Portugalci

Portugalci
Ukupno pripadnika
	oko 15 milijuna
Značajna područja naseljavanja
	Portugal: 10,000.000; (samo portugalskog podrijetla)
Jezik
	portugalski
Vjera
	većinom rimokatolici

Portugalci su romanski narod sa zapadne obale Iberskog poluotoka u područjima južno od Galicije. Portugalcima su jezgro dali romanizirani Luzitanci, slično kao i njihovim istočnim susjedima Estremadurcima u Španjolskoj. Nakon otkrića Amerike veliki dio Portugalaca naselio se na području Brazila. Etničkih Portugalaca danas (2005.) ima 12,990.000 u 53 države, od čega u Portugalu 9,585.000 koji je iste godine imao 10,366.000 stanovnika i ukupno 36 raznih etničkih zajednica. Najviše Portugalaca van matice zemlje ima u: Francuska (754.000); Brazil (750.000, ne računajući Brazilce koji govore portugalski); SAD (370.000); Kanada (275.000); Venezuela (100.000); Luksemburg (92.000); Švicarska (90.000); Njemačka (78.000); Angola (67.000); Belgija (63.000); Španjolska (43.000) i Mozambik (31.000).

Ime

Ime Portugal, po kojemu Portugalci nose svoje ime, složenica je koja dolazi iz latinske riječi portus (u značenju luka) i drugi dio vjerojatno po plemenu Callaeci ili Gallaeci koje je obitavalo u ovom kraju. Postoji mogućnost da ime dolazi i po ranom naselju Cale (današnja Gaia) s ušća rijeke Duero na atlantskoj obali (Portus Cale). Tijekom Srednjeg vijeka područje oko Calea postaje poznato preko Vizigota u Portucale. Portucale je mogao evoluirati u 7. i 8. stoljeću, da bi od 9. postao 'Portugale', odnosno Portugal, a pod njim se podrazumijevalo područje između rijeka Duero i Minho. Minho će postati sjeverna granica s današnjom Španjolskom.

Povijest

Rana povijest

Pretke današnjih Portugalaca, srodnika Kastiljaca i Estremaduraca nalazimo u staroj Luzitaniji. Oni su svakako najsrodniji Estremadurcima jer potječu od romaniziranih Keltibera Luzitanaca (Os Lusitanos; nastalo od latinskog naziva za Portugal Lusitânia). Luzitanija je naseljena već u periodu paleolitika. Završetkom ovoga doba, oko 7000 pr. Kr., dolina rijeke Tejo naseljena je ribarskim i lovačkim plemenima što življaše na ušćima riječnih pritoka. Iza ovih ljudi na bunjištima su pronađeni ostaci kostiju volova, jelena, ovaca, konja, svinja, divljih pasa, jazavaca i mačaka. Tek negdje 3000 pr. Kr., narodi neolitika grade jednostavne nastambe i počinju se baviti agrarnim poslovima. Koriste se poliranim kamenim oruđem, keramikom, poznaju kult mrtvih i podižu funeralne spomenike – dolmene. Završetkom neolitika, oko 2000 pr. Kr. nailazimo na različitosti među stanovnicima kamenog doba, javila se megalitska kultura, a najpoznatija nalazišta su ona u Palmeli, Alcalaru i Reguengos de Monsarazu.

Viriato (179. – 139. pr. Kr.), rođen na području današnje Španjolske, osam je godina vodio gerilski rat protiv Rimljana. Glave su mu došli izdajice iz njegovih redova, koji su ga zbog mita ubili na spavanju.

Današnji Portugal koji je naseljen najmanje 500.000 godina za prve poznate stanovnike ima neandertalca, a kasnije i Homo sapiensa. Preci Portugalaca Luzitanci pojavljuju se oko 1000. pr. Kr. U ranom 1. tisućljeću pr. Kr. nekoliko valova Kelta prodire u Portugal iz središnje Europe i miješa se s Iberima, pa se stvara stanovništvo poznato kao Keltiberi, podijeljenih po mnogim plemenima. Među ovima su i Luzitanci (Lusitanians), Gallaeci, Conii, Bracari, Celtici, Coelerni, Equaesi, Grovii, Interamici, Leuni, Luanqui, Limici, Narbasi, Nemetati, Paesuri, Quaquerni, Seurbi, Tamagani, Tapoli, Turduli, Turduli Veteres, Turdulorum Oppida, Turodi i Zoelae, svi oni zasigurno će sudjelovati u stvaranju Portugalaca, a neki od njih i sjevernih im susjeda Galjega.

Na portugalskom tlu postojalo je i nekoliko manjih polupermanentnih grčkih i kartažanskih postaja. Oko 200. pr. Kr. Rimljani dolaze na Iberski poluotok i tuku Kartažane u Punskim ratovima. Luzitanci pružaju žilav otpor rimskim legijama, a njihov vođa Viriato ((179. – 139. pr. Kr.) odnosi nekoliko pobjeda nad njima. Rimljani su lukavi i podmukli, a takvih ima i među Luzitancima. 139. pr. Kr. rimski general podmićuje tri Viriatova poručnika da ubiju svoga vođu, a oni to i učiniše za vrijeme dok je spavao.

Statua Vímara Peresa, začetnika suvremenog Portugala i utemeljitelja grada Guimarãesa

Ubojstvom Viriata započinje nova povijest Luzitanije, romanizacija i početak nastajanja jednog novog naroda. Rim uspostavlja kolonijalni režim tijekom kojega Luzitanija prosperira. Utemeljuju se mnogi gradovi. Godine 27. pr. Kr. ona postaje i rimska provincija. Na sjeveru nastaje nova provincija Gallaecia (Galicija) s glavnim gradom Bracara, današnja Braga. Stari Gallaeci tako dadoše ime novoj provinciji i porijeklo Galjegima i dijelu sjevernih Portugalaca nakon odvajanja Španjolske od Galicije. U 5. stoljeću na poluotok prodiru Germani Suebi, vandali (Silingi i Hasdingi) i njihovi saveznici sarmatski Alani. Jedino je kraljevstvo Sueba dočekalo drugi val germanskih osvajača, Vizigota. Oni će osvojiti cijeli Iberski poluotok, otjerati, pa vjerojatno dijelom i integrirarti Vandale, prijatelje im Alane. Vizigoti će osvojiti i kraljevstvo Sueba i njihovog glavnog grada Bracare (584. – 585.)

Godine 711., islamski Mauri napadaju Iberski poluotok i uništavaju Vizigote. Dijelovi Vizigota povući će se u planine Asturije odakle će se pružiti otpor islamizaciji, a Pelayo započeti rekonkvistu. Grof Vímara Peres povratit će od maura područje između rijeke Minho i Duero. Ovaj čovjek, koji vjerojatno pripada precima suvremenih Galjega osnivač je prvog Portugala. Ta zemlja bit će prozvana imenom Portucale, a osnovat će i grad Vimaranis (današnji Guimarães), prozvavši ga po sebi, i on još svojim imenom čuva spomen na njega. Portugal je de facto bio nezavisan tijekom slabih leonskih kraljeva, dok je bio dependencija Kraljevstva Leon, i de jure to postaje 1065. kao Kraljevstvo Galicije i Portugala na čelu s Garciom II. (García II., 1065. do 1071.). Ovaj je pak sin od Ferdinanda I. Velikog, i ima još troje braće, među kojima je podijeljena zemlja. Alfonso IV. dobiva Leon, Sancho II. Kastilju, i najmlađi García II. Galiciju s dijelom Portugala. Godine 1072., pod njegovim bratom Alfonsom VI. Kastiljskim, ponovno će se udružiti s Leonom.

Novija povijest - Nastanak Portugala

Afonso, sin Henrijev, osnivač je nezavisnog Portugala. Za ovo se izborio pobjedom nad vojskom svoje majke Tereze i njenog ljubavnika Fernanda, u bici što se zbila 1128. blizu Guimarãesa.

Godine 1095. Portugal se odvaja od Kraljevine Galicije, al još je uvijek pod Leonom kao i Kastilja. Koncem 11. stoljeća burgundski vitez Henry (Henrique de Borgonha) postaje grofom Portugala, zastupa njegove interese i ujedinjuje ga s grofovijom Coimbra. Između Kastilje i Leona za to vrijeme bijesni građanski rat a Henry proglašava nezavisnost. On ipak umire a nasljeđuje ga sin Afonso Henriques, koji je jak i odlučan čovjek, te će zaratit protiv svoje majke Tereze Leonske (Teresa de Leão) i njenog ljubavnika Fernando Perez de Trava, u bici na São Mamede (Batalha de São Mamede) i odnijeti pobjedu 24. dana u lipnju 1128. godine. Afonso se 1139. proglašava kraljem Portugala, a Sveta stolica to 1143. službeno i priznaje. Ovime Portugal postaje nezavisna država a Henrijev sin Afonso prvim kraljem. Guimarães, kod kojega se odvijala bitka na São Mamede postaje glavni grad novoosnovane države.

Od vremena 1249. pa do 1250. i jug Portugala, Algarve, konačno je oslobođen od Maura. Godine 1255. glavni grad postat će Lisboa (Lisabon). Godine 1373. dolazi do Anglo-portugalske alijanse, sporazuma s Engleskom koji je na snazi do danas, takozvana Aliança Luso-Britânica ili Anglo-Portuguese Alliance. Ribarstvo i pomorska trgovina postat će glavne aktivnosti Portugala, a i Engleske. Portugalci se tako kroz 15. i 16. stoljeće i okrenuše moru. Godine 1415. oni osvojiše bogati trgovački islamski centar Ceutu. João Gonçalves Zarco se 1419. iskrcao na otok Madeira, a između 1427. i 1431. istražili su Azorsko otočje.

Uslijedit će uskoro i otkrića drugih kontinenata i civilizacija, koja će na Portugal imati sličan utjecaj kao i na Španjolsku.

Etnografija

Par u tradicionalnim nošnjama s kraja 19. stoljeća

Portugalci su očuvali mnoge svoje starine, ovo se osobito izraženo u izoliranijim planinskim predjelima i krajevima gdje se ljudi još bave stočarstvom. Narodnu odjeću možemo još vidjeti prilikom vjenčanja i drugih svetkovina u provinciji Minho na sjeverozapadu Portugala. Upravo istočno u Trás-os-Montes e Alto Douro pastiri su očuvali slamnate kabanice, a na jugu Portugala u Alenteju stočari (čuvari goveda) nose zelene i crvene kape na navlačenje i kratke samarra kaputiće s kragnom od lisičjeg krzna.

Kuhinja

Porto tawny.

Portugalska kuhinja često se brka sa španjolskom, no one su dosta različite. Na jugu u Algarveu pod maurskim je utjecajem, a i u drugim krajevima apsorbirane su kulinarske tradicije drugih naroda. Regionalni domaći proizvodi utječu na kuhinju Portugalca. Riba, meso, maslinovo ulje, iz Amerike pristigla rajčica, te mirodije uz juhe, i domaći kruh i sireve čine glavnu hranu. Područje Estremadure poznato je po morskoj hrani, njemu pripada i Lisabon kao i Cascais, udaljen oko 50 minuta vožnje od Lisabona, u kojega vrijedi doći zbog impresivne riblje tržnice, gdje su sve prodavačice starije žene. Za bacalhau, usoljeni bakalar, postoji čak 365 recepata. Brazil, kojega su Portugalci i osnovali, također ima svoga udjela na kulinarsku kulturu Portugalaca. Njihovog je porijekla peri-peri, začin iz Afrike prenesen je u Brazil, a njima začinjavaju kokošje meso i neke vrste rakove. Durry je došao iz Goe.

Portugal ima 12 imenovanih vinskih područja Denominacao de Origem Controlada s kvalitetnim vinima kontroliranog porijekla, viz.: Bairrada, Bucelas, Carcavelos, Dao, Duero, Lagoa, Lagos, Portimao, Setubal, Tavira i Vinho Verde. Najpoznatije portugalsko vino je 'porto' (Vinho do Porto), koje se smije uzgajati samo u 'região demarcada do Douro'. Postoji ga više jedinstvenih tipova, nepromjenjivog bogatog i intenzivnog bukea, to su Porto Branco, Porto Ruby i Porto Tawny. Uz poznato jelo "Feijoada", služi se i salada de tomate poznata i kao "vinagrete" ili "molho vinagrete" (=vinagrete sos). "Feijoada" je nastala u Brazilu fuzijom europske (portugalske) i crnačke kulinarske prakse. Feijoadu, crni grah s komadićima mesa, Brazilci jedu tijekom cijele godine, svoj put ona je tako našla i do Portugala. U portugalskom Algarveu priređuje se kao Feijoada de Buzinas.

Povezani članci

Portugalci u Hrvatskoj

Izvori

↑ Prema službenim podacima portugalske vlade. Sljedeći podaci su također iz tog izvora. Direcção Geral dos Assuntos Consulares e Comunidades Portuguesas do Ministério dos Negócios Estrangeiros (1999), Dados Estatísticos sobre as Comunidades Portuguesas, IC/CP - DGACCP/DAX/DID - Maio 1999.

Vanjske poveznice

Portuguese History
Contemporary Portuguese Culture Arhivirana inačica izvorne stranice od 16. srpnja 2006. (Wayback Machine)

[1] Prema službenim podacima portugalske vlade. Sljedeći podaci su također iz tog izvora. Direcção Geral dos Assuntos Consulares e Comunidades Portuguesas do Ministério dos Negócios Estrangeiros (1999), Dados Estatísticos sobre as Comunidades Portuguesas, IC/CP - DGACCP/DAX/DID - Maio 1999.

[1]