(Translated by https://www.hiragana.jp/)
Kraljevina Jugoslavija – Wikipedija Prijeđi na sadržaj

Kraljevina Jugoslavija

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Prva Jugoslavija)
Ovo je glavno značenje pojma Kraljevina Jugoslavija. Za druga značenja pogledajte Jugoslavija (razdvojba).
Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca3

Kraljevina Jugoslavija4

Kraljevina

 

 

1. prosinca 1918.10. travnja 1941. ¹
 

 

Zastava Grb
Zastava Grb
Geslo
Jedan narod, jedan kralj, jedna država
Himna
Himna Kraljevine Jugoslavije
Lokacija Kraljevine Jugoslavije
Lokacija Kraljevine Jugoslavije
Glavni grad Beograd
Jezik/ci "srpsko-hrvatsko-slovenački" ²
Vlada Ustavna monarhija
Kralj
 - 1918. – 1921. Petar I. Karađorđević
 - 1921. – 1934. Aleksandar I. Karađorđević
 - 1934. – 1945. Petar II. Karađorđević
Regent
 - 1918. – 1921. Aleksandar I. Karađorđević
 - 1934. – 1941. Princ Pavle
Premijer
 - 1918.1919. Stojan Protić (prvi)
 - 1939.1941. Dragiša Cvetković
 - 1945. Josip Broz (dogovor)
Povijest Međuratno razdoblje
 - Unija 1. prosinca 1918.
 - Diktatura 6. siječnja 1929.
 - Oktroirani ustav 3. rujna 1931.
 - Osovinska invazija travanj 1941.
 - Sporazum Tito-Šubašić 16. lipnja 1944.
 - Proglašena republika 10. travnja 1941.
Površina
 - 1931. 247542 km2
Stanovništvo
 - 1931. 13934038 
     Gustoća 56,3 st/km² 
Valuta kruna (do 1920.)
dinar (od 1920.)

¹ Zapadne sile su željele obnavljanje Kraljevine Jugoslavije 1945. godine. Kraljevina je na papiru možda i postojala još nekoliko mjeseci, no praktično nikad nije došlo do obnovljenja.
² srpski, hrvatski i slovenski[1][2]
3 ime korišteno od 1. prosinca 1918. – 3. listopada 1929.
4 ime korišteno od 3. listopada 1929. – 10. travnja 1941.

Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (srp. Краљевина Срба, Хрвата и Словенаца), od 1929. godine Kraljevina Jugoslavija (srp. Краљевина Југославија), naziv je za monarhiju koja je obuhvaćala područja Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Makedonije, nastala je 1. prosinca 1918. godine,[3] a prestala postojati uspostavom Demokratske Federativne Jugoslavije. Kralju Petru II. Karađorđeviću je zabranjen povratak u zemlju 29. studenoga 1943. godine, te je na približno istom području proglašena republika dana 29. studenoga 1945. godine.[4]

Prigodom nastanka Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca 29. listopada 1918. godine, nije se niti jedna od tih država proširila na teritorij druge, nego je nastala unija Države Slovenaca, Hrvata i Srba i Kraljevine Srbije (koja je nekoliko dana ranije bila sebi pripojila Kraljevinu Crnu Goru), povodom čijeg su formiranja u pravnom redu obje te ranije države prestale postojati; kod sklapanja Ugovora u Saint Germainu iz 1919. godine[5] je iz praktičnih razloga bilo ugovoreno da će nova Kraljevina SHS naslijediti ugovore "bivše Kraljevine Srbije".[6] U Ugovoru iz Saint Germaina se doduše govori o "područjima pripojenima Srbiji od 1913. godine - ali se to odnosi na područja oduzeta Turskoj i Bugarskoj; u pogledu područja koje je nekad bila dijelom Austro-Ugarske (tj., u pogledu Države SHS) i Kraljevine Srbije, govori se o slobodnom sklapanju unije, povodom koje je nastalo ("konstituirano") Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, koje je uspostavilo suverenitet nad teritorijem i stanovništvom ranijih država.[7][8]

Nastanak Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca prošao je u napetoj situaciji, gdje su postojali nemali problemi na granicama s Austrijom (gdje su sporne bile granice u Koruškoj i Štajerskoj, te su postrojbe pod zapovijedanjem Rudolfa Majstera oružanom silom zauzele Maribor), Italijom (čije su snage zauzele znatan dio Dalmacije, a uspostavljena je i paradržava Talijanska uprava za Kvarner), Mađarskom (kojoj su snage Države SHS pod zapovjedništvom Slavka Kvaternika oduzele Međimurje, a srpske snage današnju Vojvodinu i hrvatsku Baranju), Albanijom (gdje su još od ranije bila sporna područja napučena Albancima koja su danas u sastavu Kosova, Crne Gore i Makedonije) i Bugarskom (koja je tijekom Prvoga svjetskog rata bila proglasila priključenje čitave današnje Makedonije). Proces nastanka nove države je ipak prošao bez većeg oružanog sukoba, izuzev krvavo ugušene Božićne pobune u Crnoj Gori.

Za nastavak Kraljevine SHS bile su od presudne važnosti odluke sila Antante nakon njihove pobjede u I. svjetskom ratu. Od geopolitičkih interesa i prosudbi preostalih pobjedničkih sila bitno je odskakala Kraljevina Italija, koja je već na sjednici vlade 3. prosinca 1918. godine donijela odluku da se putem obavještajnih službi talijanske vojske promoviraju skupine unutar nove države koje teže njenom razbijanju; takva će odluka potom voditi talijanskom podupiranju Ustaša i razbijanju Jugoslavije nakon Travanjskog rata 1941. godine.[9]

Nastanak Kraljevine Jugoslavije bila je u velikoj mjeri plod vanjskopolitičkih nastojanja Francuske, koja se suštinski zauzela za rušenje Austro-Ugarske, kao "slabe točke Centralnih sila". Jugoslavenski projekt trebao je poslužiti kao obrana od ponovnog snaženja Njemačke - ali ujedno i kao nagrada Srbiji za njeno savezništvo u I. svjetskom ratu; granice nove države povučene su na način da zadovolje i apetite Italije koji su bili povod uključivanju te zemlje u rat na Francuskoj strani. Zanemarivši britanske prijedloge da se u obzir uzmu mogućnost uspostave federalne države, Francuska politika je dala punu potporu ideji srpskih vladajućih krugova da nova država ima predstavljati tek uvećanu Srbiju, te će stoga naposljetku međunarodna zajednica omogućiti Srbiji da trijumfalistički vodi novu državu i u njoj uspostavi unitarnu državu vlast.[10]

Napetosti između Srba i drugih naroda stvorili su slijedećih desetak godina, koje je naposljetku kralj Aleksandar Karađorđević 1929. godine pokušao staviti pod nadzor suspendiranjem političkih sloboda i uvođenjem vlastite Šestosiječanjske diktature. Kralj je između ostaloga pristupio administrativnoj reformi države, kojom je osnovano 9 banovina.[11] Diktaturom su problemi samo privremeno riješeni; slijedeći veliki pokušaj rješavanja stanja u državi je predstavljalo sklapanje Sporazuma Cvetković-Maček iz 1939. godine, slijedom kojega se pristupilo osnivanju Banovine Hrvatske, kao de facto federalne jedinice unutar Jugoslavije. Dio srbijanske elite okupljen oko predsjednika jugoslavenske vlade Dragiše Cvetkovića je zamišljao Jugoslaviju - približno prema granicama dotadašnjih banovina podijeliti na slovenski (Dravska banovina), hrvatski (Banovina Hrvatska) i najveći srpski dio, koji bi pod nazivom "Srpska Zemlja" obuhvaćao područje preostalih 6 banovina. Međutim u srpskoj političkoj javnosti nije postojala suglasnost o granicama između Banovine Hrvatske i "Srpske Zemlje", pa do raspada Kraljevine Jugoslavije u Travanjskom ratu 1941. god. nije došlo do službenog oformljavanja "Srpske Zemlje", nego su nastavile na tom području djelovati banovine.[12][13]

Kasnijim preimenovanjem Kraljevstva SHS u Kraljevinu Jugoslaviju, nije došlo do nikakve državnopravne promjene: riječ je naprosto bila o promjeni imena, koja je doduše trebala naznačiti (umjetni) nastanak nove etničke zajednice - Jugoslavena.

Ime države

[uredi | uredi kôd]
  • Odgovorom regenta Aleksandra Karađorđevića na Adresu "Narodnog vijeća" nastala je 1. prosinca 1918. godine prva Jugoslavija pod nazivom Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca.[14]
  • Ustav od 28. lipnja 1921. (Vidovdanski ustav) zove novu državu Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca,[3] pa je taj naziv uobičajeniji nego prvi.
  • 3. listopada 1929. godine proglašen je Zakon o nazivu i podjeli kraljevine na upravna područja, čiji prvi članak glasi: Službeni naziv države Srba, Hrvata i Slovenaca je Kraljevina Jugoslavija.[15]

Povijest države

[uredi | uredi kôd]

Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca

[uredi | uredi kôd]
Krfska deklaracija od 20. srpnja 1917. (prva stranica na slici) bila je jedan od temelja formiranja buduće zajednice Države SHS i Kraljevine Srbije.

Iako su predstavnici Države SHS, na čelu sa Svetozarem Pribićevićem, prije upućivanja u Beograd od Narodnog vijeća Države SHS dobili dokument "Naputak" kojim se uvjetuje ujedinjenje Države SHS s Kraljevinom Srbijom okupljanjem ustavne skupštine koja će 2/3 većinom odlučiti buduće uređenje države, dolaskom u Beograd, pod dojmom nasilnog pristupa Crne Gore Srbiji te samovoljni izlazak Bačke, Banata i Baranje (Novosadska skupština) i hrvatskog Srijema koji je bio pod srpskom vojnom kontrolom do izgasavanja ujedinjenja iz sastava Države SHS i priključenje Srbiji, bojeći se talijanske okupacije Dalmacije i Istre te socijalnih nemira, biva odbačen "Naputak" i napisana "Adresa" dokument o bezuvjetnom ujedinjenju Države SHS i Kraljevine Srbije. Delegacija, koju je predvodio Pribičević, predstavila je regentu Aleksandru, koji je zastupao tada bolesnoga oca Petra I., "Adresu". Dokument je pročitao potpredsjednik Narodnog vijeća, dr. Ante Pavelić, a regent ju je ratificirao 1. prosinca 1918. godine, proglasivši tako novonastalo Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca.

Novonastala država bila je bez Ustava, a sva vlast bila je bila je koncentrirana u rukama regenta Aleksandra (apsolutizam) i beogradskoga dvora (centralizam). U Crnoj Gori je izbila žestoka oružana pobuna.

Značajni velikosrpski intelektualac Vaso Čubrilović objašnjava u intervjuu 1981. godine da je u vrijeme formiranja zajedničke države postojala znatna volja da se formira suvremena država, ali da Beograd - kao središte nove države, puno volje da profitira od njezinoga stvaranja - nije imao kapaciteta biti suvremeno državno središte, nego tek središte korupcije i nesposobnog upravljanja: "Mislim da od 1918. do 1941. mi grešimo više iz neznanja kako treba urediti državu, nacionalno i kulturno rešenu, nego iz svesne volje da vladamo nad drugim narodima. Mi nismo imali izgrađeni kapitalistički sistem da preko njega možemo eksploatisati druge zemlje. To je vrlo komplikovana metoda, mi toga nismo imali. Imali smo malo birokratije, vrlo slabe, malo čaršije, koja ne ume vladati i nije umela da vlada. Ali je umela brljati. I taj primitivni način uplitanja, preko prljavog upravnog aparata, bila je glavna pogreška našeg upravljanja od 1918. do 1941. godine".[16]

Kralj je sam sastavljao vlade, a represije režima protiv političkih neistomišljenika bile su česte i okrutne (čak je i Svetozar Pribićević, kao Ministar unutarnjih poslova, djelovao protiv političara s kojima je nekad radio u Narodnom vijeću SHS). Narodna skupština nije se sastajala, a službeni je Beograd sve dekrete i zakone donosio preko obznana, odnosno kraljevih samodonesenih odluka. Jasno da je takva politika izazivala burne reakcije i stvarala sve veću oporbu protiv režima. Prva reakcija došla je već 2. prosinca 1918. godine, dakle samo dan nakon ujedinjenja, u obliku Proglasa HSP-a u kojem se protivi načinu ujedinjenja pozivajući se na ranije Svibanjsku i Krfsku deklaraciju, dogovore Narodnoga vijeća SHS, ali i činjenicu da Hrvatski sabor nikada nije ratificirao "Adresu". Sljedeći veliki izljev nezadovoljstva dogodio se 5. prosinca 1918. godine. Na trgu u Zagrebu su se, tijekom prijepodneva, okupili pristaše kraljevstva na skupu u čast novoj državi na kojemu su se, između ostalog, mogle čuti i brojne protuhrvatske parole. Hrvatski je narod, nezadovoljan policijskom tolerancijom takvog ponašanja, poslijepodne održao sličan skup na kojemu je kritizirao Kraljevstvo. No, reakcija policije bila je drugačija. Naime, za razliku od prijepodneva, policija je napala okupljene građane, ranila, uhitila i odnijela nekoliko života, čime je, po prvi puta, demonstrirana sila beogradskog dvora nad političkim oponentima. Taj je događaj znan kao Prosinačke žrtve. Srpska hegemonija ogledala se i u gospodarskom smislu. Iako su krune bile približno jednakog omjera s dinarom (1:1), a cijeli zapadni dio zemlje koristio je upravo krune, službeni je Beograd ubrzo izdao zakon kojim je omjer razmjene bio 4:1 u korist dinara. Naime, svi oni koji su željeli mijenjati krune za dinare, a morali su jer je Beograd ukinuo krune kao valutu, morali su dati 4 krune za 1 dinar, što je bilo i više nego nerealno. Slično je bilo i s agrarnim reformama i oporezivanjima - podjela zemlje išla je u korist srpskim seljacima, a velik broj hrvatskih seljaka morao je sakrivati stoku kako im država ne bi naplaćivala velike poreze na posjedovanje stoke.

Po dolasku u Rijeku, fašistički ideolog Gabriele d'Annunzio naišao je na sveopće odobravanje.
U sastav Države SHS ušlo je 1919. i Međimurje čije je stanovništvo pozivano na otpor mađarskim vlastima plakatima (kao na slici).

Godine 1919., talijanski iredentistički pjesnik i rani ideolog fašizma, Gabriele d'Annunzio okuplja ardite, vojne veterane iz Prvog svjetskog rata, i u čamcima vesla do Rijeke, koju 12. rujna 1919. godine okupira i uspostavlja talijansku upravu. Bila je to prva otvorena fašistička invazija na neku zemlju u međuratnom razdoblju, a rezultirala je velikim negodovanjem vlasti Kraljevstva SHS. Apeli međunarodnoj zajednici rezultirali su sklapanjem Rapallskog ugovora 1920. godine kojim je Kraljevstvo dobilo upravo nad okolicom grada, a Rijeka je postala slobodna država. "Jadransko pitanje" koje je tada nastalo bit će razriješeno tek 1924. godine sklapanjem Rimskog ugovora 1924., kojim je Rijeka pripala Italiji, a okolica grada Kraljevini SHS.

Rapallskim ugovorom Italiji su pripali Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (bez Kastva), otoci Cres, Lošinj, Unije i Susak, Zadar te Lastovo, Palagruža i neki manji nenastanjeni otoci. Priznata je Slobodna Država Rijeka koja je obuhvaćala grad Rijeku te dio teritorija sjeveroistočne Istre (Rimski ugovori).Talijanima u Kraljevini SHS priznato je pravo uporabe jezika i sloboda vjeroispovijesti, ali se ista prava Hrvatima i Slovencima u Istri nisu jamčila. Hrvatska i slovenska javnost te Hrvati i Slovenci u Istri loše su primili rješenja postignuta Rapallskim ugovorom, a ministar Trumbić podnio je ostavku.

Prva veća politička kriza nove države nastaje kao posljedica ne imanja ustava. Naime, u tri godine postojanja, situacija se nije načelno promijenila - Ustava koji bi potvrdio državno uređenje nije bilo, a kralj je i dalje provodio samovladu obilježenu znatnim represijama protiv političke opozicije. Uz HRSS i HSP (koje su se 1921. godine ujedinile u Hrvatski blok), kao nova, značajna opozicija hegemoniji beogradskog dvora javlja se i novoosnovana Komunistička partija Jugoslavije. Osnovana u Vukovaru 1919. godine, stranka je bila jedna od rijetkih svejugoslavenskih stranaka (dakle, uključivala je članove iz cijele zemlje), a njezin program bazirao se na kombinaciji boljševizma, lenjinizma i uspostavi sovjetske republike po uzoru na Rusku SFSR. Kao stranka koja je postajala iznimno popularna, počela je predstavljati veliku prijetnju režimu (u jednom je trenutku bila treća stranka po jačini, iza DS-a i radikala), tako da je ubrzo, već 1920. godine, pala pod Obznanu. Naime, Ministar unutarnjih poslova, Milorad Drašković, donio je Obznanu (koja će kasnije postati rigorozni Zakon o zaštiti države) kako bi osigurao državu od onih koji ju žele srušiti - de iure, ona je omogućavala brojna prava i slobode i bila je usmjerena isključivo protiv onih koji ruše državu (odnosno, komunista), ali je de facto bila primjenjivana na sve one koji su javno izražavali svoje nezadovoljstvo režimom. Iako su od tog trenutka djelovali tajno (što im je pomoglo prilikom NOB-a), komunisti su i dalje bili aktivni, a jedan od prvih odjeka bilo je ubojstvo ministra Draškovića u Delnicama 1921., kojeg je izvršio komunistički omladinac Alija Alijagić. Komunisti tako djeluju u ilegali, a HRSS i ostale oporbene stranke bore se za svoja prava u Narodnoj skupštini.

Od Vidovdanskog ustava do diktature

[uredi | uredi kôd]
Kontroverzni Vidovdanski ustav naišao je na veliko osporavanje, posebno na području Hrvatske i Slovenije.

Godine 1921. saziva se posebna Narodna skupština s ciljem donošenja novog ustava. Iako je već ranije određeno kako će se ustav i državno uređenje donijeti dvotrećinskom većinom, prilikom izglasavanja ustava došlo je do znatnih problema. Naime, tijekom Ustavne skupštine, hrvatski predstavnici odbijaju pozdraviti srpskog regenta Aleksandra kao vladara nove države smatrajući da bi tako priznali Petra za svog kralja. Inzistiranje srpskih zastupnika na pozdravu rezultira hrvatskim napuštanjem Ustavotvorne skupštine. Kako je HRSS-u pristup zabranjen pod izlikom da u nazivu prejudiciraju državno uređenje te kao takvi ne mogu pristupiti skupštini, srpski zastupnici donose novi centralistički ustav po principu 50 % plus jedan glas pošto je bilo nemoguće okupiti dvotrećinsku većinu. Ustav je izglasan uz malen broj glasova protiv, a službeno je donesen 28. lipnja 1921. godine, na Vidovdan, zbog čega se i naziva Vidovdanski ustav. Moglo bi se reći da je tom odlukom koja je protivna "Naputku" Narodnog vijeća Države SHS posijano sjeme svih budućih problema. U kolovozu iste godine umire kralj Petar I. Karađorđević, a nasljeđuje ga, sada i službeno kralj (iako je i kao regent, de facto vodio državu od njezinog osnutka), Aleksandar I. Karađorđević. Ime države promijenjeno je u Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, a podijeljena je na 33 oblasti.

Nikola Pašić bio je jedan od najutjecajnijih političara prve faze jugoslavenske povijesti. Na premijersku poziciju biran je u više navrata. Nikola Pašić bio je jedan od najutjecajnijih političara prve faze jugoslavenske povijesti. Na premijersku poziciju biran je u više navrata.
Nikola Pašić bio je jedan od najutjecajnijih političara prve faze jugoslavenske povijesti. Na premijersku poziciju biran je u više navrata.
Čelnik HRSS-a Stjepan Radić bio je ključni oporbenjak beogradskom režimu do svoje smrti koja je uslijedila kao posljedica atentata.

No, problemi, kao što je naznačeno, nisu riješeni. Naime, Vidovdanski ustav bio je iznimno centralistički nastrojen, a svu je vlast davao kralju i nasljednoj dinastiji Karađorđevića. Iako je institucija Predsjednika vlade postojala, njegove ovlasti su, u odnosu na kraljeve, bile neznatne. Naime, zanimljiv je podatak kako je u periodu od 1921. do 1929. došlo do 23 promjene vlade, a od svih tih, samo su 2 zahtjeva došla od Narodne skupštine, a ostalu 21 promjenu inicirao je sam kralj (naravno, neki premijeru su ostali i nakon promjena vlade). Izbori u novoj kraljevini održavali su se svake 2 godine (1923., 1925. i 1927.), a glavna konkurencija dominantnoj Narodnoj radikalnoj stranci (koja je po broju zastupnika prestigla i DS), bio je Radićev HRSS. Radić se 1923. godine ujedinio sa Slovenskom ljudskom strankom Antona Korošeca i Jugoslavenskom muslimanskom organizacijom Mehmeda Spahe kako bi sklopio parlamentarnu koaliciju koja bi mogla parirati Pašićevim radikalima. Kako bi razbio koaliciju, a istovremeno dobio povjerenje Narodne skupštine, Pašić šalje delegata na pregovore s trojicom stranačkih čelnika. Kada im je ovaj obećao privilegije za njih i njihove stranačke kolege (što su čak dobili i napismeno), Radić, Korošec i Spaho daju povjerenje Pašiću, ali se pozivaju na obećanja zajamčena dokumentom - jasno, Nikola Pašić obećanja nije ispunio. Stjepan Radić tada odlazi u Europu gdje apelira kod stranih vlasti za pomoć, a 1924. godine uključuje HSS u Seljačku internacionalu. Po njegovom povratku, biva zatvoren, a stranka zabranjena zbog afilijacije s komunistima (naime, nisu svi članovi HSS-a odobravali Radićev potez). Politika ometanja koju je provodio HSS morala je pasti, tako da je 27. ožujka 1925. godine, pred samim kraljem, Pavle Radić pročitao proglas kojim HSS priznaje ustav i državno uređenje, a ujedno i odustaje od republikanskog uređenja - HSS (dakle, promijenjeno je i ime) od tada zastupa politiku federalizma. Ubrzo nakon, Radić biva puštan iz zatvora, a HSS ulazi u koaliciju s radikalima (tzv. "R-R vlada - Radić-radikali vlada") u kojoj Radić obnaša funkciju Ministra prosvjete, a manji broj članova HSS-a ulazi u vladu kao Ministri bez portfelja.

Jasno, koalicija dvaju politički polariziranih stranaka nije dugo opstala i Radić ubrzo napušta vladu i vraća se u oporbu. Tada se Radić, što je bilo veliko iznenađenje za Državu, približava bivšem političkom protivniku - Svetozaru Pribićeviću. Naime, Pribičević je već ranije istupio iz DS-a i osnovao SDS, a shvatio je kako se prisilni unitarizam ne smije provoditi te kako je federalno uređenje jedina moguća solucija za krizu u zemlji. Dvojica stranačkih čelnika 10. studenoga 1927. osnivaju Seljačko-demokratsku koaliciju, savez HSS-a i SDS-a, kojoj su na čelu bili upravo Radić i Pribićević. Nova je koalicija predstavljala ozbiljne probleme Vladi u Beogradu, posebice jer više nisu mogli ostvarivati potrebnu većinu.

Pogreb Stjepana Radića 12. kolovoza 1928. u Zagrebu, u trenutku potresenosti cjelokupnog hrvatskog naroda.

No, radikali su našli rješenje i za tu političku krizu. Radićevi kritički istupi u Narodnoj skupštini rezultirali brojnim prijetnjama, od kojih je znakovita bila ona srpskog zastupnika Čede Radovića, osobe bliske Ministru financija. Unatoč prijetnjama i upozorenjima, Radić je 20. lipnja 1928. godine odlučio otići u Narodnu skupštinu. Puniša Račić, radikalski zastupnik i član organizacije Bela ruka, unio je svoj revolver u Narodnu skupštinu (što je bilo protuzakonito) i čekao prigodu. Kada je HSS-ov zastupnik Ivan Pernar oštro kritizirao Račića, Račić je napustio zastupničku klupu, prišao govornici, izvadio revolver i počeo pucati po HSS-ovcima. Đuro Basariček i Pavle Radić pogibaju na mjestu, dok se Ivan Granđa, Ivan Pernar i, glavna meta, Stjepan Radić izvlače s ozljedama. Radić, kojemu je metak završio u trbuhu, biva operiran u Beogradu, nakon čega se vraća u Zagreb gdje je umro 8. kolovoza 1928. godine. Puniša Račić osuđen je na 20 godina robije te je zatvoren, ali je na robiji u Kaznenom zavodu u Zabeli kod Požarevca dobio kraljevski tretman, čime je još jednom demonstrirana okrutnost beogradskog režima. Sprovodi Basaričeku i Pavlu Radiću bili su i jasna prigoda za izražavanje nezadovoljstva hrvatskoga naroda. Iako je preživio atentat, Stjepan Radić, glavna oporbena ličnost ovoga razdoblja, preminuo je 8. kolovoza 1928. godine u Zagrebu od posljedica ranjavanja. Prosvjedi na njegovom sprovodu bile su znatno veće nego na onome Đure Basarička i Pavla Radića. SDK tada službeno odbija sudjelovati u radu Narodne skupštine, a politička kriza u zemlji se pogoršava.

Šestosiječanjska diktatura

[uredi | uredi kôd]
Objavljena preko Radio Beograda, Šestosiječanjska diktatura kralja Aleksandra I. isprva je dočekana s odobravanjem, ali se kasnije pokazala kao nastavak dotadašnje dvorske politike.

Atentat u Narodnoj skupštini 1928. godine donio je još veće probleme u Kraljevini SHS, a kriza se toliko produbila da je reagirati morao sam kralj. Dana 6. siječnja 1929. godine, preko Radio Beograda objavio je ukidanje Narodne skupštine i svih stranaka, uveo je diktaturu, koju će povijest pamtiti kao Šestosiječanjska diktatura, a sve je to opravdao krizom koju parlamentarci nisu uspjeli riješiti - između Kralja i Naroda od tog trenutka posrednika nije smjelo biti. Nekoliko mjeseci potom, kralj Aleksandar donosi novi Zakon o nazivu i podjeli države kojim će ime države promijeniti u Kraljevina Jugoslavija, provodeći, tako, geslo "Jedan narod, jedan kralj, jedna država", a istu će podijeliti na 9 banovina i grad Beograd. Ukinute su bilo kakve nacionalne posebnosti, a stvorena je, što i jest bilo jedno od izvornih ideja Karađorđevića, jugoslavenska nacija s jugoslavenskim jezikom kao službenim.

Iako je dobar dio političara, posebice hrvatskih (njih je predvodio dr. Vladko Maček, nasljednik Stjepana Radića na čelu SDK), pozdravio uvođenje diktature, smatrajući ju boljim rješenjem od Vidovdanskog ustava i novom prigodom za ujednačavanje odnosa, proglašenje iste dovelo je, zapravo, do eskalacije nasilja protiv unutrašnjih neistomišljenika, što je samo povećalo spiralu stvorenu još 1918. godine. U državnom pokušaju razbijanja albanskih, hrvatskih, makedonskih i slovenskih pokreta hrvatske žrtve će postati najpoznatije. Među istaknutim žrtvama ističu se Josip Predavec, HSS-ov zastupnik ubijen nedugo nakon izlaska iz zatvora, Đuro Đaković, jedan od visokopozicioniranih dužnosnika još uvijek ilegalne KPJ i albanolog i pisac, pravaš Milan Šufflay, koji je ubijen usred Zagreba. Šufflayjevo ubojstvo posebno je odjeknulo u svijetu, posebice zbog naknadnog zataškavanja od vlasti (o tome se, naime, nije pisalo niti govorilo), a na ponašanje beogradske vlasti pismom su reagirali, između ostalih, i Albert Einstein i Heinrich Mann.[17][18][19] Atentat je pokušan i na pravaša Milu Budaka, dok je Vladko Maček izbjegao smrt, ali je dobar dio vremena proveo u zatvoru. Godine 1932., Ustaše, koje je još od 1929. godine vodio Ante Pavelić kao tajni, revolucionarni ogranak HSP-a kojemu je cilj stvaranje samostalne Hrvatske, podižu ustanak u ličkom selu Brušane. Ustanak je bio izveden poprilično traljavo, tako da je ugušen bez većih problema, ali bio je ovo prvi javni istup UHRO-a, koji je tada već imao jasno definirane političke ciljeve. Iako je Ante Pavelić već 1929. godine in absentia osuđen na smrt od Suda za zaštitu države, djelovanje ustaša u inozemstvu bilo je poprilično plodonosno (kasnije će se to, doduše, pokazati kao problem, jer će te iste ustaše, na temeljima fašizma i nacizma, voditi genocidnu i diktatorsku NDH). Osim individualnih atentata, događali su se i neki kolektivni pokolji kao što su Sibinjske, Senjske i Vrbske žrtve. Gospodarska i politička hegemonija nije jenjavala, tako da je nova agrarna reforma ponovo išla na ruku srpskog seljaštva (naime, zemlju koja se dijelila prvo su dobivali sudionici Srpskih ustanaka, pa ratni veterani, a tek onda ostali), a odnos snaga na važnim državnim funkcijama bio je nevjerojatan - možda najbolji primjer je primjer generala Jugoslavenske vojske. Naime, od svih generala, broj srpskih generala bio je 161, dok je broj hrvatskih generala bio 2. Slični omjeri bili su i na drugim funkcijama.

Godine 1932., Kraljevina Jugoslavija dolazi na rub rata s Italijom nakon Trogirskog incidenta od 1. prosinca 1932. (tom su prigodom pripadnici Sokola Kraljevine Jugoslavije u Trogiru uništili ili teško oštetili čak osam starih mletačkih lavova) i još nekoliko incidenata.[20]

Izuzev Mačeka, potpis na Zagrebačke punktacije stavili su i Ante Trumbić, predsjednik HFSS-a i bivši Ministar vanjskih poslova te Mile Budak, vođa HSP-a i kasniji Pavelićev Ministar prosvjete i vjere. Izuzev Mačeka, potpis na Zagrebačke punktacije stavili su i Ante Trumbić, predsjednik HFSS-a i bivši Ministar vanjskih poslova te Mile Budak, vođa HSP-a i kasniji Pavelićev Ministar prosvjete i vjere.
Izuzev Mačeka, potpis na Zagrebačke punktacije stavili su i Ante Trumbić, predsjednik HFSS-a i bivši Ministar vanjskih poslova te Mile Budak, vođa HSP-a i kasniji Pavelićev Ministar prosvjete i vjere.

Iako je situacija u zemlji bila daleko od idealne, krajem 1931. dolazi do blagog smirivanja, tako da kralj Aleksandar, 3. rujna 1931. donosi Oktroirani ustav kojim je ponovo vraćen parlamentarizam, a iste su godine raspisani izbori. Prorežimske stranke ujedinjene su u jedinstvenu Jugoslavensku nacionalnu stranku (JNS) koji je vodio general Petar Živković, predsjednik vlade u vrijeme diktature i zapovjednik Kraljevske garde. Iako su izbori raspisani, oni su bili javni i za pristupanje izborima bio je potreban dovoljan broj potpisa iz određenih kotara, zbog čega su mnoge stranke, uključujući i SDK, bojkotirale ove izbore, što je, jasno, rezultiralo pobjedom JNS-a. Kada je postalo izvjesno da ni kraljevska diktatura ne dovodi do poboljšanja, oporbeni političari iz Hrvatske (HSS, HSP, HFSS), koje predvode Vladko Maček (HSS), Mile Budak (HSP) i Ante Trumbić (HFSS), okupljaju se u Zagrebu i donose zajednički protestni dokument znan kao Zagrebačke punktacije (1932.). Pozivajući se, ponovo, na Krfsku i Ženevsku deklaraciju, zahtijevaju federalno uređenje i daljnje dogovore. Zagrebačke su punktacije potakle i niz drugih dokumenata, tako da u kratkom roku izlaze i Novosadske i Sarajevske i Ljubljanske punktacije. Kako je službeni Beograd punktacije proglasio protudržavnima, one su postale nevažeće, a zanimljivo je kako je od svih potpisnika, samo Maček završio, iako nakratko, u zatvoru.

Snimka Marsejskoga atentata danas je jedna od najvažnijih i najstarijih dostupnih snimaka od iznimnoga povijesnog značaja.

Ipak, problemi su se i dalje gomilali. Iako je raniji pokušaj u Zagrebu propao, planovi za ubojstvo kralja Aleksandra nisu prestali i kralj je bio upozoren kako će izvan Jugoslavije biti u velikoj opasnosti. Unatoč svemu, kralj je na brodu "Dubrovnik" otputovao u Marseilles na dogovoreni sastanak s francuskim Ministrom vanjskih poslova Louisom Barthouom kako bi dogovorio bolju suradnju dvije zemlje. Ipak, tijekom vožnje ulicama, Vlado Černozemski, pripadnik VMRO-a, ispalio je nekoliko metaka u kralja iz neposredne blizine, a tijekom pucnjave je poginuo i ministar Barthou. Marsejski atentat od 9. listopada 1934. okončao je Aleksandrovu vladavinu, a velik teret osvete pao je na ustaše. Naime, ubrzo je otkrivena upletenost ustaša u planirani atentat, tako da su brojni ustaški kampovi po svijetu pozatvarani, a čelnici uhićeni (Pavelić je boravio u zatvoru u Torinu).

Predsjednik Namjesništva i regent bio je, nakon atentata, Aleksandrov rođak Pavle Karađorđević, koji je prijestolje preuzeo do punoljetnosti Aleksandrova sina, Petra II.

Kako je prijestolonasljednik Petar II. još uvijek bio maloljetan, vlast je, kao regent, preuzeo Pavle Karađorđević, sin Arsena Karađorđevića. Princ Pavle postat će regent i uspostavit će tročlano Namjesništvo kojeg će, uz Ivu Perovića, bana Savske banovine, i Radenka Stankovića, profesora medicine iz Beograda, i voditi. Namjesništvo će, postepeno, dovesti do popuštanja diktature, ali tu priliku vide velikosrpski vjerski vođe koji šire ideje i mržnju prema hrvatskom narodu koja rezultira ubijanjem hrvatskih seljaka i paljenjem sela. Dobro prikriveni motivi i lažna izvješća rezultiraju daljnjim djelovanjem Ustaša i hrvatske mržnje prema Srbima što će kasnije rezultirati zločinima u NDH. Naime, nakon pada Jevtićeve vlade, dolazi, pod pritiskom Francuske i Engleske, do rješavanja tzv. hrvatskog pitanja.

Predsjednik vlade Milan Stojadinović okrenuo je Jugoslaviju prema Trećem Reichu i Italiji. Predsjednik vlade Milan Stojadinović okrenuo je Jugoslaviju prema Trećem Reichu i Italiji.
Predsjednik vlade Milan Stojadinović okrenuo je Jugoslaviju prema Trećem Reichu i Italiji.
Stojadinovićev nasljednik, Dragiša Cvetković, uspješno je dovršio pregovore s Mačekom.

Prva kriza koja je riješena bila je Konkordatska kriza. Naime, pregovori oko stvaranja konkordata između Kraljevine Jugslavije i Vatikana trajali su već neko vrijeme, a dokument je, konačno, potpisan 1935. za vrijeme nadbiskupa Antuna Bauera. No, iako je dokument potpisan, prosvjedi i snažna opozicija pravoslavnih svećenika, koji su tvrdili kako se Hrvatima time daje prevelika autonomija, rezultirali su time da konkordat nikada nije ratificiran. Sljedeći dio hrvatskoga pitanja bio je politički status Hrvatske. Naime, nakon smjene Jevtića, za premijera je postavljen Milan Stojadinović, vođa Jugoslavenske radikalne zajednice (JRZ ili popularno "jereza" - sačinjavale su je JNS, JMO i SLS). Stojadinović, doduše, počinje pregovore s Vladkom Mačekom oko statusa Hrvatske, ali za njegova mandata (1935.1939.), oni neće biti završeni. Godine 1939., knez Pavle smjenjuje Milana Stojadinovića i imenuje Dragišu Cvetkovića za novog predsjednika vlade. Kako su pregovori Stojadinović-Maček bili neuspješni, novi predsjednik vlade započinje nove pregovore koji su 26. kolovoza 1939. godine rezultirali potpisivanjem Sporazuma Cvetković-Maček i osnivanjem Banovine Hrvatske.

Banovina Hrvatska bila je velik presedan jugoslavenske vlasti.

Banovina je zapravo bila "država u državi", a obuhvaćala je teritorij bivše Savske i Primorske banovine (uz dijelove današnje BiH). Imala je sudsku, zakonodavnu i upravno autonomiju u odnosu na Beograd, a za (prvog i posljednjeg) bana izabran je HSS-ovac Ivan Šubašić. Taj neviđeni presedan, kojeg je knez Pavle opravdao člankom 116. jugoslavenskog ustava, izazvao je burne reakcije diljem zemlje. Srpski su se političari pobunili jer su smatrali da takav presedan Hrvatima daje privilegirani položaj i ruši ideje jugoslavenstva koje je država provodila, dok su neki hrvatski političari, predvođeni HSP-om, smatrali kako je ovo samo obmana i kako je jedina moguća solucija potpuna samostalnost Hrvatske. Kako bilo, protesti su ubrzo prestali, a situacija u zemlji ponovo se pogoršala u nadolazećem razdoblju. Dana 1. rujna 1939., Adolf Hitler započinje napad na Poljsku, čime započinje Drugi svjetski rat u kojeg će se i Kraljevina Jugoslavija ubrzo priključiti.

HSS-ov Ivan Šubašić imenovan je za posljednjega hrvatskog bana, a kasnije će u vladi DFJ obnašati i funkciju Ministra vanjskih poslova.

Puč i Travanjski rat

[uredi | uredi kôd]

Kraljevina Jugoslavija svakako je bila važna strateška točka i za Saveznike i za Sile Osovine tako da su se i jedna i druga frakcija borile oko pridobivanja Jugoslavije za saveznika. Iako su Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska bile tradicionalne jugoslavenske saveznice, za vrijeme premijera Stojadinovića došlo je do približavanja Jugoslavije Trećem Reichu i Kraljevini Italiji. Na koncu, pod primamljivim obećanjima, Kraljevina Jugoslavija pristupa Trojnom paktu 25. ožujka 1941. godine, manje od godinu dana nakon što je, u rujnu 1940. godine, formiran. No, dobar dio jugoslavenskog naroda, kao i međunarodna scena, nisu odobravali ovaj potez taku da su Britanci ubrzo dali podršku državnome udaru koji je izveden u noći s 26. na 27. ožujka 1941. godine. Namjesništvo je ukinuto, a premijeru Cvetkoviću oduzet je mandat. Maloljetni kralj Petar II. proglašen je za punoljetnu osobu čime preuzima prijestolje, iako nije ni krunjen ni miropomazan, a za predsjednika vlade izabran je general Dušan Simović. Simovićeva je vlada najavljivala razvrgavanje Trojnoga pakta, ali do toga čina nikad nije došlo zbog pritiska i otvorene prijetnje Trećeg Reicha. Umjesto toga, Simovićeva vlada nije razvrgnula sporazum, nadajući se da će tako izbjeći njemačku okupaciju i spasiti monarhiju.

Podjela Jugoslavije, 1941. – 1943.
Podjela Jugoslavije, 1943. – 1944.

No, unatoč svemu, Hitler je bio bijesan na ovakav razvoj događaja u Jugoslaviji zbog čega je, 6. travnja 1941. godine, naredio invaziju Jugoslavije. Bio je to i dio plana vezan uz osvajanje Balkana - naime, Italija je već ranije započela napad na Metaxasovu Grčku, ali nije imala uspjeha, tako da je Hitler, kako bi proširio sferu utjecaja, rado pristao poslati još vojske (jer je već ranije poslao podršku u obliku Erwina Rommela u Sjevernu Afriku) Italiji. Time je, doduše, odgođena Operacija Barbarossa, ali je osvojen Balkan. Kraljevina Jugoslavija kapitulirala je 17. travnja 1941. godine, dok su se borbe na Metaxasovoj liniji vodile još neko vrijeme - iako je Metaxas umro, Britanci su nastavili pružati pomoć Grcima, ali je i Grčka, potom, kapitulirala. Vojska, kao jedini predstavnik vlasti, potpisala je kapitulaciju, a javna tijela vlasti ostala su bez vodstva. Kralj je sa zlatnim pričuvama Narodne banke Jugoslavije pobjegao sa zračne luke u Nikšiću, zajedno s dijelovima bivše Vlade. Sletio je u London gdje je formirana Jugoslavenska vlada u egzilu, koja se predstavljala kao jedino legitimno tijelo za područje bivše kraljevine i koja je sve do 1943. godine obmanjivala svjetsku javnost kako su četnici Draže Mihailovića jedina antifašistička vojska na području Balkana. Tek su nakon Teheranske konferencije u studenome 1943. godine, Saveznici priznali NOB i Titove partizane kao legitimne predvodnike antifašističkog otpora u Jugoslaviji.

Po potpisivanju kapitulacije, Kraljevina Jugoslavija rascjepkana je na nekoliko marionetskih tvorevina koje su predvodili kolaboracionistički političari odani ili Reichu ili Italiji. Dio okolnih zemalja, kao što su Mađarska i Bugarska, ali isto tako i sam Reich i Italija, proširili su svoj teritorij na uštrb okupiranih zemalja, dok je kod ostalih zemalja došlo do znatnih promjena granica. Slovenija je razdijeljena između Reicha, Italije i Mađarske, a kolaboracionistički režim na tom je području vodio Leon Rupnik. Na području Crne Gore stvorena je Kraljevina Crna Gora koju su vodili domaći kolaboracionisti, koje predvode Mihailo Ivanović i Sekula Drljević i talijanski upravitalji, a dio je izravno pripojen Italiji ili pripojen talijanskoj Albaniji. Makedonija je većim dijelom pripojena Bugarskoj, a manjim dijelom talijanskoj Albaniji. Kosovo je podijeljeno između talijanske Albanije, dio je pripojen Bugarskoj, a dio se našao pod Srbijom. Vojvodina je došla u stanje prije Prvog svjetskog rata, osim što je Banat iako dijelom osovinske Srbije, bio pod njemačkom upravom. Najveća površinom bila je Nezavisna Država Hrvatska, koja je obuhvatila teritorij Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije osim djelova južne i zapadne Hrvatske koji su Italiji predani Rimskim ugovorima od 18. svibnja 1941. godine i onih koje je već prije Italiji predala Karađorđevićevska Jugoslavija, teritorij Bosne i Hercegovine bez djelova Hercegovine koji su pripojeni Italiji ili talijanskoj Crnoj Gori, te bez djelova sjeverne i sjeveroistočne Hrvatske koje je prema osovinskom poretku dobila Mađarska, a dio koje je trebalo pripasti NDH, Mađarska je okupirala i pripojila. Dio Srijema oko Zemuna, premda nominalno pod NDH, bio je pod njemačkom upravom. Dne 8. rujna 1943. godine nakon kapitulacije Italije NDH je razvrgnula ugovore i u svoj sastav uvrstila veći dio teritorija oduzetog preko tih ugovora, no više od toga nije mogla zbog njemačkih planova. Na čelu NDH bio je poglavnik Ante Pavelić, predvodnik ustaša. Na teritoriju Srbije, koji je bio uvelike reduciran, stvorena je država s kolaboracionističkom vojnom upravom koju je predvodio Milan Nedić kao predsjednik Vlade narodnoga spasa, uz kasnije njemačke upravitelje. Sprovođenje genocidnih politika osovinskih režima uvelike je ovisilo o tome tko je pripojio ili okupirao određeni kraj, a kod nominalno neovisnih država osovinskog poredka, ovisilo je pod čijom je okupacijom bio teritorij (njemačka, talijanska).

Iako je ona de iure postojala tijekom cijelog Drugog svjetskog rata, Kraljevina Jugoslavija nikada više nije obnovljena u predratnim granicama i s predratnim režimom te je, nakon savezničke pobjede 1945. godine, na tom području uspostavljena, prvo, Demokratska Federativna Jugoslavija, a ubrzo nakon toga mijenja ime u Federativna Narodna Republika Jugoslavija te potom u Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija.

Stanovništvo

[uredi | uredi kôd]

Popisi stanovništva obavljeni su:

  • 1921. 11,998.000 stanovnika[21]
  • 1931. 13,934.038 stanovnika (procjena)

U ova dva popisa bilježeni su materinski jezik i vjeroispovijest, a ne nacionalnost.

Neriješeno nacionalno pitanje: Hrvati, Slovenci i Crnogorci izgubili nacionalnost, a Muslimani i Makedonci nisu bili priznati kao narod. Zbog teškog gospodarskog stanja u zemlji stanovništvo se udružuje u veće obiteljske zajednice.(90 % stanovništva živi na selu). Nije postojala nikakva socijalna zaštita.

U razdoblju od 1936. do 1939. stopa smrtnosti dojenčadi bila je još uvijek vrlo visoka, prosječnih 141 na tisuću živih porođaja. Očekivano trajanje života je 1931. procijenjeno na 46,5 godina za muškarce i 49,5 godina za žene. Između 1880. i 1957. na današnjem ozemlju Slovenije stanovništvo je poraslo 1,4 puta, u Hrvatskoj 1,6 puta, u Srbiji 2,2 puta, u Makedoniji i Crnoj Gori 2,3 puta, a u BiH 2,5 puta. Od svih osoba iznad 10 godina starosti 1921. godine 51,5 % bilo je nepismeno. Razlika u pismenosti između pojedinih područja bila je napadna: od 8,8 % nepismenih u Sloveniji do 83,8 % u Makedoniji.

Gospodarstvo

[uredi | uredi kôd]

Nakon pripajanja austrougarskih zemalja kraljevini Srbiji počela je zamjena austrougarske krune u srpske dinare. Najprije su se na austrougarske krune lijepile markice. Kod lijepljenja tih posebnih markica na novčanice, odmah je 20 posto donesenog novca oduzimano ‘za obnovu Srbije’. Kasnije 1919. godine, kao sredstvo plaćanja na cijelom teritoriju Kraljevstva SHS uveden je dinar. Novac je mijenjan na početku u omjeru 1 dinar za 2 krune, a od 20. siječnja 1920. u omjeru 1 dinar za 4 krune iako je kruna bila dvostruko jača od dinara jer je tečaj prema U.S. dolaru 1918. godine bio 9,8 kruna za 1 dolar, dok se dolar mijenjao za 20 dinara. Za razliku od krune srpski dinar gotovo nije se devalvirao. Time su bitno oštečeni štediše Kruna i Bankarski sustav nesrpskih zemalja.[22] Još 1918. g. bankarski potencijal nesrpskih zemalja iznosio je 75 % ukupnog bankarskog potencijala novo nastale države.

Industrijalizirane su tada bile uglavno Zagreb, Ljubljana i Vojvodina. Razlike u gospodarskim razvitku tada su bile velike i u pogledu na razinu obrazovanja: 1921. godine 8,8 % Slovenaca bili su nepismeni dok su to bili u južnoj Bosni 83,8 posto stanovništva.

Porezna diskriminacija nesrpskih krajeva bila je primjerice porez na dohodak koje je postojala samo u dijelovima bivše K.u.k. države.[23] Tek 1928. godine izjednačeni su porezi u cijeloj tadašnjoj državi.

Dohodak po glavi stanovnika bio je u Jugoslaviji 1930-ih skoro najniži u Europi, 1938. je procijenjen na 3 100 dinara (oko 70 dolara). Jugoslavija je 1921. imala 135 poljoprivrednih stanovnika na 100 ha obradivog zemljišta, te je tako bila poljoprivredno najnapučenija zemlja istočne i jugoistočne Europe. Godine 1931. broj stanovnika na 100 ha popeo se na 140, a 1938. na procijenjenih 144, ili višak poljoprivrednog stanovništva od 44.4 %. Srbi i Crnogorci iz planinskih krajeva sustavno su naseljavani u Vojvodinu, Srijem, Slavoniju, Makedoniju i Kosovo. Godine 1931. 76,5 % stanovništva Jugoslavije živjelo je od poljoprivrede, a samo 11 % od industrije, rudarstva i zanatstva. Između 1926. i 1939. od poljoprivrede je dolazilo 46 % državnog dohotka, 18,9 % od industrije, a 35,1 % od ostalih aktivnosti. Oko 80 % obradive zemlje bilo je zasijano žitaricama (najviše kukuruzom), koje su uglavnom služile za neposrednu ljudsku ishranu. Svega 14 % ukupne potrošnje bjelančevina potjecalo je od životinjskih prehrambenih prerađevina. Radni učinak životinjske vučne snage bio je nedovoljan u mnogim područjima. Neposredno prije izbijanja Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji je bilo svega oko 2 300 traktora, uglavnom u Vojvodini, gdje je poljoprivredna tehnologija bila na puno višoj razini nego drugdje. Južno od Dunava i Save još su se uvijek naveliko rabili drveni plugovi. Umjetna gnojiva se gotovo nisu ni rabila, a pesticidi samo u vinogradarstvu i ponegdje u voćarstvu.

Većinu velikih poduzeća u međuratnoj Jugoslaviji (tvornice, rudnike, banke, osiguravajuća društva) posjedovali su stranci. Krajem 1937. postotak stranog vlasništva u ukupnom dioničkom kapitalu svih jugoslavenskih poduzeća bio je sljedeći: električna energija 83 %, kemikalije i petrolej 69,9 %, rudarstvo 69,2 %, osiguranje 38 %; cement, boksit i staklo 37 %; metalurgija 32,7 %, drvena građa 28,8 %, rafinerije šećera 24 %, tekstil 22,7 %, hoteli 21 %, mlinovi 19 %, bankarstvo 9 %. Uzmu li se kao osnova dionički kapital i strani krediti, 1/4 svih stranih investicija činili su Francuzi. Britanski interes držao je 17,4 %, SAD 15 %, Njemačka (uključujući i austrijski i čehoslovački udio) 11,1 %, Italija 9,5 %, Belgija 7,4 %, Švicarska 5,9 % te još neki manji vlasnici. K tome je mnoga poduzeća, čiji je dionički kapital bio pretežno jugoslavenski, u stvari učinkovito nadzirao strani kapital, i to zahvaljujući ugovorima s velikim inozemnim kupcima ili stranim kratkoročnim kreditima, ili sudjelovanju tih poduzeća u međunarodnim kartelima.

U razdoblju između 1936. i 1939. njemački udio u jugoslavenskom izvozu iznosio je 28,3 %, a u uvozu 34,8 %. Francuski 2,8-2,3 %, britanski 8,4-7,5 %, priključenjem Austrije i češkog protektorata njemački više od 50 % u izvozu i uvozu. Za jugoslavenskog poslovnog čovjeka pristup Njemačkoj i Italiji bio je lagan, jeftin i siguran, a na zapadnoeuropska tržišta skup i potencijalno rizičan. Nakon rujna 1939. Jugoslavija u Njemačku i Italiju sve više izvozi hranu i sirovine, a ima sve više teškoća uvesti prijeko potrebne tekstilne sirovine, naftne derivate i koks.

U svibnju 1939. vlada je poduzela mjere opreza i narodnoj banci naredila prebaciti veći dio zlatne pričuve u Englesku. Kasnije su te pričuve u visini od 47 000 000 dolara deponirane u Federalnoj banci za rezerve u New Yorku. U zemlji se opticaj novčanica već popeo od 6,6 milijarda dinara krajem prosinca 1938. na osam milijarda dinara krajem kolovoza 1939. Do samog izbijanja rata nije bilo znakova inflacije. Opći indeks cijena (1926=100) tijekom 9 mjeseci je i pao, od 77,5 na 76,8. Početkom rujna 1939. počele su se strmo penjati i cijene i opticaj novčanica. Opći indeks cijena popeo se od 76,8 u kolovozu na 90,9 u prosincu 1939., na 143,9 u prosincu 1940., na 155,3 u veljači 1941. godine. Najizrazitiji porast dogodio se u prehrambenih proizvoda biljnog podrijetla: od 75,7 u kolovozu 1939. na 90,7 u prosincu, na 195,6 u prosincu 1940. i na 213,7 u veljači 1941. Zbog zamrzavanja cijena glavnih predmeta uvoza sredinom 1940. cijene izvoznih roba narasle su povrh cijena uvoznih roba. Usprkos svom nadzoru, troškovi života u Beogradu popeli su se od 81,7 u kolovozu 1939. na 141,3 u veljači 1941. godine.

Unutarnja politika

[uredi | uredi kôd]

Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca bila višenacionalna, priznati status naroda imali su samo Srbi, Hrvati i Slovenci s tvrdnjom da su to "tri plemena istog naroda".

Premda je deklarativno Kraljevina SHS bila ustavna monarhija, Vidovdanski ustav od 28. lipnja 1921. godine ozakonio je velikosrpski hegemonizam, unitarizam i centralizam. Sustav je obilježio i žandarmerijski teror nad političkim protivnicima, komunistima i pro-ljevičarskim strankama, republikanskim strankama te hrvatskom oporbom. Opseg tog terora se kretao od verbalnih prijetnja preko organizacija koje su bile produžena režimska ruka (ORJUNA i sl.), fizičkih ugroza sve do ubojstava.

"Osobe koje preuzimaju vodeće funkcije u Hrvatskoj uglavnom su iz uže Srbije i ne poznaju upravu u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji koja je izgrađivana desetljećima pa korupcija i vladavina žandarmerije, a osobito nepridržavanje postojećih zakona i propisa u Hrvatskoj, izazivaju veliko nezadovoljstvo koje se pretvaralo u krizu. Rješenja koja je donosila srpska vlast bila su zasnovana na francuskom sistemu i nisu odgovarala upravnom sustavu Hrvatskoj koji je bio izgrađen prema njemačkom uzoru te je dolazilo do stalnih nesuglasica, odnosno korak naprijed značio je deset koraka unatrag. (...) sustav zasnovan na poštenju prestao je funkcionirati, a prednost su dobili snalažljivost, veze i korupcija. Izgubila se pravna, a provođenjem agrarne reforme divljim načinom, i materijalna sigurnost. (...) poslovanje s Europom otežano je zbog toga što izvoznice za izvoz robe u Srednju Europu odobrava Beograd pa upravo u tom vremenu upravni organi otvaraju vrata korupciji i podmićivanju, pojavama koje su do 1914. bile u Hrvatskoj slabo razvijene..."[24]

Iako je primjerice pošta u bivsim austrougarskim zemljama bila razvijenija, zaposlenici su uglavno birani po nacionalnim ključu: oko 80 % zapolsneih bili su Srbi, 12 % Slovenci a 8 % Hrvati. Investicije primjerice u željeznicu između 1920. do 1935. išle su 84,5 % u Srbiju, 11 % u Hrvatsku i 2,1 % u Sloveniju.[25]

Po zakonu minimalna dob za članove narodne skupštine bila je 30 godina, za senatore 40. Na lokalnoj razini skoro i nije bilo političke aktivnosti ni terena za odgoj političkog kadra. Po ustavu iz 1931. za svaku izbornu listu zahtijevao se minimum od 60 popisa u više od polovine svih kotareva u najmanje dvije trećine od devet banovina. U lipnju 1921. godine jedan član komunističke stranke (Spasoje Stejić) pokušao je ubiti princa-regenta Aleksandra, a u srpnju je drugi njezin član (Alija Alijagić) ubio bivšeg ministra unutarnjih poslova Milorada Draškovića, autora prosinačkog dekreta iz 1920. godine. Vlada je odgovorila stavljanjem Partije van zakona u kolovozu 1921. godine, a rukovoditelji ilegalne Partije su jedan po jedan bili zatvarani ili prinuđeni bježati iz zemlje ili ubijeni. Do 1932. godine Partija se smanjila na nekoliko stotina članova.

Kraljevi

[uredi | uredi kôd]

Predsjednici vlada

[uredi | uredi kôd]

Predsjednici vlada u izbjeglištvu (Kairo/London)

[uredi | uredi kôd]

Vidi: Jugoslavenski državnici

Vanjska politika

[uredi | uredi kôd]

Vanjska politika Kraljevine Jugoslavije bila je obilježena savezništvom s velesilama Velikom Britanijom i Francuskom, pod čijim je pokroviteljstvom Jugoslavija ušla i u sastav Male Antante - saveza država na istoku Europe koji je uz podršku zapadnih saveznika trebao spriječiti agresivne težnje Sovjetskog Saveza - komunističke države koja je svoj položaj sagledavala kao neodrživ, ako putem svojim ciljevima podređenih komunističkih stranaka uključenih u Kominternu ne uspije izazvati radničke revolucije (tj., građanske ratove, s ciljem drastične promjene društvenog poretka) u što većem broju stranih država.

Od prvih dana, vanjska politika Kraljevine bila je opterećena teškim sporom s Italijom, koja je vrlo ogorčeno primila što nisu ispunjena sva obećanja koja su joj bila dana Londonskim ugovorom kod njezinog ulaska u Prvi svjetski rat 1915. godine - te je prisutnost ipak oveće države na Jadranu, koja je imala značajnu flotu i obalne utvrde (Londonskim ugovorom iz 1915. godine bilo je predviđeno da na Jadranu jedino Italija može imati mornaricu i mornaričke instalacije), kao i ograničavanja utjecaja Italije na Balkanu sagledavano s talijanske strane kao zapreka ostvarivanju talijanskih geopolitičkih težnji. Kraljevina Jugoslavija je izražavala pretenzije da u svoj sastav uključi etnička slovenska i hrvatska područja koja su nakon Prvoga svjetskog rata bila priključena Jugoslaviji, a Italija nije odustajala od pretenzija prema daljnjem teritoriju na istočnoj obali Jadrana. Italija pod Mussolinijem će duže vremena na svojem teritoriju organizirati i uvježbavati postrojbe ustaša, koji su se u svrhu formiranja neovisne hrvatske države povezali s Italijom.[26]

U kontekstu ponovnog pretvaranja Njemačke u vojnu silu pod nacističkom vladavinom 1930-ih godina i politike popuštanja Hitleru koju su provodile Francuska i Velika Britanija, te nakon što su Njemačka i Sovjetski Savez 1939. godine porazili i okupirali Poljsku, Jugoslavija je - slično kao i druge zemlje na istoku Europe - dana 25. ožujka 1941. godine pristupila Trojnom paktu; tj. postala saveznicom Njemačke.

Na poticaj britanske diplomacije i tajnih službi, izveden je potom 26. na 27. ožujka 1941. godine vojni puč protiv vlade Dragiše Cvetkovića koji je posve očekivano vodio u ratni sukob s Njemačkom i Italijom - u kojemu je Jugoslaviju očekivao posve sigurni poraz, planiran unaprijed i od pučista, i od britanskih planera; pri čemu su i jedni i drugi nadali da će dio jugoslavenske vojske koji bi se uspio povući u Grčku ojačao saveznički mostobran kod Soluna.[27] Jugoslavenska vojska se u Travanjskom ratu raspala već nakon 4 dana; a invazijske snage će njezino državno područje potom u cijelosti staviti pod kontrolu i omogućiti da Jugoslavija bude raskomadana; njemačke vojne snage su pritom glavni udar usmjerile prema području Makedonije i juga Srbije (riječ je bila o njemačkim postrojbama koncentriranima u Bugarskoj radi planirane invazije na Grčku), presjekavši planirano povlačenje jugoslavenske vojske u Grčku i formiranje "drugog Solunskog fronta". 75.000 britanskih vojnika koji su se iskrcali u Grčkoj evakuirani su odmah poslije potpunog poraza Kraljevine Jugoslavije.[28] Nakon evakuacije zračnim putem, uspostavljena je u Londonu Vlada Kraljevine Jugoslavije u egzilu, pod čijim su pokroviteljstvom djelovale vrlo male mornaričke i zrakoplovne postrojbe na južnom Sredozemlju, podvrgnute britanskim zapovjedništvima. Ta je Vlada održavala kontakte s četnicima, čiji je glavni vojni zapovjednik Draža Mihajlović 1942. – 1944. godine u toj vladi - koja je imala priznati status kod Saveznika - imao status ministra obrane. Pri kraju rata, dolazi na čelo izbjegličke vlade HSS-ov političar Ivan Šubašić, a Velika Britanija ulaže stanovite napore za obnovu Kraljevine Jugoslavije. Dolazak Crvene armije na granice Jugoslavije 1944. godine daje definitivnu prevagu projektu osnivanja socijalističke federacije pod vodstvom Komunističke partije Jugoslavije: komunisti koji predvode Narodnooslobodilačku vojsku Jugoslavije vrlo odlučno sprječavaju mogućnost obnove Kraljevine Jugoslavije - te Nova Jugoslavija odlučno sebe smatra posve novom državom, koja je u međunarodnim odnosima preuzela većinu imovine i međunarodnih ugovora Kraljevine Jugoslavije.

Državna organizacija 1918. – 1922.

[uredi | uredi kôd]
Pokrajine u Kraljevini SHS
Okruzi i županije u Kraljevini SHS

Od 1918. do 1922. godine Kraljevina SHS bila je podijeljena upravne pokrajine, a one na okruge i županije ovisno o predratnoj državi kojoj su pripadali. Područja Kraljevine Srbije podijeljena su na dvije pokrajine, a one na okruge. Područja južne Ugarske tvorile su jedinicu Banat, Bačku i Baranju koja se dijelila na županije. Područja Kraljevine Hrvatske i Slavonije podijeljena su na županije, Kraljevina Dalmacija na srezove osim sudske koja je bila istovjetna okruzima i županijama u drugim pokrajinama. Područja Kraljevine Crne Gore podijeljena su na okruge. Područja slovenskih predratnih pokrajina bila su podijeljena na srezove osim sudske koja je bila istovjetna okruzima i županijama u drugim pokrajinama.

Oblasti

[uredi | uredi kôd]

Nakon usvajanja Vidovdanskog ustava 1921. godine, 26. lipnja 1922. godine Kraljevina SHS dijeli se na 33 oblasti:

Podjela na oblasti u Kraljevini SHS
  1. Banja Luka
  2. Beograd
  3. Bihać
  4. Bitola
  5. Cetinje (Zeta)
  6. Čačak
  7. Ćuprija
  8. Dubrovnik
  9. Karlovac
  10. Kragujevac
  11. Kruševac
  1. Ljubljana
  2. Maribor
  3. Mostar
  4. Niš
  5. Novi Sad
  6. Osijek
  7. Požarevac
  8. Priština
  9. Sarajevo
  10. Smederevo
  11. Split
  1. Skopje
  2. Šabac
  3. Štip
  4. Travnik
  5. Tuzla
  6. Užice
  7. Valjevo
  8. Vranje
  9. Vukovar
  10. Zagreb
  11. Zaječar

Banovine

[uredi | uredi kôd]
Banovine u Kraljevini Jugoslaviji

Od 1929. godine, nakon proglašenja Kraljevine Jugoslavije, administrativno se dijeli se na banovine:

Banovina Hrvatska je nastala spajanjem dotadašnje Savske i Primorske banovine, uz dodatak većinski hrvatskih kotareva iz ostalih banovina. Tako su joj iz Drinske banovine priključeni kotari: Brčko, Derventa, Fojnica, Gradačac i Travnik, iz Zetske: kotar Dubrovnik, iz Dunavske: kotari Ilok i Šid. Sjedište je bilo u Zagrebu.

Društvo Kraljevine Jugoslavije

[uredi | uredi kôd]

U ovom razdoblju živjeli su i stvarali: književnici: Miroslav Krleža, Gustav Krklec, August Cesarec, Ivo Andrić, Miloš Crnjanski, Isidora Sekulić; Ivan Meštrović (kipar), Mika Petrović Alas (matematika), Milutin Milanković (astronom) i mnogi drugi. Majka Terezija živjela je do rujna 1928. godine u Skopju koje je bilo u sastavu države.

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. Čl. 3. Ustava Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1921.)
    »Službeni jezik Kraljevine je srpsko-hrvatski-slovenački.«
  2. Čl. 3. Ustava Kraljevine Jugoslavije (1931.)
    »Službeni jezik Kraljevine je srpsko-hrvatsko-slovenački.«
  3. a b Matković, 1998., str. 63.
  4. Matković, 1998., str. 280.
  5. Ugovor iz Saint Germaina iz 1919. godine, izdanje 67 zasjedanja Kongresa i Senata Sjedinjenih Američkih Država, 1921.
  6. Radić, Radmila, i Milan Gulić, ur. Ideje jugoslovenstva kod Južnih Slovena. Beograd: Institut za noviju istoriju Srbije, 2013.
  7. "Financial Aspects of State Succession: The Case of Yugoslavia"Arhivirana inačica izvorne stranice od 20. siječnja 2022. (Wayback Machine), Ana Stanič, „European Journal of International Law“, sv. 12 (2001.), br. 4, v. str. 766–767.
  8. „Identity and Continuity of States in Public International Law“, Krystyna Marek, Ženeva, 1954., str. 245–259.
  9. "Empire on the Adriatic", Chapter II., "The Paris Peace Conference", H. James Burgwyn, "Enigma Books" New York, 2005. Pristupljeno 5. kolovoza 2022.
  10. Stjepan Matković, prikaz knjige "U labirintu versajsko-vidovdanske Jugoslavije. Hrvatsko pitanje u očima francuske politike, 1914. – 1929.", (Miro Kovač, Zagreb: Alfa, 2021., 360 str.), "Časopis za suvremenu povijest" br. 3, 1251-1263 (2021)
  11. "Vremeplov: Zakon o nazivu i podjeli Kraljevine na upravna područja – 3. listopada 1929.", "Informator", 30. rujna 2022.
  12. "Djelovanje Jugoslavenske radikalne zajednice u doba Banovine Hrvatske (1939–1941)", Krešimir Regan, Studia lexicographica, GOD. 1 (2007) BR. 1 (1), STR. 217–254
  13. "Podjela Bosne i borba za cjelovitost", Anto Valenta, "Dom i svijet" b. 288, 20. ožujka 2000.
  14. Horvat, 1992., str. 46.-48.
  15. Horvat, 1992., str. 452.
  16. Boro Krivokapić. Vasa Čubrilović, ekskluzivni intervju 1981.: O ideji jugoslovenstva i učešću u sarajevskom atentatu (srpski). Yugopapir. Pristupljeno 26. kolovoza 2019.
  17. Mladen Švab, Milan pl. Šufflay, 120. godišnjica rođenja. Djelo dostojno pozornosti, Vijenac, br. 149/1999., (u međumrežnoj pismohrani archive.org 29. svibnja 2008.)
  18. Einstein Accuses Yugoslavian Rulers in Savant's Murder, croatianhistory.net, pristupljeno 24. srpnja 2008. (engl.)
  19. Raditch Left Tale of Yugoslav Plot (PDF), croatianhistory.net, pristupljeno 24. srpnja 2008. (engl.)
  20. Mario Jareb, Trogirski incident od 1. prosinca 1932. i mletački lav svetog Marka kao simbol “talijanstva” istočne obale Jadrana, Časopis za suvremenu povijest, br. 2/2007.
  21. Rezultati popisa stanovništva Kraljevine SHS 1921., Republički zavod za statistiku Republike Srbije (PDF) (srp.)
  22. Zamena novca postala politički problem", BORIS KRŠEV: FINANSIJSKA POLITIKA JUGOSLAVIJE 1918-1941, „Danas.rs“, preuzeto 29. prosinca 2019..
  23. Hrvoje Šošić: Raspeta Hrvatska, Zagreb, 1991., str. 193-4, 198.
  24. Mira K. Dimitrijević: Hrvatska u prvoj Jugoslaviji – bitne značajke položaja, u: Hrvatska politika u XX. stoljeću, Matica hrvatska, Zagreb, 2006., str. 193–194., 198. (preuzeto 2. prosinca 2010.)
  25. Šime Đodan: Hrvatsko pitanje 1918-1990, Zagreb, 1991.
  26. "Diplomatski odnosi Kraljevine Italije i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca između dva svetska rata", Jerotijević Dušana, Spalević Žaklina, Jerotijević Zorana, "Vojno delo", 2019., vol. 71, br. 6, str. 436-442. (PDF). Pristupljeno 21. ožujka 2022.
  27. "Državni udar u Beogradu i Britanci - Vojni puč 27. ožujka 1941", Elisabeth Barker, Časopis za suvremenu povijest, Vol. 13 No. 1, 1981. Pristupljeno 21. ožujka 2022.
  28. "Fueling the Fires of Resistance Army Air Forces Special Operations in the Balkans during World War II", William M. Leary, (US) Air Force History and Museums Program, 1995., str. 3. Pristupljeno 21. ožujka 2022.

Literatura

[uredi | uredi kôd]

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]