Eneida
 |
Ovaj članak ili odjeljak nije wikipediziran. (Rasprava)Tekst članka treba preurediti u wikitekst. Potom uklonite ovaj predložak. |
Eneida je monumentalno djelo rimskog pjesnika Publija Vergilija Marona, koji je već za života stekao slavu kakvu malo koji pjesnik postiže i poslije smrti. Njegova djela su se javno recitirala i čitala u školama, bio je smatran najvrednijim uzorom za nasljedovanje i vrhunskim pjesnikom, u jednu riječ već za života postao je klasikom.
Vergilije je želio pružiti Rimu nacionalni ep u kojem će biti istaknute rimske vrline utjelovljene u glavnom junaku Eneji, želio je istaknuti političku misiju Rima i proslaviti rod Julijevaca. Građu mu je pružio mit, ali ju je pomoću proricanja onoga što se već dogodilo povezao sa svojim vremenom. U pjesničkoj obradi tog junačkog epa glavnim mu je uzorom od grčkih pjesnika bio Homer, a od rimskih Kvint Enije. Međutim, Vergilije se pogotovo tijesno oslanja na Homerove epove. Voltaire je kazao: Homer je stvorio Vergilija, ako je tako, to je bez sumnje njegovo najljepše djelo.
- 199-233: Laokoontova smrt
- Ali najednom se tada ukáza jadnima nama
- još jezovitije nešto i dòkraja srca nam zbuni.
- Svèćenik boga Neptúna, Laòkoont, izabran ždrijebom,
- vola je upravo klao pred svečanim božjim oltarom,
- kadli zmijurine dvije od Tëneda pučinom tihom
- -grozim od svojih se riječi - spram našeg se valjaju žala,
- goleme krugove viju i upored k obali téže.
- Propinju grudi nad vodom, a krvave uzdižu kukme,
- dok im se ostalo tijelo po pučini za njima vlači
- velike vijuge vijuć od hrptova ogromnih leđa.
- Voda se pjeni i ključa, a one već dostižu kopno,
- buljave oči im gore vatruštinom bijesnom i krvlju,
- sikću i psiču i usne palucavim jezikom ližu.
- Blijedilo osu nas sve i nagnasmo u bijeg, a zmije
- određen sljedeći pravac k Laokoontu se vuku,
- nejaka zgrabe tjelesa obaju sinova mu bijednih,
- pa se opletu oko njih i udove im gristi stanu.
- Tada i samoga oca, kad u pomoć s oružjem stiže,
- stegnu strahovitim stiskom i sviju se okolo njega.
- Okolo pasa mu dvaput i dvaput okolo vrata
- ljuskava oviju tijela, a uzdignu glavu i šije.
- Napreže svećenik ruke i nastoji riješit se spona,
- sav je u pjeni, a trake otrov mu oblijeva crni,
- urliče toliko strašno, da urlik mu siže do zvijezda,
- nalik na goveda rik, što priklano tek je pri žrtvi,
- pa od oltara bježi kad nevještu sjekiru strese.
- Obje zmijurine tad na brežuljak odmile do hrama,
- potraže tvrđavu svetu Tritonije boginje hude,
- pa se kod njezinih nogu pod okruglim sklupčaju štitom.
- Naša uzdrhtala srca studena pak podiđe jeza,
- odsvud se glasi pronesu da umjesna ova je kazna,
- jer je Laokoont gvožđem božansko povrijedio drvo,
- prokleto zarivši koplje u trupinu svetome konju.
- Poviču svi da nam valja do boginje konja odvući
- i pomolit se njoj.