Goti, History chanel, 2003., Hrvatsko izdanje, Novi mediji, 2006.

DVD-i sa serijom dokumentarnih filmova History chanela, u hrvatskom izdanju zagrebačke kuće Novi mediji, pod zajedničkim nazivom Barbari ovog su se proljeća pojavili na kioscima. Navedena serija obuhvaća četiri DVD-a s četiri epizode naslovljene Huni, Mongoli, Goti i Vikinzi. U ovom prilogu osvrnut ćemo se ukratko na treću epizodu serije posvećenu Gotima.
Odmah na početku nužno je naglasiti da se u svakom pogledu radi o najnekvalitetnijoj od četiri epizode navedene edicije. Ta je tvrdnja, koju ćemo morati podrobnije argumentirati, iznenađujuća uzme li se u obzir da su kao naratori angažirani neki od neupitnih znanstvenih autoriteta, kako za povijest Gota tako i za razdoblje kasnog Rimskog Carstva općenito, poput Petera Heathera, Ralpha Mathisena i Thomasa Burnsa. Navedeno bi trebalo shvatiti kao još jednu potvrdu da zvučna imena ne moraju uvijek biti i jamstvo za kvalitetu. Tako epizoda Goti, koja obrađuje razdoblje od hunske provale 375. godine do propasti vizigotskog kraljevstva u Hispaniji 711. godine, na žalost, vrvi banaliziranjem, uopćavanjem, stereotipima, kontradikcijama, a da o faktografskim pogreškama i ne govorimo. Ne nedostaje tu ni prešućivanja bitnih događaja kao ni izostavljanja važnih, da ne kažemo i ključnih povijesnih ličnosti.

Već smo vjerojatno (nažalost) naviknuti na filmove o holokaustu u kojem gledamo pogibije nemoćnih i često pasivnih Židova. Zus, jedan od glavnih likova u ovom filmu u jednom trenutku komentira „U Čemu su Židovi dobri? Izgleda da u umiranju!“ Film nudi zanimljivu i dosad slabo filmski obrađivanu temu – oružani otpor Židova tijekom Drugog svjetskog rata. Prosječni poznavatelji povijesti vjerojatno su upoznati sa pobunom u varšavskom getu ili sa pobunom u krematorijima logora Auschwitz, ali tema o židovskim partizanima nije uobičajena.

Zapisi vremena: Antonije i Kleopatra - Bitka kod Akcija
Discovery channel, 50 min

Antonije i Kleoptara, baš poput Romea i Julije ili Napoleona i Jozefine, nedvojbeno spadaju među najpoznatije ljubavne parove u povijesti. Međutim, ostavimo li po strani ljubavnu pozadinu, navedeni par spada i među glavne protagoniste jedne od najvećih pomorskih bitaka u povijesti. Vodila se 2. rujna 31. pr. Kr. kod rta Akcija, na ulazu u Ambrakijski zaljev u sjeverozapadnoj Grčkoj. Upravo je toj bici posvećen ovaj pedesetminutni dokumentarni film u kojem profesor Bill Murray sa Sveučilišta Južne Floride tu bitku nastoji dodatno osvijetliti. Čak štoviše, dotični se gospodin otisnuo do Grčke ne bi li dokazao da se navedena bitka doista i dogodila te da taj događaj nije samo plod Oktavijanove propagande. Tvrdnja o propagandi takvog tipa potrebnoj pobjedniku i tada već neupitnom gospodaru rimske države, recimo to odmah na početku, potpuno je deplasirana i na nju ne treba trošiti vrijeme i prostor. Ono što je u ovom dokumentarcu doista vrijedno pokušaji su rekonstrukcije i prikazi antičke pomorske bitke, brodova i veslača, načina ratovanja, tipova i primjene pojedinih vrsta oružja… I to je otprilike sve. Potpunom laiku, kao i gledatelju zainteresiranom za povijest na razini popularne priče, i takav će uradak biti vrlo zanimljiv upravo zbog mogućnosti vizualiziranja jednoga davno prošlog vremena. No, razvidno je da su vrijeme i sredstva uložena u taj projekt mogli i morali rezultirati višestruko kvalitetnijim proizvodom, barem na razini povijesne točnosti.

Želim se osvrnuti na film “Kraljevstvo nebesko” djelomično zbog sporenja, koji je izazvao među povjesničarima, djelomično zbog njegove kvalitete. Što se tiče samog filma, on me je svojom kvalitetom oduševio, a po prvi puta zadovoljan sam viđenim i kao povjesničar. Posebno pohvaljujem dijaloge, koji su obično najgori dio povijesnih filmova. Lica glumaca i kostimografija ovaj puta nisu sladunjavi i u skladu s modnim trendovima na MTV-u, a čak ni glavna glumica nije “manekenka” s napuhanim usnama, pa se doista dobije dojam da je slika preuzeta izravno iz 12. stoljeća. Saladinova faca “pogođena” je 100%. Mnoge izjave tjeraju gledatelja da se dobro zamisli, ali i scene, među kojima izdvajam dvije vojske “zalijepljene” nad srušenim zidom Jeruzalema, promatrane iz zraka, kao da ih sam Bog gleda i plače pritom. Nad Jeruzalemom, koji je sveti grad za više vjera. Iako je film dug i ponekad vrlo realističan, ne postaje dosadan i nemamo osjećaj da gledamo “krv” radi bolje zarade. Svaki povjesničar, koji drži do sebe, mora ovaj film pogledati. Čista petica.

Rim, HBO Entertainment in association with BBC, 2006.

Nakon uspjelog televizijskog prikazivanja serija pod jednostavnim naslovom Rim je objavljena i na tri DVD boxa, od kojih svaki sadrži po dva diska. Serija se sastoji od dvanaest epizoda: Ukradeni orao, Kako je Tit Pulon srušio Republiku, Sova u trnovitom grmu, Krađa od Saturna, Ovan je dotakao zid, Egeria, Farsal, Cezarion, Utika, Trijumf, Korist i, posljednja, Veljačke kalende. Posebni dodaci objavljeni su na šestom disku, a sastoje se od interaktivnog vodiča, kojeg je sastavio povjesničar angažiran pri izradi serije, naslovljenog Sve ceste vode do Rima, zatim pogleda izbliza na uzbudljivu scenu borbe Gladijatora, te dva dokumentarna filma. Prvi je, naslovljen Uspon Rima, posvećen scenografiji i lokacijama, kostimima i uvježbavanju glumaca, dok je drugi, pod naslovom Kada si u Rimu, ustvari kratki prikaz kulture antičkog Rima.

Schindlerova lista S. Spielberga jednog od najproduktivnijih i najuspješnih američkih redatelja i producenta predstavlja kapitalno i izuzetno filmsko ostvarenje XX. stoljeća. Film ima povijesna, dokumentaristička i politička obilježa, a u svojoj biti to je drama o ljudskim bićima i njihovim najboljim, ali i najlošijim, devijantnim osobinama koje graniče sa stravom i totalnom neshvatljivošću. Film je nastao prema romanu Thomasa Kenealljya -Schindlerova lista (Schindler 's ark), a scenario je izvrsno prilagođen za filmsko platno zaslugom Stevena Zaillana. Film je posvećen stradanju i holokaustu Židova u II. svjetskom ratu kada je na području Europe stradalo u vrlo brutalnim i neljudskim prilikama više od šest miljuna pripadnika židovskog naroda. Zbog same težine i osjetljivosti teme autor je nastojao da film  prikaže sve strahote i bešćutnosti nastojeći postići nužnu objektivnost i kvalitetu koja ne bi narušila spomen na mnogobrojne žrtve.

Stanley Kubrick predstavlja jednog od najtalentiranijih i najosebnijih redatelja druge polovice XX. stoljeća koji u svom filmskom opusu ima nekoliko remek djela koji predstavljaju filmsku antologiju. Jedan od tih uradaka je i Dr.Strangelove ili u punom nazivu Dr.Strangelove ili kako sam naučio prestati brinuti i zavolio bombu, izvrsna crna, satirična politička komedija. Scenarij za film je nastao prema romanu oficira RAF-a Petera Georga. U Sjedinjenim Državama je objavljen pod nazivom Crvena uzbuna, a u Ujedinjenom Kraljevstvu  kao Dva sata do usuda. Predložak za scenario imao je ozbiljnu formu koja se Kubricku nije svidjela za film pa je uz pomoć koscenarista Terry Southerna napravio crnu komediju. Uzrok takvom postupku ležao je u samom vremenu kada je film nastao. Strah od nuklearnog rata je tada bio izrazito jak i moguć budući da su dvije supersile SAD-e i Sovjetski Savez više puta bile na samoj granici totalnog uništenja koje bi za posljedicu imalo anhilaciju i same ljudske civilizacije. Godina 1964. kada je film nastao je simptomatična jer se je te iste godine u red nuklearnih sila priključila i Kina što je još dodatno otežalo mirovna nastojanja i borbu za ukidanje ili ograničavanje razvoja i širenja atomskog oružja. Dr.Strangelove da bi dobio na autentičnosti kao prikaz stvarnosti, ali kroz viđenje autora s kojim bi se složila većina ljudi snimljen je u crno-bijeloj tehnici. Navedeno uopće ne hendikepira sam film  već nedostatak boje gledatelja više upućuje na samu radnju i dijaloge koji su poanta samoga filma.

Bernardo Bertolucci je sa svojim  prvim filmom na engleskom jeziku Posljednjim kineskim carom ostvario golemi uspjeh u Europi, ali i u Sjedinjenim Državama. Film je dobio devet Oskara te je postao jedan od najnagrađivanijih filmskih ostvarenja te je uz mjuzikl Gigi iz 1958. do tada bio jedino filmsko ostvarenje s toliko Oskara. Posljedni kineski car je povijesno biografski fim, a i ima i obilježa političke drame. Iz samog naslova se naslućuje sam sadržaj filma, a riječ je o tužnoj i neobičnoj sudbini zadnjeg kineskog cara Aisina Gioro Pu Yia koji je nosio i titulu "sin Neba". Bernardo Bertolucci režiser taljanskog podrijetla je bio prvi strani redaetelj koji je dobio dozvolu za snimanje u komunističkoj Kini. Tome je svakako pridonjela i njegova lijeva orijentacija kao i pripadnost komunističkoj partiji Italije. Film predstavlja kolosalan projekt  i doista ima epske razmjere u njemu je sudjelovalo oko 19 tisuća statista i korišteno je preko 9 tisuća kostima. U cjelosti je snimljen u Kini čak i  uz potporu vlasti koje su odbile prvotnu zamisao B.Bertoluccia  da napravi ekranizaciju romana A.Malrauxa koji se bavi šangajskim ustankom, a koji je za vlasti u Pekingu bio previše politički osjetljiv. Pripreme su trajale čak dvije godine, ali je zato konačni uradak naprosto fascinirao svojom dubinom pristupa temi i finom analizom cijele jedne epohe. Film je označio veliki povratak B.Bertoluccia autora Posljednjeg tanga u Parizu (1972.) i 1900 (1977.)  u sam vrh svjetskih redatelja, nakon šest godina tijekom  kojih su mu dva projekta propala.

"Nepomirljivi" predstavlja jedno od najboljih uradaka legendarnog Clinta Eastwooda koji se je dokazao tijekom karijere ne samo kao karakteran glumac već i kao vrlo kvalitetan redatelj. Film pripada žanru vesterna i sadrži u sebi tipična obilježja klasičnog vesterna (pojedinca-osamljenika u sukobu s društvom, samotnog jahača, borbu dobra i zla, surovost uvjeta... ), no međutim predstavlja i svojevrsnu modernu reviziju, novi pogled na to razdoblje. U filmu se pokušalo razotkriti mitove na kojima počiva tradicija Divljeg zapada o legendarnim junacima koji su svi bili pozitivci i negativcima s one strane zakona koji su uglavnom nesretno završili. Element povijesnog realizma i moralne note je dat već kroz glavne likove ( nema crno-bijele karakterizacije). Najbolje se ocrtava upitnost istinitosti junačkih legendi kroz lik jeftinog, neprofesionalnog romanopisca Beauchama koji lažno opisuje i veliča događaje kojeg je odglumio Saul Rubinek inače dosta zanimljiv glumac s dosta dobrih sporednih uloga (Vatromet taštine).

Gladijator predstavlja tip filma na kojima se gradila slava i prepoznatljivost Hollywooda. Film pripada povijesnom spektaklu, a svojom raskošnom i bogatom produkcijom očarava gledatelje, vjerno pred njima oživljavajući minula vremena moćnog i  velikog Rimskog Carstva. Radnja filma smještena je u drugu polovicu II. stoljeća naše ere, kada nakon smrti cara Marka Aurelija (180. A.D.) na carsko prijestolje stupa njegov sin Komod, psihički i moralno izopačena osoba koja je spremna na sve da zadovolji vlastite ambicije i taštinu. Uvodne scene borbe sa barbarima na prostoru Germanije kako su Rimljani nazivali današnju Njemačku, izuzetno su domjmljive i spektakularne te gledatelja oduševljavaju, ali i zastrašuju  brutalnošću i krvoprolićem same borbe. Dramatičnost je možda i veća jer veliki sukobi hladnim oružjem (rekonstrukcije bitaka) u kojima se čovjek bori protiv čovjeka direktno, oči u oči  bolje prikazuju svu nasilnost, surovost rata, ali i bezvrijednost ljudskog života koji u ime nečega ili nekoga završava na vrlo tragičan i okrutan način. Gledatelja se jako mogu dojmiti i očarati te scene općeg krvoprolića iako bi se većina zgrozila od mogućnosti da su sami hipotetski imali priliku u njima sudjelovati.