Koplje

Koplje je pješačko ili jahačko hladno oružje na motki. Sastoji se od metalnog dijela, vrha (koji se dijeli na: bodilo, tuljac i zakovice) i drvene motke od 120 cm, kod kratke sulice za bacanje, pa do oko 600cm, kod piketa koji je bio najpopularnije oružje pješaštva u 16. vijeku (Pikeniri, Pikemen).

Koplje "Mesa Verde"

Jeftino i gotovo svima dostupno oružje pojavljuje su kamenom dobu u obliku zašiljene motke malo opaljene vatrom radi tvrdoće. Koplje je unaprijeđeno nasađivanjem kamenog vrha čime je dobilo na oštrini i čvrstoći. Pojavom bakra, a posebice bronze, koplje ulazi u razdoblje masovne proizvodnje ljevanjem.

Vrste

Pilum

Jedno od najpoznatijih vrsta kopalja svakako je i legendarni Rimski pilum. Standardno naoružanje rimskih legionara, koje je teško bacačko koplje razvijeno za borbu protiv gustih, discipliniranih i oklopljenih grčkih falangi. Kad bih se dva bojna reda približila na oko trideset metara, rimljani bi zasuli grčke Hoplite smrtonosnom kišom Piluma. Dalje bi nastavili juriš s isukanim kratkim španskim mačem i dugačkim štitom - Scutumom.

Pilum je bio dugačak oko 220 do 250 cm. Od toga je željezno bodilo zauzimalo 100 cm. Kratko bodilo (5cm) bilo je oblikovano u čvrsti četverobridni šiljak. Tanko tijelo metalnog dijela koplja završavalo se okruglom "jabukom" koja je štitila šaku i davala kinetičku energiju pri bacanju kao uteg koji pojačava udarac.

Metalni dio bio je pričvršćen na motku dijametra oko 7 do 9 cm drvenim klinovima. Tu novost u svojoj reformi rimske vojske uveo je car Vespazijan. Naime, on je kao bistar čovjek i dobar vojnik, primijetio da pilume čvrsto nasađene i učvršćene željeznim klinovima prilikom bacanja neprijatelji, osobito Gali i Germani, odmah vrate prema legionarima. Da bi to spriječio , uveo je drvene klinove koji su koplje činili za jednokratnu upotrebu. Kad bi legionari u borbi bacili pilum na neprijatelja, on bi se na sastavu slomio i nije se više mogao koristiti. Tim potezom je višestruko smanjio broj svojih gubitaka.

Lovačko koplje

Lovačko koplje iz srednjeg vijeka karakteristično je po tome što na tuljcu ispod bodila ima dvije uške od oko deset centimetara križasto postavljene. U lovu na veprove služile su da koplje ne utone preduboko i da razjarenu životinju drži na sigurnoj udaljenosti.

Koplje u srednjem vijeku

Kao i pješaci, tako i jahači koriste i bacačko i bodno koplje. Svoj procvat bodno bojno koplje doživljava u ranom srednjem vijeku pojavom viteštva. Poznati su viteški turniri, koji su bili omiljena zabava u srednjem vijeku, a dvoboji su se izvodili po strogim turnirskim pravilima dva borca, viteza na konju s dugačkim bodnim kopljem nosio je vitezov štitonoša.

Koplje je bilo preko 300 cm dužine i imalo je karakterističan štitnik za šaku otprilike na donjoj petini dužine. Viteško koplje u ratu je bilo oštrog čeličnog i ubojitog vrha, dok su za turnire koristili blažu varijantu zaobljenog ili tupog drvenog vrha koje je trebalo samo izbaciti protivnika iz sedla. Iako je ova varijanta "sportska" i naoko bezopasna, događale su se itekako opasne, nerijetko i smrtonosne povrede.

Tokom cijelog srednjeg vijeka od prvih križarskih ratova, preko stogodišnjeg rata Francuske i Engleske krune, pa do duboko u 16. vijek i tridestgodišnjeg rata Katolika protiv Protestanata, čvrsti blokovi jeftinog pješaštva čine "srce i dušu" svake vojske.

Nestanak sa ratne scene i upotrebe

Razvojem vatrenog oružja jahači polahko napuštaju bojno polje, a njihovo elitno mjesto preuzimaju pješaci. Već početkom 18. vijeka razvojem muskete, koplje definitivno napušta scenu evropskog ratovanja, ali i danas u nerazvijenim dijelovima svijeta postoje narodi, kao npr. Masai u Južnoj Africi koji se ne odvajaju od svog vijernog koplja kao odbrane od lavova, oslonca kod dugog puta ili samo kao pastirskog štapa.

Također pogledajte

• Bumerang