Iskušenje fra Matije Divkovića u Mlecima
Ivan Lovrenović
Tokom cijele plovidbe, od časa kad se ukrcao, fratru je grlo najčesće bilo stegnuto a usta gorka, nešto zbog siva i uzbrazdana mora i niska neba, više zbog posla koji treba obaviti u Mlecima, a oko kojega su se u njegovoj glavi, uz riješenost, plele neizbrojive prepreke, sumnje i opasnosti.
Koliko je plovidba, dakle, bila pusta i brižna, toliko je jače ovo čudo – grad iskrsao iz vode – hrupilo fratru u oči i zbunilo ga do temelja. Kratak januarski dan (šesti po Novoj, 1611-oj, na blagdan Sveta Tri Kralja) pred kraj se je razgalio i izbistrio. Sunce je svaki tren imalo zaći i luskasto se opraštalo od kupola, tornjeva, fasada i stakala naresene Venecije.
Ladja je polako promicala prostranim kanalom, a Divković nikako da shvati, primi za javu dosad nevidjene odnose: pravo na vodi učvrstile se sve ove tijesno stisnute, stooblične i raznobojne gradjevine, te siromašnu fratru skoči u grlo strahovanje da se slijedeći tren neće sve isprelamati, skršiti i u tresku survati u vodu… Još je stajao u tom nepoimanju, nepokretan, kad brodu ostadoše s lijeva prebijela kupola Santa Maria della Salute i malo dalje, s desna, visok toranj San Giorgio Maggiore i on upavi pogled pravo ispred broda.
Azur se lio na vodu, voda ga vraćala bistrom nebu, a Palazzo Ducale iskresana kutija od slonovače – na svojim stubovima i lukovima titrao u njemu, i citav taj šejtanski grad na vodi, te se ujak prepade da nije, ploveći od Zadra dovle, neopazice umro i sada, evo, stiže pred rajske dveri.
Ladja pristade, i njega, onako zableušena i zanesena, izguraše na obalu. Kad prokroči po kamenu Rive degli Schiavoni, poče polako dolaziti k svijesti. Sunca već nije bilo, jezurava studen bila od mora i fra Matija osjeti svoje noge pod sobom, o ramenu teške bisage s rukopisima i stvarima a u raspoloženju osjećaj brige i posla zbog kojega se je došlo poče zamjenjivati malopredjašnju ispamećenost.
Sutradan su ga već odveli mestru Pietru Bertanu, tiskaru – čudaku, koji nije bio čuven po luksuznim narudžbama i izdanjima, ali za kojega se je znalo da ima svakakvih slova, pa da je prije tridesetak godina i nekakvu bosansku fratarsku narudžbu obavio. Shvatiše se brzo, bez mnogo riječi: slova bosančice ne bijaše više – davno su pretopljena da ne stoje besposlena, ali se je Pietro brzo sjetio čudnovatog znamenja, dao fratru sve što je potrebno, objasnio posao i ostavio radionicu na raspolaganju. Divković se odmah dade na posao i ona ga zaokupi sasvim svojom materijalnošću i sitnim zanadžijskim zavrzlamama. (Djetetom još, kad ga otrgoše od jelaških livada i poslaše u Olovo fratrima da uči slovnicu, najljepše trenove djetinjeg zaborava imavao je kad bi ga koji od veselijih olovskih kovača pustio da gleda tajanstveni posao i bajagi nešto pripomaže. Tako mu sad metal brzo posta poslušan.) Kad slova bjehu salivena i posao otpoče, valjalo je duge sate bdjeti nad slaganjem teksta, ujednačavati pravopis, vršiti poboljšanja koja bi trenutačno padala na pamet, titrati od uzbudjenja i straha nad netom otisnutim listovima, osušiti ih, sortirati, brinuti brigu o vezanju – ono je moralo biti, kao i hartija, tvrdo i trajno jer će u nevične ruke… U takvu i tolikom poslu vrijeme prolazi tako da ga je uvijek malo.
Ponekad, u rane jutarnje sate, kad bi slomljen od rada morao poći da se svali u postelju, prosinula bi fratru krajem mozga prozračna slika-misao, trznula ga svojom novinom, ali već u slijedećem trenu on bi spavao mrtvo i tvrdo. (Tiskara je bila u tijesnoj uličici Calle delle Bande, blizu crkve Santa Maria Formosa, a Divkovića su po dolasku smjestili u jedan skroman minoritski samostan i, kako je taj bio u kvartu Santa Marta, na drugom kraju Mletaka, a kretanje po ovom gradu fratru ionako nerješiva zagonetka, on je ubrzo navikao i sebe i samostanske starješine i mestra Pietra da često prekonači u tiskari, na provizornu lezaju.)
Jedamput je morao ostaviti posao: zvali su ga u Duždevu palaču da informira crkvene i političke oce o Bosni. Tog jutra pregledao je sinoć otisnute listove i povjerio jednom od Pietrovih šegrta slaganje Malih litanija Gospinih (bio je već pri kraju s Naukom…) i uputio se u Palazzo Ducale, sam. Jutro je bilo sunčano, znao je da je blizu, a trebalo mu je da bude sam da ne dodijava nikome i ne trpi ničije dodijavanje. I tada brižan, ali drukčije, imao je više vremena da gleda i o vidjenom misli. Što je dalje odmicao, to manje je pazio kud korača. Izronila je punom snagom zapanjenost od prvog susreta s Mlecima, širila se, nadopunjala, postajala racionalnijom, trajnijom ali i jednako snažnom. I davala je mjesta misli.
Prolazio je Divković tijesnim uličicama, iznenadnim trgovima, kraj glasnih i okretnih prodavača školjaka, riba, zelenja, svakojaka voca, kraj luksuznih trgovina svilom i oruzjem, kraj pjanih ostarija, crkava – velikih, malih, sakrivenih oku ili gordo postavljenih na vidjelo, tamnih ili blještavih, kraj bajno srezanih palača o čije noge pljuska voda, isćudjavao se svaki čas vodi tamo gdje bi morala biti ulica ili nogostup barem, prolazio i mislio rastrgano i sve gorče:
Otkupitelju moj, kako se ovo živi? Šta su, evo, Mleci, a sta Jelaske, Vareš, Olovo, Kreševo, pa i Sarajevo; sva Bosna?
Evo, grad – s kraja na kraj, šetajuci, dva-tri sata – a kuća, naroda, bogomolja više nego Tvojih podanika u svoj Bosni! A sve jednim jezikom zbori, sve jednoga Tebe slavi. A mi… Od sela do sela, od kuće do kuće nisi siguran od vuka, hajduka, Turčina…. Pa što nisi siguran malu i glavi nego ni Bogu se moliti po svom zakonu nije uputno, a često ni pametno.
Oprosti, Svemogući, grešnu misao: pa jesmo li svi Tvoji? Je li vjerovati ovdje i tamo isto i jednako mučno? Pola raja ovdje je na zemlji već, drugu polovicu nije teško zamisliti. Ovdje i ako vrag mami, lice mu je umivena slast znanja i berićeta; našemu iz trbuha krči, tuskav je i udara svakom pogani, s koca progovara a ime mu je strah, gurema i neimanje, gore od svega.
Pouči me kako cu Bošnjane uplašiti paklenim mukama kad za druge, lakše ni ne znaju.
Ja potegoh preko mora s tankim i varanim fratrskim izgledima, i hvala Ti što moja pleća izabra za najčvršća, ali, evo, sumnja burgija u meni i pitam se ima li hvajde od ovoga što ja započeh. Tvoj zakon je Ljubav; uzeo sam ga s radošću i za svoj. Rad sam, Bože, Ti znaš, i kako rad da i ostane tako, ali prvi put sada vidim da je ljubav samo za jednake.
Šta ću, Preblagi, govoriti braći kad me uspitaju šta sam vidio, kad ustraže da im natenane pripovjedim kako žive kršćani preko mora… Šta je gore: laž, pa da braća bosanska ostanu u vjeri i u mraku, ili istinu, pa da im se rodi ista ova sumnja što me, evo, danas – pedesetogodišnjaka skoro navede da Te prvi put ovako zazivam?
Ja se krenuh na ovu dalj da skrojim olovo u slova kakva niko ne kroji i učinim – malica! – triestak knjižica Tvog prelijepog nauka, što ih sastavih svojim nejakim fratskim životom i slabo pameću, misleći time prosvijetliti makar zeru mraka bosanskoga, a Ti mi dade da, vagajući s ovim izobiljem, saznam prije nego sam i počeo koliko je taj moj naum jalov, traljav i beznadan…
Tu, u tim hvatanjima i rvanjima siroma fratar prignječi misao prepadnut njenim tokom, a da je smjede pustiti dalje, čuo bi je kako mu govori: Sljepčino fratarska, zbaci taj habit, progledaj, zaboravi i Bosnu i slova, sidji u prvu ostariju, napij se i nit kud idi nit se kud vraćaj, obatali, ostavi sve… Ustrašen, silom se sabra. Izroni iznenada na prostranstvo Rive degli Schiavoni, zakrenu desno, i po drugi put, sada po suncu i izbliza, bljesnu pred njim Palazzo Ducale, kako se fratu prividi, grešno i bezobrazno raskošan.
Uvedoše ga, nakon dosta nesporazuma i drske nepovjerljivosti, i on se nadje pred gospodom. Trudio se da udovolji žedji njihovih pitanja, ali sve mimo svoje prave sabranosti, mehanički ugladjeno. (Tek kasnije, mnogo kasnije, u Bosni, sjetivši se razgovora, čudio se njegovu sadržaju: bio je puno više cijedjenje i vojno-političkih špijunskih podataka nego briga za pastvu, stanje vjere, crkava i samostana.)
Otpustiše ga nezadovoljni, ni kurtoazno ne sakrivajući razočaranje a ni posprdnost spram njegove gromotne figure, odjeće i i hrapavog talijanskog jezika. Uostalom, fratru ni ne bi do toga da to primijeti – jutrošnja gorčina još je njime vladala, i protiv volje, kao truo okus na nepcu, tiha muka u stomaku…
Popodne posao zape. Slabo i odsutno ručavši, došavši sa iskričavog venecijanskog sunca u hladnjikavu, memljivu tiskaru, Divković osjeti u prsima zastrašujuće malodušje a iz ruku mu sve ispada… Otkri se još da je jutros šegrt, udaran i nepazljiv momak, pobrkao slog za Male litanije, za koje je ujaku veoma bilo stalo da budu dobro otisnute, i tada nastade ršum.
(Pomoćnici, sve mladja čeljad, bili su se, nakon prvošnjeg čudjenja i ljubopitljivosti, već svikli na golema i tihog fratra koji je zaneseno, nikom ne zanovijetajući, kapao nad svojim čudnim poslom, i u zadnje vrijeme su se oslobodili, praveći mu sitne komične podvale i kreveljeći mu se lucprdasto iza ledja.)
To više se sad, svi kao jedan, ustraviše i uzmakoše pred ljudinom što se razmahala u skučenu prostoru, a ispod prosijedih debelih brkova suče snopove krupnih, čvorugavih riječi, valjda neke opasne psovke a la sua lingua bosnese. Spade odnekud i sitni meštar Pietro i, ne raspitujući se, ispraši nekamo mladice. Fratar se ukoči nasred radionice i, u hipu otriježnjen, dodje kao skamenjena oluja, a iz prostorije naglo oteče pokret i galama. Pietro mu pridje, jednom rukom dohvati krupno rame i blago ga lupnu, a drugom mu pruži odnekud iskrslu čašu jaka vina. Fratar iskapi, sleže se i kao na koncu podje za meštrovim nagovorom da malo prilegne, u kut, na ležaj. Zaspa brzo, što od vina, što od malaksalosti. Spavao je kratko ali temeljito, a kad se probudio, dan je već bio minuo i u radionici nije bilo nikoga. Žustro zavrnu rukave, pljusnu se oštro dva-triput vodom iz uljupljena lavora, prekriži se letimice i prionu na posao. Radio je svunoć, lako i okretno, mnogo pušio pjevušeći kroza zube, zaboravljen i bez misli. Samo se je smiješio na svoja slova koja su mu se sad činila čitkim i funkcionalnim, a kadikad je šaljivo odmahivao glavom strignuvši desnim brkom, kao: Šta ti ono bi odjednom, stari zvrndove? Legao je u zoru, glasno zijevajući, zakovanih očnih kapaka – obavivši trostruk posao – na onaj isti ležaj u ćošku.
Posao se je nastavio, uhodao i brzo odmićući. Krajem marta – bilo je vlažno i magla se rijetko dizala, nikako da se ovremeni – Divković je konačno mogao ispraviti već uvagana ledja i pogledati na iskrajčen posao: dvije hrpice tvrdo uvezanih i obrezanih knjižica Nauka krstijanskoga za narod slovinski i prevedenih Heroltovih Sto čudesa aliti zlamenja blažene i slavne Bogorodice divice Marije.
Za dva dana, čekajući ladju za Zadar, spremio je svoje stvari, osobito pomno popakovao nove knjige, oprostio se sa samostanskim glavarima, uredio s Pietrom da slova uščuva za buduće – akobogda – poslove, i bio spreman za put.
(Prijateljstva nije stekao, samo je u jednom razblaženom Pietrovom pogledu mogao pročitati žaljenje i ispričavenje što, eto, ne bi više vremena i sretnije prilike da se porazgovara, otvori… Ili mu se je to samo učinilo.)
Bilo je pusto i magleno jutro, Riva degli Schiavoni prazna. Sa obale mahao je škrto i nespretno meštar Pietro Bertano, a sa palube, umotan u dugu kabanicu, fra Matija Divković srdačno. Meštar se uskoro izgubi, a fratar se okrenu u pravcu plovidbe, nasloni se laktom na pervaz i zagledan mišljaše nevezano, odjednom nestrpljiv i oran, na Kreševo, na staroga fra Luju koji će mu se obveseliti, na turska zanovijetanja kroz koja će morati pronijeti svoje knjižice, na lanjska okapanja sa sarajevskim kadijom zbog one propovijedi, na Antu Grgurevića i sina mu – svoje dobrotvore, na meštra Pietra (sad mu bi toplo žao što ga – onako nespretno i neuptino ljudevna – tješnje ne upozna), na svoju zamisao koja se u Mlecima rodila, da štampa knjigu svojih propovijedi za puk i fratre, i na tu golemu masu drugih knjiga koje bi trebalo iz dijačkoga jezika privesti, složiti, ispisati i štampati, a koja mu se, još uvijek neuobličeno, sve jače vrzmala po glavi i svrbila ga u prstima i savjesti…
Za ladjom je ostajala Venecija, nevidljiva u jutarnjoj magli.
