Gradiška

Geografija

Naseljena mjesta

Historija

Stanovništvo

Privreda

Kultura

Sport

Slavni ljudi

Izvori

Prethistorijsko doba

Rimsko doba

Srednji vijek

Osmanlijsko doba

Austrougarsko doba

20. vijek

Gradiška
Gradiška;
	; Grb
Osnovni podaci
Država	Bosna i Hercegovina
Stanovništvo
Stanovništvo ((1991))	16.841
Geografija
Koordinate	45°08′00″N 17°15′00″E / 45.133333°N 17.25°E
	Gradiška Gradiška (Bosne i Hercegovine)

Verzija za štampanje više nije podržana i može davati greške. Podnovite oznake i koristite ugrađenu mogućnost štampanja preglednika.

Za ostala značenja, vidi Gradiška (razvrstavanje).

Koordinate: 45° 07′ 60" SGŠ, 17° 15′ 00" IGD

Gradiška (do 1993. Bosanska Gradiška), grad i opština u Bosni i Hercegovini koja pripada entitetu Republika Srpska. Na popisu stanovništva 1991. u njemu je živjelo 16.841 stanovnika.^[1] Zahvata Lijevče polje i Potkozarje, s površinom od 762 km². Na sjeveru graniči s općinama Nova Gradiška i Novska u Hrvatskoj uz rijeku Savu u dužini od 40 km, na istoku graniči s općinom Srbac, na jugu najvećim dijelom s Laktašima i djelimično s banjalučkom općinom, a na zapadu i jugozapadu s Dubičkom i prijedorskom općinom.

Na području općine živi oko 62.000 stanovnika, a u samom gradu 18.000. Općina ima 69 sela, organizovanih u 53 mjesne zajednice. Najveća seoska naselja su Nova Topola, Gornji Podgradci, Orahova i Turjak. Cijelo područje općine je elektrificirano, a u završnoj fazi je telefonizacija seoskog područja. Sva sela su povezana sa središtem općine autobuskim linijama, a iz Bosanske Gradiške se svakodnevno održavaju autobuske linije prema Banja Luci, Beogradu, Novom Sadu, Subotici, Sarajevu i drugim mjestima. Bosanska Gradiška je udaljena od Banja Luke 50 km, te od Zagreba 130 km. Putnu mrežu čini 700 km lokalnih i regionalnnh puteva, te 90 km magistralnih puteva, koji preko Gradiške vode prema istočnom djelu Bosne i Hercegovine i Banja Luci, a na sjever prema Srednjoj i Zapadnoj Evropi.

U Bosanskoj Gradišci se nalazi i jedan od najznačajnijih međunarodnih graničnih prijelaza u Bosni i Hercegovini za putnički i teretni saobraćaj.

Pored rijeke Save, koja je u ovom području plovna, ovaj kraj je bogat i brdskim rijekama, od kojih su najveće Vrbaška, Jablanica, Jurkovica i Lubina.

Bosanska Gradiška je smještena na nadmorskoj visini od 92 m, plodna lijevčanska ravnica je na prosječnoj nadmorskoj visini od 110 m, a pojedina sela u brdskom području i do 300m.

Povoljni klimatski kontinentalni uslovi i geografski položaj, veliko šumsko bogatstvo planine Kozare i Prosare, plodno Lijevče polje i dijelovi Posavine, pogodno brežuljkasto obradivo zemljište, nalazišta kamena dijabaza, bogato nalazište mermera u Prosari, plovnost rijeke Save i druge pogodnosti, uticale su na razvoj brojnih oblasti privređivanja, a prvenstveno primarne poljoprivredne proizvodnje, prehrambene i drvne industrije kao i drugih privrednih grana

Bosanska Gradiška se prema pisanim dokumentima, prvi put pominje prije nešto više od 700 godina i to pod nazivom Gradiški Brod. Međutim, život na prostorima sadašnjeg grada, u bližoj i široj okolini, datira još od prethistorijskog doba.

Gradiskia, Gradisthue, Gradiscia su nazivi na latinskom jeziku koji potječu iz srednjeg vijeka. Nakon osnivanja Nove Gradiške (Noe Gradisca) 1784. godine, naziv Alt Gradisca ili Vtero Gradisca (Stara Gradiška) se upotrebljava za naselje na lijevoj obali Save, dok desna obala Save dobija ime Gradisca Turcicum (Turska Gradiška). Kasnije se ovaj grad naziva i Berbir po istoimenoj osmanskoj tvrđavi koja je tu sagrađena. Samo ime Gradiška podsjeća na neki grad, građenje, građevinu ili slično. Poznati osmanski putopisac iz 17. vijeka Evlija Čelebija, opisujući ovo mjesto u to vrijeme kaže da Gradiška na bosanskom jeziku znači mali grad. Austougarske vlasti uvode službeni naziv Bosanska Gradiška 1882. godine.

U prethistorijsko doba ovaj kraj je bio naseljen i prije dolaska Rimljana, a dokaz za to su arheološka nalazišta i brojni pronađeni predmeti. O bogatstvu ovog kraja šumskim blagom u prošlosti govore današnji nazivi brojnih sela i naselja: Liskovac, Dubrave, Topola, Lipovača, Kruškik, Brezik, Bukvik, Vrbaška, Vrbovljani, Dubovac i sl., dok drugi nazivi govore o čestim poplavama Save i njenih pritoka: Dolina, Polij, Liman, Čatrnja, Greda, Jame, Mokrice i dr. Nekadašnjim stanovnicima su šume služile za lov, a drvo im je bilo potrebno za gradnju građevina i utvrđenja, te čamaca i većih plovila. Sistematska istraživanja na ovom lokalitetu su započela krajem 19. stoljeća, a Donja Dolina je najstarije i najpoznatije arheološko nalazište na ovom području. Donja Dolina je postala poznata širom Evrope zahvaljujući eminentnim austrijskim znanstvenicima češkog porijekla Franji Fijali i Ćiri Truhelki. Veliki drveni čamac iskopan je u jednom komadu, star 3.000 godina, kao i brojni drugi predmeti nađeni u grobnicama i sojnicama. Sve se ovo čuva u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, a dosta alata, oružja i posuđa iz Donje Doline nalazi se i u muzejima u Banja Luci i Bosanskoj Gradišci.

U doba Rimljana na mjestu sadašnjeg grada nalazilo se naselje Municipium Servicium, koje je bilo važna raskrsnica puteva prema istoku i jugu Balkana, odnosno pristanište za riječnu rimsku flotu što dovoljno govori o strateškom značaju naselja u to vrijeme. Ono se početkom nove ere spominje pod imenima Servitium, Serviti, Serbitio i slično.

Oko 1330. godine Bosanska Gradiška se spominje kao slobodna varoš. U srednjem vijeku Bosanska Gradiška je imala veliki značaj kao mjesto prelaska preko rijeke Save.

Historičari se slažu, da je između 1535. i 1537. godine Bosanska Gradiška konačno mogla potpasti pod osmansku vlast. Osmanlije su se na ovim prostorima zadržale sve do austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine.

Već 1532. godine osmanska vlast kod Kobaša uspostavlja mostobran za svoja daljnja osvajanja u pravcu sjevera. Stjepan Berislavić, krupni feudalac u to vrijeme prelazi na stranu Osmanlija i postaje osmanski vazal gdje nastavlja da vlada nad svojim posjedima, ali pod uvjetima da priznaje novu vlast i pomaže prilikom ratnih operacija. 1535. godine se navodi u jednom zapisu da je požeški župan Đuro Banfina imenovan za upravnika tvrđave Gradiška, koju je zatim utvrdio i naoružao i da se branio od Osmanlija. U tekstu se dalje navodi da je nešto kasnije tvrđava napadnuta te da su "Turci posla imali dok su je pridobili i od ljutosti sa zemljom sravnili."

Vjerovatno je ova informacija tačna, jer prema nekim drugim izvorima Gradiška je te godine pala pod osmansku vlast. Vojnu akciju je poveo bosanski sandžak-beg Gazi Husrev-beg 1535. godine gdje je također učestvovao i sultanov vazal Stjepan Berislavić. Tom prilikom je došlo do sukoba između njih, koji se završio bijegom Stjepana Berislavića. Nakon toga u kratko vrijeme čete Gazi Husrev-bega su zauzele njegove gradove Kobaš, Brod, Gradišku i druga mjesta, što znači da je Gradiška sa susjednim mjestima došla vjerovatno 1535. (definitivno 1537.) pod osmansku vlast. Narod se iz tih krajeva iseljavao u Hrvatsku, Sloveniju, a neki čak i u Austriju i Mađarsku. Od onih koji su ostali jedan dio prihvata islam.

Historijski dokumenti 1553. godine spominju Gradišku i u kontekstu, kad ju je upravitelj Siska Petar Erdedi spalio do temelja. Ovo isto su učinili 1600. godine i slavonski pljačkaši, braća Marko i Mato Lapsanović.

17. stoljeće je period kad je ratna aktivnost bila smanjena, a vjerska tolerancija bila veća. Prema izvještaju Tome Ivkovića iz 1630. godine franjevci iz Visokog, sasvim neometani od osmanskih vlasti, obavljaju crkvenu upravu u Gradišci, a fra Mirijan Marović navodi da 1665. godine u Gradišci pored muslimanskih ima i 200 kršćanskih kuća.

Krajem 17. vijeka je, nakon otomanskog poraza pod Bečom, na lijevoj obali Save uspostavljena austrijska vlast, te Gradiška postaje pogranično naselje, koje se naziva Turska Gradiška.

Odlukom Berlinskog kongresa, Bosna i Hercegovina je 1878. predana na upravljanje Austro-Ugarskoj. Austro-ugarske snage su kod Gradiške 29.7. 1878. prešle Savu bez otpora i otpočele prodor u dubinu bosansko-hercegovačke teritorije.

1882. Gradiška je od strane Austro-Ugarske dobila novo ime Bosanska Gradiška.

Godine 1918. je Gradiška postala dio Kraljevine SHS.

Za vrijeme drugog svjetskog rata, u aprilu 1941. je Bosanska Gradiška postala dio NDH. Zločini ustaša nad stanovništvom kotara Bosanska Gradiška 1941-1945. odnijeli su najveći broj od ukupno poimenice poznatih žrtava (16.067). Od ukupno poznatih 16.067 imena stradalih stanovnika kotara ustaše i vlasti NDH odgovorne su za najmanje 11.653, Nijemci za 543, dok za 3.823 žrtve nije utvrđen počinilac, ali se opravdano pretpostavlja da su ustaše odgovorne za smrt većine od ova 3.823 lica.^[2]

Za vrijeme rata u Hrvatskoj Bosanska Gradiška je dobila značajnu stratešku važnost, s obzirom da je most preko Save bio jedina komunikacija između snaga JNA u BiH te snaga Republike Srpske Krajine u Zapadnoj Slavoniji. Preko tog mosta se u maju 1995. povuklo srpsko stanovništvo nakon Operacije Bljesak.

Na početku rata u BiH, Bosanska Gradiška je potpala pod Republiku Srpsku. Lokalne vlasti su provele etničko čišćenje većine ne-srpskog stanovništva te promijenile ime grada u Gradiška.

Nakon završetka neprijateljstava, veliki broj srpskih izbjeglica iz Hrvatske i Federacije BiH je dodatno promijenio demografsku strukturu.

Po posljednjem zvaničnom popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Bosanska Gradiška imala je 59.974 stanovnika, raspoređenih u 68 naselja.

Nacionalni sastav 1971. godine
ukupno	53.581
Srbi	35.038 (65,39%)
Muslimani	12.688 (23,68%)
Hrvati	4.415 (8,23%)
Jugoslaveni	415 (0,77%)
ostali	1.025 (1,91%)

Nacionalnost	1991.
Srbi	6.502
Muslimani	7.188
Hrvati	781
Jugosloveni	1.788
ostali	582
Ukupno	16.841

Zahvaljujući prirodnim resursima u proteklim decenijama ostvaren je uspješan privredni rast i razvoj. Ekonomska osnova je stalno jačana izgradnjom novih privrednih i infrastrukturnih objekata, povećanjem proizvodnje i izvoza na strana tržišta.

Male zanatske radionice, prerastale su u savremene fabrike, a na resursima velikog šumskog bogatstva Kozare i Prosare, te plodnih oraničnih površina Lijevče polja i Potkozarja, izgrađeni su prerađivački kapaciteti u industriji namještaja, drvnoj, poljoprivrednoj i prehrambenoj industriji. Uporedo su razvijana i preduzeća u ostalim privrednim granama, a posebno u metalnoj i tekstilnoj industriji, mašinogradnji, građevinarstvu, trgovini te proizvodnji elektro-materijala i plastike.

Privredni razvoj industrijskih preduzeća uspješno je pratio i razvoj komunalnih i uslužnih djelatnosti. U proteklih 50 godina izgrađen je cjelokupni privredni potencijal, stambeni fond, te infrastrukturni objekti, sa tendencijom stalne dogradnje. U privredi općine Bosanska Gradiška, zaposleno je 6.000 radnika, a u vanprivrednim oblastima oko 2.000. Osnovni nosioci privrednih aktivnosti su državna preduzeća. U toku je proces transformacije državnog kapitala. U odnosu na prijeratni period dostignut je nivo industrijske proizvodnje od 25%. Na području općine posluje preko 600 privatnih preduzeća i više od 1.400 privatnih radnji. Većina aktivnosti privatnog sektora usmjerena je na područje trgovine i ugostiteljstva, a manji broj u nekim od proizvodnih djelatnosti.

Glavni članak: Nacionalni spomenici u Gradišci

Osnovni nosilac kulturnih zbivanja u Bosanskoj Gradišci je Dom kulture, koji pruža uslove za rad Narodne biblioteke "Jovan Dučić" koja raspolaže sa preko 30.000 naslova klasične i stručne literature. U Domu kulture radi Gradski ženski hor koji je svoj višegodišnji rad krunisao sa nekoliko visokih priznanja, KUD "Kolovit", KUD "Rogolji" iz Rogolja, te Amatersko pozorište mladih "Anastasija". U zgradi Doma kulture su sjedišta i drugih nosioca aktivnosti kao što su: Narodni univerzitet, Udruženje književnika, Udruženje likovnih umjetnika, te društva "Prosvjeta", "Sokolsko društvo", "Dobrotvor" i "Kolo srpskih sestara".

Na području općine Srpska pravoslavna crkva je organizovana u 10 parohija, u kojima je izgrađeno 12 hramova i 10 kapela. Najveći je Hram Pokrova Presvete Bogorodice u Bosanskoj Gradišci čija je izgradnja započela 1965. godine i trajala do 1973. godine. Najstarija crkva je u selu Romanovcima, Hram svetog Nikole, izgrađen prije 400 godina. U njemu se 1904. godine vjenčao Petar Kočić.

Za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini srpske vlasti su porušile sve islamske vjerske objekte i značajan dio rimokatoličkih, od kojih su mnogi bili i značajni kulturno-historijski objekti. Na području općine Bosanska Gradiška u kampanji etničkog čišćenja, koju su sprovodile tadašnje srpske vlasti srušeni su ili oštećeni sljedeći vjerski objekti: gradska džamija u Bosanskoj Gradiški, rimokatolička kapela u selu Bukvik, područne rimokatoličke crkve u selima Čatrnja i Mačkovac, džamije u Orahovi, Liskovcu i Rovinama, te samostan u Novoj Topoli.

Sportski život u općini Bosanska Gradiška ima bogatu tradiciju. Među najstarijim i najmasovnijim sportovima treba pomenuti fudbal. Najznačajniji je Fudbalski klub "Kozara", koji se takmičio u Premijer ligi BiH. Pored ovog kluba postoji još 25 registrovanih fudbalskih klubova koji se takmiče u nižim rangovima. Pored fudbalskih u gradu postoje dva rukometna kluba, dva košarkaška, dva odbojkaška, kuglaški, šahovski i četiri karate kluba.

Vasa i Veljko Čubrilović, Enver Šiljak Iguman, Danilo Borković, Jelena Mirjanić, Slavko Lisica, prof.dr.Dragoljub Mirjanić, akademik prof.dr.Rade Mihaljčić, Mitar Trivunovic, Ratko Varda, Omer Mujadžić, Borče Sredojević, Dejan Savić, Feliks Kojadinović, Vinko Marinović, Siniša Đurić, Mile Kovačević, Igor Damjanović, dr.Dušan Dabić, Safet Halilović, Zvjezdan Misimović, Marko Marin, Miodrag Babić, Branislav Mihaljčić, Goran Zakarić, Mihajlo Trivunović, Dragana Budiša, Darko Raca, Ile Perišić, Borislav Babić, Zdravko Krljajić, dip. san. inž. Saša Damjanov, Atif Dudaković

Nacionalni sastav

35.753 (59,61%)

15.851 (26,42%)

3.417 (5,69%)

Jugoslaveni

3.311 (5,52%)

1.642 (2,73%)

↑ Nacionalni sastav stanovništva - Rezultati za Republiku po opštinama i naseljenim mjestima 1991.. Sarajevo: Izdanje Državnog zavoda za statistiku Republike Bosne i Hercegovine.
↑ Jovan Mirković, "Žrtve rata 1941-1945. sa područja Bosanske krajine - prilog istraživanju genocida", Istraživanja i memorijalizacija genocida i ratnih zločina, Beograd, 2012, str. 22.