Emei Shan
Slikovita područja planine Emei i Velikog Bude u Leshanu | |
---|---|
Svjetska baština – UNESCO | |
Država | NR Kina |
Godina uvrštenja | 1996. (20. zasjedanje) |
Vrsta | kulturno i prirodno dobro |
Mjerilo | iv, vi, x |
Ugroženost | — |
Poveznica | UNESCO:779 |
Koordinate | 29°31′11″N 103°19′57″E / 29.51972°N 103.33250°E |
Planina Emei (kineski: 峨嵋
Upravno, planina Emei pripada istoimenom gradu i općini, te prefekturi čije je središte u gradu Leshanu.
Na slikovitom predjelu vrha planine Emei je u 1. stoljeću izgrađen prvi budistički hram u Kini. Tijekom stoljeća, izgradnjom drugih budističkih hramova cijela je planina postala jedno od najsvetijih mjesta budizma (dàochǎng, tj. "mjesto buđenja"), a kulturna bogatstva planine su se množila. Na planini Emei se nalazi ukupno 76 budističkih samostana, većinom izgrađeni u blizini vrha za vladavine kineskih dinastija Ming i Qing. Strogi planovi budističkih samostana iz ranijih razdoblja su promijenjeni ili potpuno ignorirani kako bi se skladnije uklopili u krajolik. Svi oni predstavljaju fleksibilni stil u arhitekturi jer su se prilagodili zahtjevnom krajoliku. Neke građevine, poput dvorane Baoguosi, su izgrađeni na terasama različitih visina, a neki poput harma Leiyinsi (na slici desno), su izgrađeni na visokim stupovima-štulama. Najekstremniji je kompleks građevina samostana Qingyin koje su poredane na uskom području između dvaju rijeka (Rijeke crnog zmaja i Rijeke bijelog zmaja), vijugavom i dugom 50 km, za koje je potrebno nekoliko dana kako bi se prošlo u cijelosti.[3]
Planina se u 16. i 17. stoljeću spominje i kao mjesto gdje su se prakticirale i učile borilačke vještine, što ga čini najstarijim mjestom takve vrste pored samostana Shaolin na planini Wudang.[4]
Pored toga, planina Emei ima i veoma raznoliku vegetaciju, od suptropske do podalpske šume borova, s drvećem koje je staro i do 1000 godina, te s velikim brojem endema. Od ugroZbog toga je njeno slikovito područje, zajedno s onim Velikog Bude u Leshanu, upisano na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Aziji i Oceaniji 1996. godine, kao jedinstven primjer svjetske baštine u kojoj se "opipljivo" (tj. prirodne ljepote) sjedinjuju s "nevidljivim" (kulturnim blagom).
Žičara vozi do dva hrama na litici Jinding (3.077 m), od koje treba nekoliko sati hoda kako bi se došlo do vrha planine.[5]
-
Planina Emei -
Put do hrama Leiyinsi -
Drveni most preko Kristalnog potoka -
Slap na planini Emei -
Hram Qingyin -
Guangfu paviljon -
Dva hrama na Zlatnom vrhu -
Baoguosi hram -
Velika skulptura bodisatve Samantabhadra -
"Bazen za kupanje slonova"
- ↑
使用 中国 地 图集 (Shiyong Zhongguo Dituji, „Praktični atlas Kine”), 2008., ISBN 978-7-5031-4772-2; str. 142-143 - ↑ Holly Hayes, Emei Shan, Sacred Destinations 2009. (engl.) Preuzeto 23. kolovoza 2011.
- ↑ Sun Dazhang, Chinese Architecture -- The Qing Dynasty, 2002., Yale University Press. str. 328.–329. ISBN 0-300-09559-7.
- ↑ Stanley E. Henning, Academia Encounters the Chinese Martial Arts, 1999., China Review International 6. (2.): 319.–332. doi:10.1353/cri.1999.0020.[neaktivna poveznica] ISSN 1069-5834
- ↑ Ron Gluckman, Getting to the Top, Silk Road, prosinac 2002., Hong Kong; Dragon Airlines (engl.) Preuzeto 23. kolovoza 2011.
- Religion and the environment in China,
中国 的 宗教 与 环境 - chinadialogue article * Pomračina sunca na planini Emei 2009. Arhivirana inačica izvorne stranice od 26. srpnja 2009. (Wayback Machine) (engl.)
|
|