Epiharm
Epiharm (grč. Ἐπίχαρμος, rođen između 540. i 528. pne., umro između 450. i 431. pne.) bio je najistaknutiji dorski komediograf i jedan od najvećih grčkih i antičkih komediografa.
Kao godine njegovog rođenja navode se 540. pne.[1] ili 528. pne.[2] Kao mesto njegovog rođenja navodili su se još u antici različiti gradovi: Sirakuza, gradić Krast i Megara Hiblejska na Siciliji, te ostrva Kos i Samos. Kod Sude se, naime, za Epiharma kaže da je "Sirakužanin ili iz sikanskoga grada Krasta ... A neki kažu za njega da je došao s Kosa sa onima koji su se s Kadmom preselili na Siciliju, neki da je Samljanin, a neki da je iz Megare na Siciliji" (Συρακούσιος ἢ ἐ
- Ako Faeton-Sunce nadjačava ostale zvezde,
- i veliko more ako od potoka je snažnije,
- ja kažem da mudrošću sve je prevazišao Epiharm,
- koga otadžbina Sirakuza ovako je ovenčala.
ε ἴτ ι παραλλάσσει φαέθων μέγας ἅλιος ἄστρωνκ α ὶ πόντοςπ ο τ α μ ῶν μείζον' ἔχ ε ι δύναμιν,φ α μ ὶ τοσοῦτ ο ν ἐγ ὼ σοφίᾳ προέχειν Ἐπίχαρμον,- ὃ
ν π α τ ρ ὶς ἐστεφάνωσ' ἅδ ε Συρακοσίων.[10]
Za razumevanje odnosa između Epiharma i stare komedije važno je to da je Megara Hiblejska na Siciliji bila dorska kolonija, koju je osnovala Megara na Istmu u kopnenoj Grčkoj, te da su se ovi istamski Megarani sporili s Atinjanima oko toga ko je bio utemeljitelj komedije kao posebnog književnog žanra. U Megari se svakako neka vrsta komedije praktikovala već početkom 6. veka pne., kako se vidi i po Susarionovom životu i delu. Tu komediju – čiji oblik nije definitivno utvrđen – zatekao je Epiharm kad je stigao u Megaru Hiblejsku i dao joj novi oblik, zajedno s Formidom. Kako kaže Aristotel, Epiharm i Formid "stvorili su umetnost obrađivanja priča" (
Oko vremena u kojem je Epiharm počeo pisati komedije nastalo je dosta zabune zbog izjave Aristotela (ili nekog interpolatora) da je Epiharm živeo "mnogo ranije nego Hionid i Magnet" (πολλῷ πρότερος ὢ
Sačuvalo se 36 naslova Epiharmovih komada (od toga 26 kod Ateneja), koje su antički autori radije nazivali dramama (δράματα) nego komedijama jer nisu sadržavale element koma.[9] Većina tih naslova ukazuje na mitološku tematiku, odnosno na mitološku travestiju:
Pored mitoloških tema, Epiharm se u svojim komedijama bavio i politikom, običajima, pa čak i ljudskim karakterima, ali ne toliko u individualnom koliko u opšteljudskom smislu, pa je po načinu obrade te tematike više nalikovao novoj komediji. Stoga, kada antički autori Epiharma svrstavaju među pesnike stare komedije, to se pre svega odnosi na njegovu drevnost i na vreme u kojem je stvarao, a ne na karakter komedija koje je pisao, a koje nisu imale mnogo sličnosti s najvažnijim odlikama stare atičke komedije. Zapravo, slučaj Kratesa ukazuje na to da je među pesnicima atičke komedije, i nakon što joj je Kratin odredio definitivan pravac, još bilo onih koji su više voleli obradu mitološke tematike. Epiharmovi komadi koji su za temu imali prizore svakodnevnog života bili su ovi:
|
Od ovih komedija sačuvani su znatni fragmenti, ali najbolja se predstava može stvoriti o komadima Hebina svadba i Hefest ili Svečari. Čini se da je Epiharmova komedija predstavljala mešavinu lake lakrdije, koja je u grubljem obliku bila karakteristična za megarsku komediju, i sentenciozne mudrosti jednog pitagorejskog filozofa. Jezik mu je bio izuzetno elegantan i poznat po brižljivom izboru epiteta. Kako se vidi iz sačuvanih fragmenata, drame su mu obilovale poslovicama (γνωμαί) i dugim monolozima, npr. o životinjskom instinktu.[21]
Osnovna razlika između sicilijske i atičke komedije jeste u tome što Epiharmovi komadi najverovatnije nisu imali hor. S druge strane, činjenica da su mnogi naslovi imenice u množini ukazivala bi na postojanje nekog hora, tako da to pitanje ostaje nerešeno.[22] Glumci (možda njih trojica po komadu) imali su faličke kostime. Ceo tekst jedne drame nije bio duži od 300–400 stihova, a čini se da se u fragmentima mogu nazreti neki tragovi prologa. Osnovni element komike jeste parodija. Parodiranje mitoloških tema verovatno se razvilo iz satirske igre. Premda se za neke Epiharmove drame mogu nazreti književni uzori, ipak je kao najvažnija inspiracija za njegov komediografski rad poslužio svakodnevni život, koji je već nadahnuo farsične fijačke karikature. Tako je Herakle kod Epiharma primer tipičnog nezasitnog izjelice, a Odisej je tipski lik dovitljivog lukavca. Uz duge popise jela, naročito ribljih, i prikaze proždrljivosti, važan je fragment o parazitu koji nadugo opisuje svoj položaj od drske šale na gozbi gde se najeo do tužnog povratka u mrak gde ga pretuče noćna straža. Antički autori pripisivali su Epiharmu zaslugu da je prvi izveo na scenu lik parazita, koji će se često javljati u kasnijoj komediji. U Heraklitu je parodirao načelo ovoga znamenitog filozofa da se sve menja: neki dužnik odbija da svome verovniku vrati novac koji mu duguje tvrdnjom da njih dvojica nisu više oni isti ljudi koji su bili u vreme kad je novac posuđen; verovnik istuče dužnika, koji onda dovlači na sud verovnika, koji se pak sad brani tvrdnjom da njih dvojica nisu više oni isti ljudi koji su bili kad je došlo do tuče.[23]
U antici je Epiharmu pripisivan i značajan korpus dela iz oblasti filozofije, fizike i medicine. U srži tog korpusa možda su se nalazile sentencije i poslovice prikupljene iz Epiharmovih komedija, no već u 4. veku pne. sva ta "lažna Epiharmova dela" (ψευδεπιχάρμεια) pažljiviji su ispitivači proglasili falsifikatima, premda su ih manje kritični autori i dalje tretirali kao izvorna Epiharmova dela.[22] Pogled na Epiharma kao filozofa omogućile su ovakve poslovice kojima su njegove komedije obilovale:[24]
- "Najveća poputnina za ljude jeste pobožan život".
- "Za čoveka je najbolja stvar biti zdrav, tako se bar meni čini".
- "Udešavaj svoje misli tako da možeš ne samo dugoročno nego i kratkoročno živeti".
- "Vežba daje više no dobar dan".
- "Za trud nam bogovi daju sva dobra".
- "Nevaljalče, ne misli na ono što je lako da te ne savlada ono što je teško".
- "Mudrac ne treba da razmišlja posle dela, nego pre njega".
- "Ko god manje greši (no drugi), to je najbolji čovek: jer niko nije nevin, niko bez prekora".
Da su antici Epiharma cenili vidi se po tome što ga Platon stavlja na čelo komičkih pesnika, ispred svih atičkih komediografa,[25] a Ciceron ga naziva "oštroumnim i ne bez ukusa" (acutus nec insulsus).[26] Zanimljivo je, međutim, to što Epiharmov komediografski stil nije imao direktnih nastavljača, osim Dinoloha, koji je bio njegov sin ili možda samo učenik.[27] No ipak je tokom vremena bilo pisaca koji su se ugledali na njega. Neki ispitivači spomenute Aristotelove reči tumače tako da Epiharmu pripisuju i poreklo atičke komedije. Premda je to tumačenje pogrešno, ipak se Krates u najmanju ruku ugledao na Epiharma. Među rimskim komediografima Plaut se, kako Horacije jasno kaže, ugledao na Epiharma: "Plauta kritika smatra Epiharmom rimskim" (Plautus ad exemplar Siculi properare Epicharmi).[28]
- ↑ William Smith (ur.), Dictionary of Greek and Roman Biography and Mythology, 1870, s.v. Epicharmus. Arhivirano 2006-05-01 na Wayback Machine-u
- ↑ Milivoj Sironić – Damir Salopek, "Grčka književnost", Povijest svjetske književnosti, Zagreb, 1977, str. 119.
- ↑ 3,0 3,1 Suda, s.v. Ἐπίχαρμος.[mrtav link]
- ↑ Diogen Laertije, Životi i mišljenja znamenitih filozofa, VIII, 78.
- ↑ Miloš N. Đurić, Istorija helenske književnosti, Beograd, 1991, str. 338.
- ↑ Prema Diogenu Laertiju, loc. cit.
- ↑ Lukijan, Macrobii, 25.; cf. Miloš N. Đurić u komentaru uz: Aristotel, O pesničkoj umetnosti, Beograd, 1988, str. 114.
- ↑ William Smith (ur.), Dictionary of Greek and Roman Biography and Mythology, 1870, loc. cit. Arhivirano 2006-05-01 na Wayback Machine-u
- ↑ 9,0 9,1 Milivoj Sironić – Damir Salopek, op. cit., str. 119.
- ↑ Diogen Laertije, loc. cit.
- ↑ Aristotel, Poetika, 1449b.
- ↑ William Smith (ur.), Dictionary of Greek and Roman Biography and Mythology, 1870, loc. cit. Arhivirano 2006-05-01 na Wayback Machine-u
- ↑ Aristotel, Poetika, 1448a.
- ↑ Anonim, O komediji, p. 28.
- ↑ Sholija uz: Pindar, Pitijske ode, I, 98.
- ↑ Diogen Laertije, loc. cit.
- ↑ William Smith (ur.), Dictionary of Greek and Roman Biography and Mythology, 1870, loc. cit. Arhivirano 2006-05-01 na Wayback Machine-u
- ↑ Plutarh, Uporedni životopisi, Numa, VIII, 9.
- ↑ Frg. 87 ukazuje na mitološku tematiku ovog komada, što bi se dalo teško zaključiti iz naslova; The Oxford Classical Dictionary (3. izd.), 2003, s.v. Epicharmus.
- ↑ To je sicilijski grčki dijalekt za atičko-jonski Ἀγροῖκος.
- ↑ William Smith (ur.), Dictionary of Greek and Roman Biography and Mythology, 1870, loc. cit. Arhivirano 2006-05-01 na Wayback Machine-u
- ↑ 22,0 22,1 The Oxford Classical Dictionary (3. izd.), 2003, s.v. Epicharmus.
- ↑ Milivoj Sironić – Damir Salopek, op. cit., str. 120.
- ↑ Miloš N. Đurić, op. cit., str. 339.
- ↑ Platon, Teetet, 152e.
- ↑ Ciceron, Rasprave u Tuskulu, I, VIII, 15.
- ↑ Suda, s.v. Δεινόλοχος.[mrtav link]
- ↑ Horacije, Pisma, II, 1, 58.