Nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske ustaško vodstvo  poduzelo je sve mjere za njezino priznanje i utvrđivanje njezinih granica, zatim za ustrojstvo države i unutarnju organizaciju vlasti, za izgradnju oružanih postrojbi, za uređenje gospodarskih prilika i drugih sfera društvenog života, te za uređenje odnosa s Italijom i Njemačkom. Od dolaska na vlast ustaško vodstvo provodi politiku nacionalne i rasne isključivosti usmjerene posebice prema Srbima te Židovima i Romima koji postaju najveći neprijatelji hrvatskoga naroda i koje je neophodno ukloniti iz NDH sa krajnjim ciljem stvaranja «čisto hrvatskog životnog prostora». Isto tako vrši se i političko «prečišćavanje» Hrvata sa svrhom onemogućavanja i uklanjanja svih političkih protivnika ustaškog režima. Sve to prate brojni zakonodavni akti, zatim izvanredni i prijeki sudovi te sabirni, radni i koncentracijski logori, ali i brojni masovni zločini na terenu te masovna stradanja Srba, Židova i Roma, ali i Hrvata i Muslimana.(1)

Stvarna je vlast u NDH bila u rukama Poglavnika dr. Ante Pavelića i Glavnog ustaškog stana (GUS) s Pavelićem na čelu, osnovanog 10. svibnja 1941.(2) Pavelić je osobno imenovao i smjenjivao po svojoj volji sve više dužnosnike u NDH. Vlast je u mnogočemu funkcionirala po uzoru na fašističku Italiju i nacističku Njemačku pa je tako ubrzo nakon proglašenja NDH ustaški režim počeo čistku Srba, Židova i Roma iz vladinih službi, vojske, masovnih medija, gospodarstva i javnih službi. Dana 3. svibnja 1941. godine Pavelić je potpisao Zakonsku odredbu o prijelazu s jedne vjere na drugu, kao osnovu za prijelaze Srba na katoličanstvo (manje na islam), što su ustaše provodile uz prijetnju deportacije, oduzimanja imovine i smrti.(3)

Do uhićenja Srba dolazi i na temelju «četničkih lista»(4), te upućivanja u novoosnovane sabirne, iseljeničke, radne i koncentracijske logore (npr. Danica kod Koprivnice, Kerestinec, Jadovno kraj Gospića, Slana i Matejna na otoku Pagu, Bjelovar, Caprag kod Sisaka, Požega, Jasenovac, Stara Gradiška…) gdje su u  nekima od njih bile izvršene masovne likvidacije zatočenika. Masovni pokolji su se događali i na terenu ponajviše na području Like, Korduna, Banije i sjeverne Dalmacije.(5)

David Sinčić postavljen za župana Velike župe Bribir Sidraga

Ustaške vlasti su nastojale riješiti «srpsko pitanje» u NDH u dogovoru s Nijemcima, a nakon Pavelićeva posjeta Hitleru 6. VI. 1941., koji je ustaškoj radikalnoj politici po tom pitanju dao punu potporu, dogovoreno je da se dio Srba iz NDH iseli u Srbiju, a na njihova mjesta doselilo bi se isti broj Slovenaca iz od Nijemaca anektiranog dijela Slovenije. Tako je već 7. lipnja 1941. izdana zapovijed, kojom su pozvani svi Srbi «koji su se doselili u područje Nezavisne Države Hrvatske poslije 1. siječnja 1900., te njihovi potomci ma kojega zvanja oni bili» da se u roku 10 dana prijave ustaškim vlastima u mjestu svog boravišta. Onaj tko se u označenom roku ne odazove tom pozivu bio je smatran ratnim zarobljenikom. Cilj te akcije je bila izrada popisa srpskog stanovništva kako bi se iseljavanje što uspješnije provodilo. Tek mali dio Srba je iseljen preko iseljeničkih logora Bjelovar, Caprag i Požega, a Slovenaca uselio u NDH, a nakon izbijanja ustanka u srpnju 1941. akcija je obustavljena. Većina je Srba do tada izbjegla iz NDH u Srbiju, kamo Nijemci počinju na kratko upućivati i Slovence.  Prosuđuje se da je tijekom ove akcije 1941. u Srbiju iselilo i izbjeglo oko 200.000 Srba.(6)   Nakon početnog brutalnog obračuna sa Srbima, vlasti NDH su prelazile na politiku smirivanja što se vidi i u Pavelićevoj odluci od 27. XI. 1941. kad je za  velikog župana Velike župe Bribir i Sidraga sa sjedištem u Kninu imenovan David Sinčić.(7) Na području te velike župe, kao i na području Druge talijanske zone u NDH vlast su imale talijanske okupacijske vlasti i ustanici.

Od početka Sinčić radi na smirivanju situacije u svojoj župi, pa tako 23. prosinca 1941. šalje izvještaj poglavniku u kojem napominje kako mu je potrebno omogućiti veće količine hrane i novca jer u župu svaki dan dolaze «grkoistočnjaci» koji traže pomoć. Isto tako podsjeća na svoj prijedlog o vraćanju činovnika srpske nacionalnosti na posao.(8)

O dinamici kojom se realizira smirivanje na kojem inzistira, Sinčić piše u izvješću od 7. veljače 1942. i u njemu govori da od studenoga 1941. nije stigla hrana i novac koje je tražio, pa tako ponovno ističe koliko je bitno raditi na stabiliziranju situacije:
«Moramo grkoistočnjacima oduzeti iz ruke adut i razlog kojeg osobito pred Talijanima imaju i imali su tj. da su oni prisiljeni boriti se jer smo im tobože oduzeli sredstva i prava na život».(9)

U izvješću Poglavniku Sinčić govori o situaciji u srpskim selima u svojoj župi u kojima vlast imaju «glavari grko-istočne vjere», te da oni priznaju hrvatsku vlast. Sinčić navodi da su ti ljudi na čelu seoskih straža koje čuvaju red i mir protiv komunista i pljačkaša. On tvrdi da je potrebnije na području II. zone držati vlast i pomoću Srba, nego tu vlast izgubiti u potpunosti, pa je stoga dao konkretne prijedloge za politiku smirivanja. Ovdje iznosim neke od njih:

Na ove prijedloge se mogu nadovezati i oni iz Sinčićevog izvješća od 27. lipnja 1942. u kojem on još predlaže da se isplaćuju mirovine udovicama pravoslavnih državnih službenika, koji su ubijeni od ustaša ili partizana, a isto tako bi, prema Sinčiću, trebalo obiteljima četnika koji poginu u borbi protiv partizana, plaćati potpore onako, kako se plaćaju za poginule katolike.(11) Sinčić smatra da je potrebno povratiti i oduzetu imovinu («makar i ostatke») preživjelim pravoslavcima na čitavom području NDH.(12) Potrebno je, prema Sinčiću, otpuštene oružnike pravoslavce hitno vratiti u državnu službu kao oružnike NDH jer su oni srž četničkih odreda i temelj četničke organizacije.(13)

Što se tiče  brojnog stanja četnika, Sinčić navodi da na području župe ima naoružanih oko 800 četnika kojima su glavne vođe: Branko Bogunović iz Bosanskog Grahova, pop Momčilo Đujić iz Strmice, koji vodi četnike sjevernih sela kninske okoline, Pajo Popović, koji vodi četnike južnog dijela kninske okoline. Za četničke vođe kaže kako imaju različit odnos prema hrvatskim vlastima, pa tako Đujić ne želi suradnju sa vlastima NDH, ali i ne potiče otvorenu borbu protiv Hrvata i Hrvatske, ali se djelotvorno bori protiv komunista. Bogunović je nepomirljiv prema ustašama, ali je sklon suradnji sa hrvatskim vlastima pa tako i sa Sinčićem, a aktivno se bori protiv komunista. Popović se ne bori protiv komunista i nepomirljiv je prema Hrvatima i hrvatskoj vlasti prema kojima traži svaku priliku za napad. Sinčić za Popovića i Bogunovića tvrdi da su priprosti ljudi, bez političkog iskustva i naobrazbe, dok Đujića smatra osobom koja se želi nametnuti za vođu, pa tako on radi «smišljenije s određenim ciljem i određenim vezama», pa zato želi uskladiti svoje djelovanje sa Dražom Mihailovićem i četničkom akcijom u Srbiji.
U ovome izvješću Sinčić napominje i dio razgovora koji je vodio sa generalom Mariom Roattom, zapovjednikom talijanske okupacijske Druge armije u NDH, a tiče se četnika. Tako Roatta hvali Đujića kao borca protiv komunista jer ih je istjerao iz Borićevaca i Suvaje. Sinčić na kraju ističe kako Đujića naoružavaju Talijani.(14)

O odnosima Talijana i četnika piše dr. Mladen Lorković, ministar vanjskih poslova NDH,  u redovitom dnevnom izvješću poglavniku od 5. svibnja 1942. godine. Tako navodi kako se suradnja četnika i talijanskih četa protiv partizana vidi sve jasnije na području Zrmanja-Drvar-Glamoč i u Hercegovini. Isto tako kaže kako četnici iz Medaka (Lika) izazivaju incidente na pruzi Knin-Gračac pregledom putovnica, «ćuškanjem» jednog domobrana i uperivanjem pušaka na jednog karabinjera. Zbog ove situacije je kod Talijana prosvjedovao Veliki župan Knina, na što mu je talijanski general odgovorio pravdajući četnike zbog teških borbi koje su vodili s partizanima. General je rekao županu i da su četnici odstranjeni s pruge, a da odluka o eventualnom prekidu suradnje ovisi o Drugoj armiji. Lorković na kraju ističe kako su četnici koji su napravili incidente pripadnici postrojbe popa Đujića («puk Dinara») i da su djelomično nepomirljivi prema hrvatski vlastima.(15)

Vojvoda Mene Rokvić: «Jedini je spas u potpunoj suradnji četnika sa hrvatskim vlastima, a u prvom redu sa hrvatskom vojskom»

Podžupan župe Bribir i Sidraga, Ante Vatavuk, u izvješću od 18. svibnja 1942. govori o pregovorima i suradnji sa četničkim vođama. Tako se sastao 16. svibnja sa Manom Rokvićem, zapovjednikom svih četnika od Bos. Petrovca do Drvara. Rokvić mu je govorio o borbi sa komunistima od kojih prijeti opasnost da zavladaju prostorom na kojem djeluju i njegovi četnici. Zbog toga Rokvić smatra da je «jedini spas u potpunoj suradnji njih četnika sa hrvatskim vlastima, a u prvom redu sa hrvatskom vojskom», te predlaže da se u Bos. Petrovac upute jače snage hrvatske vojske (ali ne ustaške postrojbe) koje bi ga mogle držati, a potom u suradnji sa formacijama četnika krenuti u čišćenje čitavog kraja od komunista. Podžupan Vatavuk u izvješću smatra da treba prihvatiti ponuđenu suradnju, pa je u tom pravcu i poduzeo određene radnje jer je zapovjedio da se u Bos. Petrovac odmah uputi 5.000 kg kukuruza i 6.000 kg soli.(16)
Ipak je Ministar Lorković podržao suradnju četnika Tromeđe i vlasti NDH i njoj je davao važan vojni i politički značaj jer:

Lorković 26. svibnja 1942. depešom obavještava «vrhovništvo» Velike župe Bribir i Sidraga da se odobrava dogovor donačelnika općine Knin (Josipa Laće) sa četničkim zapovjednicima Knina, Zrmanje, Gračaca, Bosanskog Grahova i Drvara, pod uvjetom da se s istima ne sklapa nikakav pismeni dogovor jer je ta suradnja privremena. Depešom se daje i suglasnost da se Momčilu Đujiću, Mani Rokviću, Bogunoviću, Paji Popoviću i Paji Omčikusu dodijeli pomoć od milijun kuna, 200 pušaka i 10 strojnica. Isplata je obavljena početkom lipnja o čemu je Sinčić obavijestio Pavelića.(18)

Pravac i rezultati suradnje sa četnicima vide se iz izvješća Davida Sinčića od 18. lipnja 1942. u kojem on podsjeća na izvješće od dan ranije gdje je konstatirao da je postignut sporazum između hrvatskih državnih vlasti (osim Sinčića razgovoru su prisustvovali i zapovjednik VII. operativne zone Knin i zapovjednik oružničkog krila) i predstavnika četnika s područja zapadne Bosne, Dalmacije i južne Like. Ta suradnja je utanačena osobito sa Manom Rokvićem (Drvar, Bos. Petrovac), Branom Bogunovićem (Bos. Grahovo), Stevom Rađenovićem (Srb) i popom Momčilom Đujićem, a oni su iskazali svoju želju za smirenjem i suradnjom i obećali da će sve učiniti da onemoguće kod pravoslavaca ispade i izraze mržnje prema Hrvatskoj državi i Hrvatima. U duhu te suradnje Sinčić ističe kako je na zamolbu četnika za hranom, oružjem i streljivom reagirao pozitivno, te je četnicima izručio skromnu količinu hrane, a vojno zapovjedništvo im je stavilo na raspolaganje 20.000 metaka, 100 pušaka i 10 dobrovoljaca (puškomitraljezaca s oružjem).

Sinčić je ujedno svjestan opasnosti koja vreba od četnika pa zato i napominje u izvješću poglavniku, od 27. lipnja 1942., da kad četnici već postoje i kada ih se ne može uništiti, kada ih Talijani pomažu, onda je bolje četnike neslužbeno priznati i imati ih uza sebe nego protiv.(19)

U jesen 1942. u okviru Ministarstva unutarnjih poslova NDH osnovan je poseban četnički ured nazvan «Odsjek X» kojim je rukovodio dr. Vjekoslav Vrančić (20). Posao odsjeka je bio da se uspostavi direktna veza pomoću izaslanika na terenu s četnicima kako bi ih se pridobilo za suradnju. U jednoj od svojih prvih uputa, tj. u okružnici od 9. listopada 1942. dani su ovi naputci: «1. osnovni uvjet za uspješno sklapanje sporazuma s četnicima je da oni priznaju vrhovništvo NDH; 2. s četnicima, «nepomirljivim» protivnicima NDH ne treba pregovarati, već ih treba razoružati; 3. ne pregovarati sa «strancima», tj onima koji nisu rođeni na sadašnjem teritoriju NDH; 4. u pregovorima moraju sudjelovati i predstavnici vojnih snaga NDH, kojima četnički pregovarači treba da predaju popis ljudstva i naoružanja».(21)

U listopadu i studenom 1942. opada intenzitet suradnje između četnika i hrvatskih vlasti, pa četnici verbalno izražavaju nezadovoljstvo. Tako je 4. studenog zapovjednik divizije «Sassari» general Berardi priredio u Kninu mimohod vojske koja je sudjelovala u borbi protiv partizana. U tu svrhu je general pozvao kninsku bojnu, kao i neke odrede četnika (njih 400). Mimohod je počeo i kada je prošla hrvatska vojska, a za njom talijanska, četnički zapovjednik je odbio «marširati hrvatskim stopama». Na to je talijanski general rekao da četnici nemaju ništa sa Hrvatima, jer su četnici došli odati njemu počast (generalu Berardiju), a ne hrvatskoj vojsci. Na to je zapovjednik četnika poveo svoje ljude i dao počast generalu, ali ne linijom kojom su prošli Talijani i Hrvati. O ovom događaju piše podžupan Vatavuk, pa tako navodi da su četnici isti taj dan, poslije mimohoda prolazeći ulicama Knina, u stroju pjevali: «Oj Hrvati mi ćemo vas klati, kad se Pero iz Londona vrati!».(22)
Unatoč međusobnoj netrpeljivosti, političke su okolnosti na terenu prisilile četnike i hrvatsku vlast na suradnju, pa je zato bilo moguće i zajedničko nastupanje u oružanim akcijama.

U jednom se izvješću govori kako su partizani napali 3. travnja 1942. razna sela župe Bribir i Sidraga, ali je zajedničkim djelovanjem oružnika, domobrana, Talijana i četnika napad suzbijen.(23) Prilikom napada partizana (oko 600) na selo Kijevo 27. srpnja 1943., ustašama, domobranima i oružnicima (ukupno oko 120 ljudi) u pomoć pristižu četnici iz sela Civljana (općina Vrlika) i napad se uspješno odbija. U izvješću se napominje kako je prilikom toga napada poginulo 7 ustaša, 1 domobran i 5 četnika, dok su partizani imali između 70 i 100 mrtvih i ranjenih.(24)

U skladu sa prijašnjom suradnjom pod nadzorom i na inzistiranje Nijemaca Pavelić je u prosincu 1944., nakon Kninske operacije, odobrio Dinarskoj četničkoj diviziji neometan prolaz kroz teritorij koji su nadzirale vlasti NDH pri njezinom povlačenju u Sloveniji. Poglavnik je poslao zapovijed svim podčinjenim službama u sigurnosnom aparatu. Ova zapovijed je temeljena na sporazumu između hrvatske i njemačke vlade kojim se omogućava prolazak «četničke skupine popa Đujića, ukupne jakosti oko 6.000 ljudi iz područja južno Bihaća i južne Like, prema sjeveru u Njemačku. Vjerojatni smjerovi pokreta: Bihać-Bos. Novi-Kostajnica-Novska-DugoSelo-Zagreb-Granica, odnosno Gospić-Ogulin-Karlovac-Zagreb-Zaprešić-Granica».

Ostatak zapovijedi je glasio: «Da sve naše oružane postrojbe na označenim smjerovima bezuvjetno nesmetano propuste ovu četničku skupinu u svom prolazu. Tko se ogriješi ovoj zapovijedi stavit će se pred Ratni sud shodno okružnici Glavnog stana Poglavnika br. 124/taj. od 13. 12 .1944. Da četničku skupinu popa Đujića u pokretu prema sjeveru do njemačke granice prati popratna postrojba hrvatskih oružanih snaga, koja se u sporazumu s njemačkim zapovjedništvima ima brinuti za uredan i nesmetan prolaz skupine».(25)
No, Dinarska četnička divizija nije vjerovala Paveliću, te se iz rajona Bihaća, uz odobrenje Nijemaca, preko Like i Hrvatskog primorja prebacila u Istru i na prostor Slovenije oko Ilirske Bistrice. Četnici su na tom putu počinili brojne pljačke i zločine nad Hrvatima.

Bilješke:

Članci iz serijala o "Dinarskoj četničkoj diviziji":

Četničke organizacije u Hrvatskoj do 1941. godine

Četnički pokret 1941. godine u Srbiji i Hrvatskoj

Programska osnova četničkog pokreta

Unutarnja struktura Dinarske četničke divizije

Odnos dinarske četničke divizije i vlasti NDH

Dinarska četnička divizija i narodnooslobodilački pokret

Dinarska četnička divizija i njemački okupator

Odnos dinarske četničke divizije i talijanskog okupatora

Zločinački karakter dinarske četničke divizije i njegove posljedice

Odlazak četničke divizije iz kninske krajine i predaja saveznicima

Dinarska četnička divizija - zaključak

Komentari (0)

Prikaži/Sakrij komentare