovo je upoređivanje moguće uz tri uvjeta:

1.       da posjeduješ svjetlost mudrosti i znanja vjerozakona – fikha, kako bi mogao spoznati loša i dobra djela;

2.       da se sa nepovjerenjem odnosiš spram svoga nefsa; da znaš da je nefs mjesto nastajanja zla i da nijedno djelo ne čini iskreno radi Boga, osim ako mu se Allah, dž. š. ,  smiluje. Časni ajet kaže: “Duša je sklona zlu osim one kojoj se Gospodar moj smiluje. ”[12] Prema tome, razmatranje nefsanskih slabosti nije moguće sa lijepim predrasudama, jer u tom slučaju nije moguće uočiti njene nedostatke.

3.       Treći uvjet jeste posjedovanje moći rasuđivanja između blagodati i smutnje. Nekad je blagodat darovana iz naklonosti, a nekad samo da bi se dala prilika do vremena kažnjavanja. U prvom slučaju blagodat čovjeka približava Allahu, dž. š. , a u drugom slučaju čini ga udaljenim, jer je time još više zaslužio da bude udaljen od Boga.

Drugi je stub da razmotriš koja djela posjeduješ kod Boga da bi imao pravo na nagradu jer su pokornost i farzovi koje obavljaš pravo Njega kao Gospodara. Čak i da sva čovjekova djela budu dobra, nisu dovoljna za iskazivanje zahvale na blagodatima. Isto tako, pokornost je posebna blagodat koja iziskuje novu zahvalu. Odnosno, tvoje suprotstavljanje i grijesi jesu Njegov dokaz protiv  tebe i oni su te približili vatri. To što si ti nasuprot Božijeg suda i odluke učinio grijeh, ne samo da te je ostavilo bez opravdanja nego je dokaz protiv tebe udvostručen, jer Božiji sud utemeljen je na Njegovu znanju, a ono je usklađeno sa tvojom slobodnom voljom.

Treći stub jeste spoznaja da svaka pokornost kojom si ti zadovoljan i za koju si umislio da si ispunio pravo Njegovo, također je dokaz protiv tebe, a ne u tvoju korist. Koja je to pokornost koja bi mogla ispuniti Njegovo pravo i biti dostojna Uzvišenosti Njegove!? S druge strane, svaki grijeh koji si prigovorio svome bratu po vjeri, vratit će se tebi. Ti si ovim postupkom vidio sebe čistim od toga grijeha, iskazao si zadovoljstvo sobom i nasuprot tog grijeha predstavio si se začuđenim. Ovim je tvoj grijeh veći od njegova i vrlo je moguće da je Uzvišeni Bog njemu oprostio, a da će tebe kazniti zbog toga grijeha. Ukratko rečeno, ne odstupaj od ispravnog obračuna da vrijeme svog života ne bi gubio uzalud!

Ismet Bušatlić