Hor (teatar)
Hor ili kor (grč. χορός, lat. chorus) u kontekstu antičke drame jeste homogena grupa glumaca koja obično svojom pesmom komentariše događaje i sudbine glavnih junaka.[1]
U staroj Grčkoj ples je imao važnu ulogu u javnim religijskim ceremonijama. Takve rituale izvodila bi neka družina koja bi u toj situaciji bila nazivana i horom. Do arhajskog razdoblja hor je pevao i plesao i u izvođenjima horske lirike, obično pod rukovodstvom jednog vođe. Hor je imao i značajnu ulogu u tragediji i komediji. Danas je većinski prihvaćena teorija da je atička tragedija postala od jedne vrste horske lirike koja je poznata kao ditiramb i koja se uz ples pevala u čast boga Dionisa, a da se komedija razvila iz veselih rugalica koje su pevale putujuće družine u pratnji falusa u dionisijskim procesijama.[2] Tokom celog 5. veka pne. hor je nastavio da igra važnu ulogu u čitavoj dramskoj produkciji.
Prema jednoj vesti u Herodotovoj Istoriji, Arion je prvi složio ditiramb, dao svojoj pesmi ime i podučavao hor u Korintu.[3] Suda pak donosi podatak da je Arion izumeo tragički način i prvi sastavio hor te da je za tu horsku pesmu stvorio naslov i uveo to da satiri govore u stihovima. Obe se vesti tumače tako da kazuju kako je Arion prvi za pevanje ditiramba (koji je postojao i pre njega) kao članove hora uzeo peloponeske satire, vesele Dionisove pratioce. Sa satirima kao članovima hora tako je udaren put transformaciji ditiramba u satirsku igru, što je ujedno bio korak bliže k nastanku tragedije, jer je time što su se članovi hora preodevali i prikazivali druga lica stvoren dramski element.[4]
Hor je i u tragediji i u komediji opremao i izdržavao horeg (χορηγός), čija se služba zvala horegija (χορηγία), a pripadala je među tzv. liturgije, odnosno dužnosti koje na sebe uzima bogati građanin umesto države.
Hor je pevao lirske delove uz pratnju frule i, kao i svi glumci, njegovi su članovi nosili maske, karakteristične za dionisijske obrede. U tragediji hor uvek nastupa kao jedan od likova koji je usko povezan za samom radnjom. Predvodnik hora, koji se naziva ἡγεμών ili κορυφαῖος (horovođa), ponekad se nakratko upušta i u razgovor s glumcima. Hor najčešće nastupa sa pozicije tradicionalnih društvenih shvatanja, što se vidi kako po arhaičnoj metrici horskih partija tako po etičkim stavovima koje obično zastupa, a često i po sentencioznosti svojih misli.
Kod Eshila hor je imao dvanaest članova, tj. horeuta (χορευταί), a Sofokle je taj broj povisio na petnaest, i taj se broj više nije menjao. Hor od petnaest horeuta mogao se postaviti u tri povorke (
Kod Eshila hor učestvuje u samoj dramskoj radnji i često motiviše postupke glavnih junaka, osim što ih tumači i komentariše, kao kod Sofokla. S druge strane, Euripidov hor ima sve manju ulogu u samoj radnji i uglavnom služi samo za lirske delove.
U staroj atičkoj komediji hor se sastojao od 24 člana i imao je veliki značaj. Ne samo da je komad često dobijao ime upravo po onome što je hor prikazivao, npr. Aharnjani, Žabe, Ose, nego je i ulazak hora na orhestru predstavljao jedan od vrhunaca drame. U komediji je hor, pored parode i eksode, pevao i parabazu, koja je obično dolazila nakon agona. Za komički hor je bilo karakteristično i to što je, makar u delu parabaze, razbijao scensku iluziju i obraćao se direktno publici u ime autora komada.
Već od Aristofanovih komedija Eklesijazuse i Pluto uloga hora se značajno smanjuje, da bi u srednjoj i novoj atičkoj komediji (4–3. vek pne.) hor izgubio svaku organsku vezu s dramskom radnjom; pesma hora – koja više nije bila uključena ni u tekst drame – postala je samo prigodno sredstvo za razdvajanje dva čina komedije.
Ni rimske adaptacije grčke tragedije ni palijate Plauta i Terencija nisu uključivale hor.
Nakon grčke antike hor se retko javlja u drami. Grupni nastup s pesmom i plesom pojavljuje se uglavnom u drugim oblicima, npr. operi i mjuziklu. Bilo je pokušaja da se neka vrsta hora obnovi, uglavnom u vidu jednog glumca-komentatora, npr. kao glumac koji govori prilog u elizabetanskoj drami (16–17. vek) ili kao tzv. "poverilac" u francuskoj klasicističkoj tragediji (sredina 17. veka). U 20. veku obnova hora vezana je ili za poetsku dramu T. S. Eliota, za epsko pozorište Bertolta Brechta ili za drame s antičkim sižeima Eugenea O'Neilla ili Jeana Anouilha.[7]
- ↑ Patrice Pavis, Dictionary of the Theatre: Terms, Concepts, and Analysis, trans. Christine Shantz, 1998, str. 53.
- ↑ M. C. Howatson, The Oxford Companion to Classical Literature, 1997, str. 126. No o postanku antičke komedije postoje i drugačije teorije.
- ↑ Herodot, Istorija, I, 23.
- ↑ Milivoj Sironić, Damir Salopek, "Grčka književnost", u: Povijest svjetske književnosti, knjiga 2, 1977, str. 86.
- ↑ Miloš N. Đurić, Istorija helenske književnosti, 1990, str, 258.
- ↑ Aristotel, Poetika, XII, 1452b 23.
- ↑ Dragoljub Živković (ur.), Rečnik književnih termina, 1991, s.v. "Hor".