Budnost
Iz 2,1-5; Ps 122; Rim 13,11-14; Mt 24,37-44
Jeste li se nekad probudili svjesni svega onoga što taj dan trebate napraviti, pa se nakon kraćeg razmišljanja okrenuli na drugu stranu i nastojali ponovo zaspati? Željeli, samo kad bi to bilo moguće, prespavati ne samo to jutro, nego i većinu tjedna, po mogućnosti do vikenda i slobodnih dana.
Kada nas posao, fakultet, škola, obveze natjeraju na ranije ustajanje, jedva čekamo taj famozni vikend da bi smo se naspavali.
Nasuprot tom našem uspavanom i snenom vremenu i ponašanju, čujemo sasvim suprotnu riječ: «Budnost».
Božja riječ, osobito drugo čitanje i današnje evanđelje, zvone poput našeg sata koji nas u jutro budi na posao, faks ili školu; probudite se, ostanite budni, bdijte! Ali da ne bi ostali samo na površnom moraliziranju o tome kako se mi često ne želimo probuditi, na onom našem – samo još pet minuta, pogledajmo malo što se krije iza tog Božjeg poziva na budnost. Najlogičniji odgovor jest da Isus želi da budno iščekujemo njegovo ponovni dolazak. Tada se nameće i jednako tako logično pitanje: pa kako to da već nije došao? Već u vremena apostola Pavla postajalo je uvjerenje da je njegov dolazak vrlo blizu, a evo, i mi ga još iščekujemo. Iščekivanje Božjega dolaska možemo shvatiti ako ga usporedimo s jednom drugom istinom našeg života, kao što to čini Isus u današnjem evanđelju; činjenicom smrti. Smrt je užasna ako se doživljava kao nešto što će tek doći, nešto što je potpuno izvan nas. Razuman čovjek zna da je smrtan, da je smrt dio života i njega samog. Zna isto tako da su prolaznošću obilježena i sva njegova dijela, da su i ona u konačnici smrtna. Isto je tako s budnim iščekivanjem dolaskom Gospodnjeg. Ono nije nešto što će se tek dogoditi, budnost nije čekanje, budnost je stanje, otkrivanje Njegova pojavka u nama i oko nas.
Tu je i naš glavni problem: bdjeti nije lako! Sjetimo se samo apostola koji čak ni u Isusovoj smrtnoj agoniji nisu mogli bdjeti s njime niti jedan sat. Sjetimo se samih sebe kad smo odlučili bdjeti bilo nad nekim bilo nad samim sobom. Osobito bolna znaju biti ta naša bdjenja nad samim sobom; npr. nad nekom našom manom. Tako lako se uspavamo, tako lako zaboravimo na to naše bdjenje i prepustimo se zaboravu, površnom uživanju, onom što nazivamo lažno zadovoljstvo. Budnost je naporna i zahtjevna, naš dan zna biti tako naporan, i zato mnogi pobjegnu, pobjegnu u noć. Sjetimo se bjegova o kojima nam je danas govorio sv. Pavao apostol:
Odložimo dakle djela tame … Ne u pijankama i pijančevanjima, ne u priležništvima i razvratnostima, ne u svađi i ljubomoru, nego zaodjenite se Gospodinom Isusom Kristom i, u brizi za tijelo, ne pogodujte požudama.
Otvaranje očiju, buđenje može biti vrlo nezgodno, šokantno. Zato je na prvi pogled lakše onima koje Isus i Božja riječ nisu nikada ni probudili, prodrmali. Oni i dalje mirno snivaju svoj san za koji su uvjereni da je java, stvarnost. Oni naprotiv koji su prihvatili Riječ Božju i nastoje živjeti po njoj, često su u situaciji apostola u Maslinskom vrtu. Vidjeli su, tj. vidjeli smo i čuli kako treba bdjeti nad sobom, iščekivati i tražiti Gospodina. Ali dan je bio težak, naša 24 sata izmorila su nas, slatko smo zaspali, da i sami ne znamo kako. Slatko zaspali ali samo za trenutak, jer sada znamo i ne možemo biti mirni, okrećemo se u svojim posteljama, budimo se i zabrinuti smo. Ali to je sveta zabrinutost, sveti nemir. Blago onom tko ga osjeća, ma koliko zavidio onima koji slatko spavaju u svojim lažima, poluistinama i sanjarijama.
Još je opasnije buditi druge. Ljudi vole živjeti u svojim snima. Davno prije Krista, grčki filozof Platon opisao je to u svom djelu Država. Govoreći o vrhunskoj ideji dobra i drugim idejama od kojih ljudi percipiraju samo sjene i odbljeske, on priča o ljudskom plemenu koje se nalazi u spilji u kojoj ne dopire sunčeva svijetlost. Spilja je osvijetljena plamtećom vatrom iza koje se nalaze pomični predmeti a ljudi, kao danas u kinu, gledaju tek odbljeske i sjene tih predmeta na zidovima spilje, uvjereni da su to stvarni predmeti. Ipak jedan od njih otkriva varku, čak izlazi iz spilje na sunčevu svijetlost. Nenaviknut na toliko svijetlo, biva potpuno zasljepljen no malo po malo progleda i počinje razlikovati stvari i predmete, onakvi kakvi zaista jesu. Hoće li mu pleme povjerovati kad se vrati u spilju i kaže ima da žive u dvostrukoj obmani? Neće! Dapače, odbacit će ga.
Isus je to iskusio na vlastitoj koži. Nastojao je ljudima svoga vremena, a i svima nama, objasniti kako volimo živjeti u licemjerju, lažima, samodopadnosti. Mnogi ga nisu mogli a ni željeli slušati. Pristali su da se smakne. Duh ovoga svijeta nudi sto načina da nas uspava, da nas uvjeri u svoje laži. A mi mu tako često vjerujemo.
Intrigantni Antony De Mello u jednoj svojoj knjizi, u varijacijama, neprestano ponavlja upravo tu misao: «Probudite se!»
Zato naš Advent nije ništa drugo nego posvješćivanje toga: «Probudite se!» Naše zornice osim svog romantičnog okružja imaju i tu duboku poruku: u iščekivanju Kristova rođenja, dolaska, ostati budan. Naše svijeće na adventskim vijencima nisu samo ukras stolu, nego su ono malo svijetlo u tami ovoga svijeta.
Došašće je pravo vrijem za buđenje iz vlastitog drijemeža. Isplati se, makar koliko smo bježali i zatvarali oči nad vlastitom stvarnošću, opet ih otvoriti i u Kristovu svijetlu pogledati na sebe i svijet oko sebe.
p. Antun Volenik DI
Palma, 28.11.04.
